ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.

U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

petak, 29.06.2012.

Kako nam se život pretvorio u shopping centar




Jarkocrvene cigle blješte u prazničnom poslijepodnevu, a stari zeleni stojadin zastane točno na mjestu na kojem, ako pogledaš lijevo, u velikim staklima vidiš samog sebe. Vidiš se kako gledaš kroz prozor zelenog stojadina, a velika užarena kugla kao da dodiruje krov automobila i podsjeća na bljesak prastarog foto-aparata. I nastane fotografija koju nikada nećeš zagubiti, pohranjena je u tvojim očima, svježa, obojana, tek nastala, s tim jarkocrvenim ciglama, suncem koje se spušta na krov stojadina i dječakom koji kroz prozor automobila gleda sebe u staklenom zidu.

Ograda je duga, sive boje, izgleda kao da je friško prefarbana, ali nije, provjeriš to prstom, na kojem ostane samo lagani trag prašine. Montirana je na zidić od sitnih kamenčića na koji stanu noge u dječjim tenisicama i hodate tako tim zidićem, praveći se da ste u cirkusu, ili nad nekom provalijom dubokom stotine nečega, trenutak nepažnje je dovoljan da publika zadrhti, poklopi usta rukama i zažmiri, dok hrabri akrobat pada u ponor. Na vrhu ograde bodljikava je žica, iz nepoznatih razloga, ali dječje su ruke male, stanu taman između dvije bodlje i nije problem doći do vrha, prebaciti se na drugu stranu i naći se u krugu tvornice koja ne radi nedjeljom. Trava je visoka, a mi smo mali, vrhovi vlati diraju nam koljena, dok koračamo prema "bazenima" u kojima su jarke boje.
U nedjeljno poslijepodne dječaci se dive blještavilu zelene, crvene, plave i žute tvorničke boje, blještavilu pojačanom jakim suncem.
Čovjeka u kuti nitko ne primjeti sve dok ne dođe iza nas, primi dvojicu za ramena, a onda tiho kaže:
- Opasno je to djeco, ne naginjite se.
Priča nam o tome kako nastaju te boje, kako kasnije njima bojaju jastučnice, frotir ručnike ili dječju robu, sjedimo na zidiću na koji stanu samo djeca, dok on stoji pored nas, puši i dok traje taj ljetni školski sat, prvi koji nam se iskreno sviđa.

Godine su već dvoznamenkaste, naslonjeni smo na ogradu, poneko se još pokušava ugurati da sjedne na zidić, s druge smo strane, dok Boro vadi iz džepa cigarete koje je ukrao kod kuće. Samo jedno poslijepodne u životu poslijepodne je prve cigarete, poslijepodne dimova ispuhanih iz usta gotovo prije nego što su uvučeni, po prvi puta ne vičemo i ne skačemo oko ograde, ne gledamo trešnju, ne naganjamo se, šutimo, pognuti ispod živice s druge strane putića koji od ograde vodi do birtije i, još dalje, do stare bolnice. Sati je 11:25, znam to, to je samo jedna od onih glupih stvari koje nikada ne zaboraviš, taj trenutak, pogled u sat s digitalnim brojkama, sat na svojoj desnoj ruci, toga ljeta, tog ponedjeljka, sjetiš se uvijek kako gledaš, kako imaš plavi Adidasov šorc i bijelu majicu sa zelenim slovima "Polo - jači od žeđi", a brojke pokazuju 11:25. Kolovoz je, cure još jedni praznici, noću vjetar s polja nosi miris prvih pečenih kukuruza, a prije nego što smo izašli van gledali smo kod Denisa na videu neki američki film. Ničega se više ne sjećam o tom filmu, samo znam da su se mladi okupljali u nekom trgovačkom centru, visili su tamo i pili, zezali se, ljubili, pričali, svađali se i družili, bilo nam je to baš lijepo, na filmovima sve uvijek bude lijepo, u kameri je stvar i u muzici koja ide u pozadini. I poslije smo sjedili ili stajali tamo, iza živice, povlačili prve dimove cigarete u životu, s ljudima za koje bi se zakleli da ih nikada nećemo zaboraviti, a kad prođu godine pucat ćemo jedni na druge, mrzit ćemo se kako mrziš samo one koje si nekada volio, a onda će proći još tih godina i ni oni koji su ostali ovdje više se neće viđati ni čuti, preživjet će samo najjača prijateljstva, svi ostali postat će samo odnekud poznata lica u prolazu. Ali sad smo tu, pušimo, pravimo se da nam je super i u sebi zamišljamo da smo u Americi, oko nas su dućani, pijemo i pušimo, smijemo se, vozimo skejt i slušamo dobre bendove s malog kazetofona postavljenog na blještavi uglačani pod shopping centra.

Sljedeći puta kada se vrijeme zaustavi bit ćemo još djeca, iako ćemo već pomalo misliti da smo odrasli. Opet je ljeto, topla i sparna večer, opet ta besmislena i nepotrebna sjećanja kažu da je bio točno 24. lipnja 1991., igralo se otvaranje Europskog prvenstva u košarci, iza mojih leđa puna je terasa uličnog kafića, djeca se igraju u bezbrižnosti ljetnog ponedjeljka, da se okrenem vidio bih i svoj stan, plavičasto svjetlo na prozorima, s televizije na kojoj reprezentacija Jugoslavije igra protiv Španjolske. Iz bližih stanova čuje se i glas komentatora, nejasan i nerazumljiv, čuju se u pozadini navijačke trube i huk publike u rimskoj dvorani, piše se povijest koju još ne znamo, zadnji puta košarkaška reprezentacija igra zajedno, umire država, umire naš prvi svijet, umire djetinjstvo, ali to još ne znamo, ne tad, ne te večeri, dok njene oči blješte u mraku, usne joj imaju okus jagode i trudim se da prebrojim pjegice na njenim obrazima. Hodamo zagrljeni preko mračnog parkirališta koje zovemo Velebit, po imenu tvornice, zastajemo na klupama i pozdravljamo prije ceste, jer njeni ne smiju znati da ima dečka. Kasnije se vraćam "na Velebit", svi sjedimo na rubnom kamenu, netko vozi bicikl na zadnjem kotaču, Danijel svira gitaru, pijemo pivo i čini se da ćemo eksplodirati od svog nestrpljenja dječačkih godina. U staklenim zidovima tvornice razlomljen je žuti mjesec, asfalt je topao kada legneš na njega i gledaš u nebo, gledaš u zvijezde, gledaš u budućnost koja te čeka i koja će, siguran si, biti dobra.

Proći će godina dana, svibanj je, večer je topla kao da je ljeto, sve će izgledati isto, barem te večeri, smijat ćemo se nečemu, s malog kazetofona sviraju Guns'n'Roses, završava škola, ranije nego inače, od nekud zrakom putuje miris vode, da li s Kupe, da li s bare, nije ni bitno, samo je tu i smijemo se nešto, kad zvuk VBR-a zaledi večer. Ne osjećaš ništa, samo u tuđim očima vidiš da se i ti bojiš, kao i oni, trčimo u kut, baš onaj isti u kojem je jedne hladne večeri prošlog ljeta sjedila u tvom krilu, u traper jakni, a vrat joj je mirisao na more. Kad sve prođe, mi smo cijeli, stakla nisu, stakla su razbijena i u njima se, kao u razbijenom ogledalu, čitav svijet čini razbijenim.

Zgrada Velebita nije bila lijepa. Nije bila ni stara, izgrađena je početkom 80-ih godina, u normalnom svijetu valjda ne stavljaju bodljikavu žicu na ogradu tvornice trikotaže, ništa bitno u toj zgradi nije bilo, zbog ničega važnog nije zaslužila da ostane tamo. Ili jest. Ali kako danas nekom objasniti toplinu kolone ljudi koja svakog poslijepodneva prolazi ulicom po završetku radnog vremena, kako nekom objasniti kako je smiješno bilo kada je Crijevo porezao prst na žicu i mislio da će umrijeti od tetanusa i kako je važno, jebeno važno, da dok sjediš na drvetu i jedeš trešnje, da znaš da je iza tvojih leđa tvorničko dvorište s "bazenima i bojama", čak i ako je sunce točno na onom mjestu da u blještavom prozoru zgrade ne vidiš siluetu tvornice. Ali, svejedno znaš.



Prašnjave stare cigle posipane mrazom tonu u oblaku prašine, a veliki žuti bager zastane točno na mjestu na kojem, ako pogledaš lijevo, ne vidiš više ništa. Tek ako zažmiriš, učini ti se da je ljeto i vidiš tu fotografiju, s tim jarkocrvenim ciglama, suncem koje se spušta na krov stojadina i dječakom koji kroz prozor automobila gleda sebe u staklenom zidu.

Onda otvaraš oči i ideš dalje, dok ti se život pretvara u shopping centar, baš kao što si jednom davno neoprezno poželio.

- 17:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2012  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:

dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:

izvozzitarica@yahoo.com





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se