U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
nedjelja, 18.05.2008.
Part Three: Sunny side of the street
|
fotografija 2 (slap na rijeci Korani u Karlovcu) je s Photocroatia.com, autor je M. Stanišić...autor fotografije 3 (ulica o kojoj je riječ, "Knjige i kava" su četvrta vrata s lijeva) je Branko Rožman, a fotografije 1 (središnji trg stare gradske jezgre) Igor Čepurkovski. *oni koji nisu pročitali prva dva dijela, trebali bi to svakako učiniti prije čitanja ovog* Rat je završio zbunjujuće. Usred jednog nervoznog, rastrganog i napetog ljeta, pojavilo se to poslijepodne u kojem se pročuo glas da je sve gotovo. Odavno sam odustao od pokušaja da opišem taj dan i tu večer, taj grad, s ljudima na ulici, te osmijehe, te iskre u očima i te suze, prve iskrene suze jednog velikog rata u malom gradu, u najsretnijoj noći naših života i u najtužnijoj noći naših života - u noći u kojoj smo shvatili kako je gotovo, kako je doista gotovo zauvijek, ali i kako nikada nikada u životu nećemo imati sedamnaest i osamnaest. Euforija, smijeh i jako lupanje srca mogli bi se opisati, ali to bi bilo ništa bez onog trenutka u kojem grliš postarijeg vojnika s očima punim suza, dok u pozadini, nad gradom kojeg voliš više od sebe zavija posljednja sirena u tvom životu, sirena za prestanak četiri godine duge opasnosti. I kad ti se čini da sad možeš i umrijeti, sad kad znaš da će sve biti u redu.  Seen the carnival at Rome Had the women I had the booze All I can remember now Is little kids without no shoes Da ljudi uče na pogreškama, da ljudi, općenito, išta razumiju, ne bi bilo ovoliko pizdarija. Tako će mnogi pomisliti da je rat nešto najgore što ti se može dogoditi u životu. Ne. Najgore što ti se može dogoditi u životu je nekoliko poslijeratnih godina. Onaj dolazak mira koji više nije mir, nevjerojatno razočaranje kada shvatiš kako više nikada nećeš biti onaj tako sretni i opušteni i sigurni dječak u svijetu za koji ne znaš što ti sve nudi i što će ti sve priuštiti, ali znaš da nikada neće biti rata. Već prvog dana mira koji nije bio mir, sjedio sam u tom nekom kafiću u kojem je dvije godine ranije poginuo Tomica Belavić, a ispred kazališta bile su polomljene grane pune zelenog lišća. Znao sam da je prilično vjerojatno kako u mom životu više nikada neće biti rata, ali činilo mi se kako je prilično vjerojatno i kako više nikada neće biti mira, barem ne onog pravog, nevinog i neokaljanog. Te prve godine, u kojima smo ponovno učili živjeti, bile su najteže. Ili, možda je bolje reći, bile su najgluplje. Bile su jednostavno užasno glupe i iritantne, do te mjere da sam odavno odustao od nade da ću ih ikada moći opisati. A onda je došla ta nedjelja, sunčano poslijepodne nakon kiše, crkveni toranj nadvijen nad osunčanim i blago prašnjavim asfaltom i maleni bosonogi dječak u igri sa sestrom. Igrali su se ispred kuće u starom dijelu grada, jedne od onih kuća koje je rat najviše pogodio, s ispucalom, izrešetanom i izbušenom fasadom, nespretno skrpanim krovom i biljegom vremena koji nikada neće izblijediti. Zastao sam na tom asfaltu, pod tim suncem i gledao sam ih kako se smiju, kako dodaju jedno drugom veliku loptu, gledao sam nasmijanog dječaka kako bosim nogama šljapka po lokvi vode, gledao sam iskre u očima njegove sestre i po prvi puta u životu pomislio sam kako je to jedan od onih prizora, jedan od onih nakon kojih možeš doista umrijeti od ljepote. Možda je baš to bio dan u kojem sam shvatio kako ne postoji drugo mjesto na svijetu kojemu mogu pripadati ovako kako pripadam ovom.  Stepped over bodies in Bombay Tried to make it to the U.S.A. Ended up in Nepal Up on the roof with nothing at all And I knew that day I was going to stay Right where I am, on the sunnyside of the street Ljubav vrijedi samo ako je staviš na kušnju, samo ako shvatiš kako nije jedina, kako istu tu ljubav možeš osjećati i za nešto drugo. Možda sam baš zato tolike vikenda proveo u vlakovima, odlazeći u druge gradove, učeći ih, gledajući ih širom otvorenih očiju, pokušavajući ih razumjeti. I na neki način sam ih volio. Sunčano proljetno jutro u Koprivnici, okus ledene kokakole, čovjek koji mi zaljubljeno priča o parku koji predstavlja njegov život...nasmijana prekrasna Siščanka na mostu od cigle, djevojka koja priča o svemu osim o Sisku, ali možda baš zato je tako jako očito do koje mjere pripada tom gradu...baka u Delnicama kojoj sam posudio mobitel, hladno i kišno bjelovarsko jutro, miris mora na šibenskom zidiću... A onda sam našao nju. Već pri prvom ulasku, dok je autobus prolazio uskom cesticom pored stravično ružnih industrijskih dijelova, znao sam da u sebi krije nešto više, znao sam da je volim. I kada sam izašao iz autobusa, kada sam počeo hodati ulicama po kojima su moje starke savršeno prianjale, znao sam da Rijeka može biti moja, znao sam da mogu biti njen. Njena nesavršenost tvorila je jednostavno savršenu ljepotu i znao sam kako će do kraja života ostati moj paralelni svijet, grad koji će biti moj, ali to će biti samo između nas dvoje. I mogao sam se vratiti tamo gdje pripadam, napokon miran.  I know I'm better than before I will not be reconstructed Just wanna stay right here On the sunnyside of the street Koliko god da si sjeban, koliko god da je sjebano sve oko tebe, jednom dođe proljeće. Ne postoji trenutak u kojem se ponovno pojavi, samo jednom osjetiš kako je opet sve u redu i kako si opet živ, onako kako si nekad bio. Možda će u tvojim očima zauvijek ostati onaj trag zelene, koji si nekada davno imao samo pod jakim suncem ili kada si bio jako tužan, možda ćeš zadrhtati na stotinku sekunde kada čuješ iznenadni grom ili prejako zalupljena vrata na petom katu, tako da posjeća na zvuk ispaljenja granata s brda oko grada, ali sve to će jednostavno postati dio tebe, dio tvog života, nešto što više ne bi mijenjao za ništa na svijetu. I ostat ćeš dječak, samo ovdje. I doći će još jedno proljeće, kao da nikada nije ni otišlo. Noć će mirisati na lipu, sjedit ćeš na asfaltu, sa starkama savršeno ulegnutim u uličnu prašinu, s okusom medice u ustima, s tim ljudima koje voliš oko sebe, s dobrom muzikom, s jednom nezakrpanom rupom od gelera u fasadi, s Marijom koja nenadjebivo prekrasna, savršeno sjebana i još savršenije nesvjesna svoje ljepote stoji naslonjena na dugačku zgradu, staru točno 429 godina, kao i cijeli ovaj grad. U zraku će biti nevjerojatna mješavina lagane tuge, sreće, ljepote i ljubavi. I znat ćeš da nizašto na svijetu ne bi mijenjao niti jedan trenutak svog života. |
- 02:25 - Komentari (38) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||