četvrtak, 22.12.2005.
kako sam progledala iliti tupave ženske zablude
prvo molim radi razumijevanja dolje napisanog pročitati post o bivšem o torturi koju sam prošla, o milion otkazanih izlazaka, milion otkazanih susreta, mojoj zaslijepljenosti, nečestitanju rođendana i sličnim pizdarijama. samo bez panike... mislila sam, samo bez panike. a ruke su mi se tresle dok sam spuštala poklopac na mobitelu nakon poziva. želudac mi se okretao, milion trnaca je prošlo u trenu kroz mene. menadžer se javio. opet. ovaj put je bio u mom gradu nekoliko dana. prihvatila sam poziv za izlazak. večeras u 7. ostatka radnog vremena se ne sjećam. ko u bunilu. kakav posao...sad kad mi se javio komotno mi mogu i otkaz dati...bilo bi mi apsolutno svejedno. živjet ću od ljubavi do kraja života... čim sam uletila u kuću počelo je spremanje za izlazak. prvo kupaona. kupanje i ležanje u kadi u kojoj se voda ohladila tako da sam se skoro smrzla jer sam naravno otplovila u mislima. sjećala sam se našeg upoznavanja. prvog kontakta. prvog izlaska. prvog seksa...ma kakav seks. mi smo vodili ljubav danima i noćima... sjećala sam se svega lijepoga što je bilo. jer sam otupila naravno... onda depiliranje. trnovit je put do uspjeha. bol kod čupanja dlačica nisam osjetila jer sam naravno bila u oblacima. da me netko tada stavio na onaj srednjovijekovni stroj za mučenje ja garant ništa ne bih osjetila. onda oblačenje. kopam ormar. svaka žena u takvim situacijama zaključi da nema ništa u ormaru. pa tako i ja. iako je moj krcat stvarima. izbor je bio sljedeći: crna suknja, do koljena, taman da ne otkrije previše, crni top i crne visoke čizme. štikla. obožavao ih je. i mrežaste čarape. dovoljno seksi. ništa jako napadno. malo maskare, malo sjajila za usne. kap parfema. diskretno. ništa previše. da ne pomisli nešto što ne bih htjela. u glavi sam imala scenarij. predivna romantična večera kao iz sapunica, romantika, njegov izlazak iz zablude i njegovo konačno shvaćanje da sam ja žena njegovog života. napokon će dobiti pravu sliku o meni... naš duuugi zajednički život uz gomilu slatke dječice. ma šta da vam pričam...bilo šta drugo u mojoj glavi nije postojalo. od večeras moj će život biti posut ružama. frednicama s kojima sam se ranije dogovorila za izlazak sam naravno otkazala. bez imalo grižnje savjesti. ženska solidarnost je pokazala svoje pa problema nije bilo. sjedim i razmišljam. jesam nešto zaboravila. ništa. sve po planu. pogledavam na sat. 6.30. još malo. palim posljednju cigaretu prije polaska u novi život. novu budućnost. čim me pogleda srce mu mora zaigrati. happy end. napokon. 6.45. uzimam ključeve od auta, oblačim kaput i krećem prema izlaznim vratima. stiže sms. shit! ko me maltretira u ovim presudnim trenucima moga života. da pogledam. ma ne... ko god da jeste može čekati. ništa nije važno kao ono što me čeka večeras. a čeka me budućnost! vrag mi neda mira i ipak škicam. ljubav moga života mi se javlja. ajmeeee, sigurno šalje pusu prije susreta. ma srećica moja. nema šta drugo biti. izbora nema. čitam poruku: "možemo se nać samo na pola sata. u pola 8 sam dogovorio izlazak s ......može sutra u 4 h popodne kava?" povijest se ponavlja. po ne znam koji put. povijest se ponavlja. samo ja nisam ništa naučila... više ne vidim. mrak. crnilo. ostatak noći sam provela s frendovima i u društvu bavarije. sutrašnji dan. sjedim i razmišljam. mamurna. njega ne odbijaju... on je bog... njemu se bacaju pod noge... on je svemogući... nijedna njega ne odbija... nikad mu ni jedna nije odbila bilo što... on može šta hoće... on može imati koju hoće... on može sve... samo zaželi... i svaka je njegova... misli... misli... razmišljaj!!! 4.45 h. sjedim kod kuće. na dogovorenu kavu nisam otišla. stiže sms. njegov: "nikad ti se više neću javit. samo da znaš. nikad!!!" nisam ni slutila kako jedno nepojavljivanje na dogovorenoj kavi može u meni izazvati neopisivo zadovoljstvo. istog trena sam svršila. apdejt: a sad zamislite da je sve napisano u trećem licu. hvala. |