skijanje..

Eh stigoh maloprije doma, bila sam, konacno, na sniježnim prostranstvima povrh ZGa. Ko bi reko, al to Sljeme je čist ok. Ono mislim da idem tam svaki dan, to ipak ne (zavrtilo bi mi se u glavi od vrcenja u krug..), al ovako s vremena na vrijeme sletit se gore, opće nije loše. Izabrali mi četvrtak kao dovoljno futilan dan da ne bude gužva, al šipak! U lijepoj našoj i dalje je očito nerad u punoj snazi. Za ne povjerovat je koliko ljudi ima vremena i volje u _četvrtak_ ić skijat na Sljeme. Unatoč neočekivanome broju nadobudnih skijaša, i wannabeskijaša, bilo mi je sve ovo danas total gušt. I da, vidla sam Janicu i Ivicu- ja faca! Pa ti ljudi fakat nisu normalni.. Ono prvo se moglo uočiti kako neko planira postaviti štapove za slalom (ili ti one kolce) i pričalo se da su Kostelići u điru, ubrzo se vidlo da su priče istinite. I tako spuste se oni koja 3x (i još neki malđahni iz repke..) i miču kolce. I kaj, to je to?! Ali ne, gledam ja sa sedežnice dole u šumu kad ono vidiš Antu i nekog lika kako neke štapove pikaju po šumskom puteljku. Mislim ja- pa neće valjda?! I naravno-hoće.. Iduća tura na sedežnici i pogled na Ivicu koji skija po tom improviziranom puteljku, pod apsurdo mrcinskim nagibom, punom hupsera, grmlja i sličnih zanimljivosti. Šiba on, ni pet ni šest, oko štapova (koji btw nisu pod pravim kutem, jel nisu ni pravi štapovi i jel je teren takav da brijem ni nemreš niš pod pravim kutem u odnosu na zemlju zapiknut) po tom famoznom šumskom želimbitiputeljku.. Iza njega slijedi Jana, čuje se nekaj kao uff, au i sl..Ali, naravno i ona prolazi stazom snova u jednome komadu. I da se dočara pravi dojam koji je taj prizor ostavljao, dovoljno je napomenuti da je nekih 5 likova istu "stazu" prolazilo dok sam se ja (ako se ne varam) 4 puta spustila i popela, a ja definitivno ne skijam kamikaza stil. Moje zadnje uspinjanje sedežnicom još nije davalo naznake da će dečki skoro i u jednome komadu doć do kraja.. Eto, izvještaj sa Sljemena, nadam se ponovnome susretu sa bjelilom povrh ZGa..