ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.

U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

utorak, 01.05.2012.

Cartas de Durazno 3: Ibirapita

*u nekoj idealnoj situaciji klikali bi na linkove i slušali pjesme uz svaki dio priče/pisma, no vjerujem da će malo tko imati toliko vremena :)



- Ovo je smiješno, znaš? - kaže Herminio.

Dobro, ne kaže to.

Kaže "Esto es ridículo, sabes?". Leži na travi, podvukao je ruku pod glavu, gricka travku i smije se tako da se vidi petica koja mu nedostaje gore desno.

- Što, tvoje ime? - pitam i smijem se, a on me gađa upaljačem.

Jutro je. Pola sedam ujutro je i pomislim na tebe dok ležimo na toj travi. Mislim da bi ti se svidjelo. Ne ležanje na travi, nego sve to. Jutro koje miriše na limetu, nekako, nisam mislio da postoje mjesta koja mirišu na limetu...ali ovo miriše...
Uglavnom, to rano jutro koje miriše na limetu, neke cvjetove i pomalo na to drvo, a to drvo je ono što je, zapravo, smiješno.

Herminio je Argentinac, tri dana je u Duraznu, bio je četvrtak predvečer, po parku je padala kiša cvjetova magnolije. Čudno je to, magnolije izgleda svugdje cvatu u travnju, nije važno jesu li na jugu ili sjeveru. Padale su po parku, po blještavo bijelom štandu sa sladoledom, po pletenicama lagano tamnoputih djevojčica i dječaka, a mali Manuel, koji živi iza onih prozora iznad knjižare, na koje se nadvijaju grane platana, vozio je romobil, gledao sam u pod i tako sam nekako vidio tu sliku, dječje noge u sandalama, plave kratke hlačice, prašnjavi kotač romobila i onda noge u starkama boje maslina kako pomalo nespretno skaču ustranu, dok Eva viče "Cuidarso Manuel!" i onda knjiga pada ravno u središte mog pogleda, po nju se ne saginje djevojka u onim starkama, već muška ruka, a ja je raspoznajem, osmjehnem se malo, pogledam prema gore, tračak sunca pogađa me ravno u oko, vidim samo sjenu njegove kovrčave kose dok izgovaram: "Dobra knjiga", izgovaram to na hrvatskom, već prije nego što stigne u potpunosti formirati zbunjen izraz na licu pokazujem prstom, ispričavam se na španjolskom, čitam naslov "La soledad de los números primos" i kažem "un buen libro".

Troje ih je. Herminio, Florencia i Maria. Došli su zbog festivala, na koji nisam planirao ići, činilo mi se nekako besmisleno biti sam među 100.000 ljudi, ali proveli smo ta tri dana zajedno, šetali tim gradićem koji je već pomalo moj, pričali i smijali se i nagovorili su me da idem s njima.

I tako smo tu, ujutro, čekamo autobus koji nas vozi samo par kilometara dalje, do velike livade na kojoj je festival, Pilsen Rock, čekamo tu, djevojke sjede na klupi, on i ja smo kod drva i to je, kažem, ono što je smiješno, jer on ga zove "ibirapita", a ja mu objašnjavam da je to "agarti", prepucavamo se, onako besmisleno lokalno, dok njemu ne sine, ne traje tu dugo, prepucavamo se minutu možda a onda se počne smijati "o Bože, pa ti nisi Urugvajac" i grad je još tih i njegov smijeh odzvanja pod nebom, u zraku koji miriše na limetu.

Poslije, sve je nekako isto, sve je nekako slično. Znaš, kao da na svijetu postoji jedna livada i na njoj su svi festivali svijeta. Više ne postoje Urugvaj, Hrvatska, Engleska, ništa...samo ta livada i rock festival. Samo su bendovi drugačiji i još je jutro, jedva preko 10 sati, kada No Te Va Gustar izlaze na pozornicu i počinju baš s ovom stvari, lijepo je, proljeće je toplo ili je jesen topla, ne znam vrijedi li za godišnja doba ono o jednoj livadi na svijetu. Ali volim to, ljudi još nije previše. Ili je, ali je sve nekako golemo, ta livada i okolni brežuljci, još uvijek je tako puno mjesta i znam da će mi to zapravo biti najljepši dio festivala, poslije će možda biti uzbudljivo, biti između tih 100.000 ljudi, skakati, plesati, piti...možda će sve biti super, ali neće biti tako lijepo, ako razumiješ što govorim. Bit će lijepo, ali ne tako.



No Te Va Gustar - Cero a la izquierda

Tamo negdje oko 2 već je vruće, kao da je ljeto, ljudi je sve više, izlazi bend koji se zove La Trampa i odmah se osmjehnem, nekako mislim da bih ih volio da sam doista iz Durazna, da bih znao sve pjesme, Maria se također osmjehne, vidi iskru u mojim očima i uzima me za ruku, odlazimo bliže pozornici, ona zna riječi, ja dobro pamtim riječi i ponavljam refren, plješćem u ritmu s ljudima, na trenutak sam Urugvajac, njen dah miriše na vodku, majica na Queens of the Stone Age mokra je od vode kojom polijevaju ljude iz velikih vodenih topova usmjerenih visoko prema nebu, tako da je pomalo kao da pada kiša, ljudi su nasmijani, ili možda je bolje reći, razdragani.

La Trampa - Muerte Serena

U 5 sati sunce je u našoj ravnini. Ležimo u travi, na brežuljku nasuprot pozornice, ljudi je sve više, ali tempo je mirniji, svira La Vela Puerca i taj ritam odgovara svima, ljudi su svuda naokolo, kao da je neki veliki lunch break, par tisuća fanova dolje je pred pozornicom, ostali klimaju glavom u ritmu, na licu imaju sretne izraze, a mi ležimo tu u travi, jedemo choripán i smijemo se jedni drugima dok se izmičemo umaku koji kapa na sve strane.

La Vela Puerca - Va a Escampar

Nebo je tamnoljubičasto kada na pozornicu izlazi lik u odijelu, malen, debeljuškast, i samo par sekundi traje taj trenutak, već se okrećem prema Herminiu, znam da su mi oči vedre i vesele, dok gotovo da krećem izgovoriti "jebote, pa ovo je Kina, haha, urugvajski Kina" ali onda shvaćam da on nema pojma tko je Kina i to me nekako oneraspoloži, opet nakratko, razmišljam da bih htio da sam nekamo kamo ljudi znaju tko je Kina, ali prođe me brzo. Najavljuju tri benda koji uvode cijelu večer u glavni dio, sve je već puno ljudi, prvo idu ti El Peyote Asesino, svi vrište, dobro ne baš svi, Florencia i Maria recimo vrište, Herminio i ja se gledamo i sliježemo ramenima, iako on kaže da su dobri bendovi, ja kažem "ne znam, kad su oni bili popularni ja još nisam bio Urugvajac", ali sad sam tu, sad su i oni tu, sviraju nakon 10 godina, okupili su se za festival, ljudi vrište, opet i opet i opet, dok oni sviraju:

El Peyote Asesino - Criminal

Onda dolaze ta dva benda koji postoje tisuću godina ili tako negdje. Herminio mi priča o njihovom rivalstvu, ja sam već dovoljno pijan da me baš briga što ih ne zna, pričam mu o Parnom valjku i Prljavom kazalištu, pričam mu i smijem se, kažem "očajni su to bendovi", a na velikom videozidu pojavljuje se list, o Bože, "ovo je Parni valjak" objašnjavam mu i pokušavam mu reći "zašto sanjam čemprese", ali ne znam kako se čempres kaže na nekom drugom jeziku. Ali bend i nije tako loš, večer je lijepa, nebo je puno zvijezda, sve izgleda kao neko ljeto koje nikada neće završiti.

Buitres - Alma y Corazón

A onda dolaze oni. Svaka večer mora imati svoj hejterski trenutak i možda će mi uvijek biti malo krivo što im nisam dao šansu. Ali odmah kažem "e ovo su Prljavci" i objašnjavam im o najgorem bendu u svemiru.

Trotsky Vengaran - El alma en dos

Kina je opet na pozornici, ako se popneš skroz na vrh brežuljka, vidiš zoru kako dolazi, nekamo u definiciji daljine, ovdje je još mrak, Kina nešto priča, zahvaljuje se sponzorima, zahvali publici i onda samo vikne "El cuarteto de nos!!!!" i opet svi viču, ustaju na noge, osmjehuju se, ustajem i ja, plešemo pomalo, u toj noći, u tom Urugvaju, na toj livadi, jednoj jedinoj, nekamo na svijetu, za takve noći, za takve festivale, za te dane koji jednom završe, a opet, traju zauvijek.

El cuarteto de nos - Me amo



Opet je pola sedam ujutro, noge nas užasno bole, umorni smo, jedva čekam da legnem, jutro miriše na limetu, dok se pozdravljamo i dogovaramo za kavu, popodne, prije nego što odu u Argentinu.
- Može - kažem i onda se nasmijem, pokazujem prema drvetu.
- Ibirapita, haha - pravim se da se čudim i odlazim.
- Glupi Urugvajče - viče za mnom Herminio, ne okrećem se, samo se osmjehujem sebi u bradu, znam da to radi i on, i njih dvije, dok odlaze u suprotnom pravcu, u gradiću koji željno očekuje buđenje.

Fališ mi.

- 23:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2012 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:

dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:

izvozzitarica@yahoo.com





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se