Image Hosted by ImageShack.us

utorak, 31.01.2006.

epizoda durenje


Čini mi se kako imam problem.

Dragi se sinoć nadurio na mene nakon šale koja uopće nije bila na njegova račun. Zapravo mislim da je zbog toga. Jer ne vidim razloga. Razgovarali smo telefonski. I odjednom tišina. Ajd bok! Nema više.

Ne radi se o svađi. Kad malo bolje razmislim mi se nikad i ne svađamo. Ali mislim da imam problem s osobom koja se duri jednom mjesečno. Kao naručeno. Baš nam je dugo dobro išlo, ajmo se sad malo duriti da ne bi bilo sve normalno.

Infantilna reakcija koja podsjeća na dječje durenje u pješčaniku koje završava riječima vrati mi moje krpice, neću se više igrati s tobom.

Uzmi svoju kanticu i lopaticu i makni se iz mog pijeska. Ima slike nema tona. I slične dječje spike.

Prvo sam pomislila: 0 neeee!!!! Ne opet durenje. A onda sam postala tužna.


Do sad sam smatrala da je durenje rezervirano samo za ženski spol. Prije sam uvijek mislila (poučena primjerom prijateljica, majke) da su žene te koje se dure (što duže to bolje!), ali sad vidim da to ni muškima nije strano... Nisam znala da se muška osoba može tako duriti..

Ajde ono slatko durenje koje traje minutu dvije pa si priđete, zagrlite i to onako krene dalje.. ali durit se po dva-tri dana…više nemam snage.


Durenje mi UŽASNO teško pada, prvi impuls mi je krenuti na sebe, osjećaj krivnje i opravdavanja...što je višestruko kotraproduktivno, jer, osim sto ne rješava konflikt (a hebemu pa nema konflikta!,nema svađe! ) , još i duritelju daje hranu za njegove neuroze i potvrđuje da je takav način komunikacije "radi".

Ne sjećam se da sam ikad u životu bila durilica. Ako ponekad i zašutim, to traje jako kratko i odraz je povrijeđenosti, žalosti i tuge. Za mene je durenje indikator nezrelosti. Nešto kao emiocionalna ucjena. Sad ti malo trči oko mene i ispituj me šta mi je pa ću ti reći nakon nekoliko dana. A zaprvao nikad i ne saznam razlog durenja.

Ponekad pomislim kako je durenje nešto užasno i namijenjeno da povrijedi osobu koja ti treba biti najvažnija u životu...da ne spominjem kako ono ukazuje na nepostojanje prave komunikacije u vezi.

Je li to traženje pažnje?

Najgore je kad se duri, a ja nemam pojma zašto. I to je obično tako. Prije sam pitala. Odgovori su bili slijedeći: Nemaveze (zajedno napisano! Da se naglasi!). Nijevažno. Zaboravi.

Takvu vrstu zatvaranja doživljavam kao "zbogom", kao "ako tako razmišljaš nemamo više što razgovarati", kao potpuno neprihvaćanje i razlaz.

Je li to manipuliranje s drugom osobom? Mislim da jeste.


Teško podnosim te periode durenja i šutnje. Što više vrijeme ide sve teže. Prije sam takve faze pokušala riješiti razgovorom. Uglavnom sama sa sobom. Razmišlala sam danima. Bila sam ljuta. Sama na sebe. Sad kad dragog uhvati faza durenja ja postanem tužna. Pomislim: Bože samo ne opet!

Kad bi se radilo o svađi ona period šutnje ne smatram nečim jako lošim. Jer daje osobi šansu da razmisli i kaže nešto za što joj treba vremena. Ali ovdje nema svađa. Nema povišenih tonova, nema vikanja. I problem je u tome što ja ne vidim problem. Ne vidim razloge za durenje svako malo.

Stalno raditi kompromise, biti "mlak" ili gutati u sebi, potiskivati i onda eventualno puknut zbog sitnice smatram nezrelim i neodgovornim oblicima ponašanja i prema sebi i prema drugima (bilo da se radi o partnerskom ili prijateljskom odnosu).

Počinjem razmišljati jesam li ja dobar dio tima. Našeg tima.

Kako sa osobama koje se dure svako malo?

Ignorirati ga?

Ili je strategija naći dečka koji na početku tridesetih pokazuje zrelost barem u tragovima.

Tužna sam.










- 11:05 - Komentari (56) - Isprintaj - #

 

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se