Image Hosted by ImageShack.us

ponedjeljak, 28.11.2005.

mali

Malo je vrisnula, ugrizla se za dlan ( živa sam?) i osluškivala dug, trzav hropac (bože, samo da ne umre na meni!). Među nogama je osjećala jecajuće ubrizgavanje (koji mi je danas dan?) i namjerno je stisnula one slatke male mišiće koji kod svih pravih muškaraca stvaraju osjećaj užitka ali i kastracije. Njeni mali gušti – čuti ono joj, nemoj! s prizvukom dozivanja mamice upomoć.
Trenutak tišine.

Kratak. Priroda je ipak sredila tako da neke stvari brzo splasnu. Micek se razvaljuje po preostalom komadu kreveta.( Da li samo umišljam ili me stvarno zgurao na rub?).Lijep komad balvana. I, još pride, izuzetno nježan komad balvana.
- Hvala što si mi odvalio cicu!
Baj d vej slinav poljubac u njeno znojno čelo prošarano vlažnim kovrčama.
- Pa imaš drugu!
(To je trebala biti fora? Koliko sam to puta u životu čula? Previše. I jesam li se bar malčice nasmijala? Nisam. Dakle, nemam smisao za humor.)
Opipava po podu i traži cigarete. ( Jebemti, gdi je sad taj upaljač?!) Baš je jučer s Marinom pričala o onom glupom zabranjenom pušenju na radnim mjestima, koje je izglasano. Usput su zaključile kako, realno, samo 2 cigarete vrijede 100 kuna kazne na licu mjesta: ona uz kavu i ona poslije ševe. Naravno, broj kava i ševi ne bi smio biti ograničen. Tada bi se čak i složile s novim zakonom i onim glupavim naljepnicama koje su se cerekale na svakom ćošku. Marina je još iskusno primijetila kako je od posebnog značaja cigareta poslije loše ševe. Morala se složiti s njom. Marina, ipak, zna kako …

Traženje plavičastog dima u mraku sobe leglo joj je i sad, nakon dobre ševe. (Načelno mrzim te ladice "dobra/loša". Ali ponekad je jezik nedovoljno razvijen da bi pokrio sve, posebno iz naše čulne sfere. Predavanje s prve godine? Ne, mislim da je to bio seminar na trećoj.)
Kao što je još do maloprije uvlačila u sebe dobrodržećeg mališana, tako je sad, s još većim žarom, to radila s dimom.(K vragu, mali zna znanje! Jaaakooo mi paše ova cigareta! Znala sam, znala sam još prekjučer kad sam pogledom ugrizla njegovo veličanstveno dupe, a malo je smeće namjerno isto uguralo u jebački izlizane traperice broj manje, znala sam da će prije ili kasnije pasti jedan heteroseksualni masakr. Kakve oči ima? Plave? Odustajem, nisam poštena žena.)
Lijeno se pomakla i pokušavala sjetiti svih pjesama koje veličaju taj jedan poseban osjećaj nijedasamlijenavišemisenišneda. Pobrojala ih je nekoliko. A onda je pogledala obris one sporne guze. Osjetila je da se vlaži ponovo.(Kako bi TO radio u autu? Kino? Ženski zahod? Telefonska govornica? Ne. Nema više onih starih s vratima i daskom za odlaganje torbice, ove nove djeluju svemirski, odbojno. A onak po pubertetski, na klupici u parku? Mljac!)

Stavila je ruku među noge kao da će na taj način zaustaviti novi val žudnje. I s malo ponosa (JA sam tome kriva!) gledala pudingaste crte u mraku kako se ravnomjerno dižu i spuštaju. Osjećala je kako joj se noge tresu i kako uopće ne može kontrolirati taj unutrašnji pneumatski čekić. (Nije li mi jednom jedna gospođa u zrelim godinama rekla da se samo nakon dobre ševe noge tresu?)

Ustala je, ostavila upavanu ljepoticu i otišla do kupaonice. Osjećala je pod guzom hladnoću školjke (jebi ga, uvijek zaboravim da muški dižu dasku!) ali utješio ju je jedan moćan mlaz koji je remetio tišinu. Stala je neodlučno ispred kade. (Tako volim sve ove animalne mirise poslije ševe! Ima nečeg i prljavog ali i romantičnog u mirisu sperme. Pa ne nosim taj parfem baš svaki dan! Znam da bi mi sad mnogi održali lekciju iz higijene i utrapili mi prospekt o spolno prenosivim bolestima. Ali, mislim, što je ušlo, ušlo je! A ovi mali, slatki mirisi će me poslušno uveseljavati u sutrašnjem realitetu.) Sinulo joj je kako bi sutra onim klipanima u trećem razredu najbolje objasnila hamletovsku dilemu. Kad bi smjela. Ipak, nije ušla u kadu.

- Mala, kam si nestala? Di su cigarete?
(Samo da mu se sad opet ne digne! Budi običan muškarac, molim te! Mrzim ono mrcvarenje na suho kad sam mokro bacila s papirom u zahod!)
- Piškim!
(Opa, počela sam s eufemizmima! Čovječe, kako se ulizujem!)

Ubrzo je dobila konkurenciju i u kupaonici. Iskoristila je svoje spoznaje o dugotrajnim mlazevima i odjurila zauzeti pošteni dio kreveta. Cerekala se na pomisao kako sad stresa meštriju i ponovo pripalila cigaretu. Nešto toplo zavuklo se pod plahtu i započelo kistihand spiku. (Jedna je glava pokazala što zna, sad mora i druga! Baš sam zločesta. Cjepidlaka.)

Bacao je red knjiga, red filmova, red glazbe. (Pusti čovjeka da uzme ego-trip,nije on samo meso. Osim toga nije ni tak nepodnošljiv.) Slušala je glumeći duhovni orgazam. Čak joj je ljubazno pustio i omiljeni CD. Sve je izgledalo kao idilični kraj pošteno izgužvanih plahti. Već je uranjala u prvi san osjećajući ga smirenog uz sebe. Kratak san od svega par sati jer rano ustaje. Ima baš ponedjeljkom od prvog sata nastavu. (Tell me why I dont' like monday…Još samo ujutro moram elegantno zaobići zornjak koji muškarci toliko vole. A ja mrzim zornjak. Sama činjenica buđenja pretvara me u zbljuvanu rižu.)
Prve, one šašave slike sna, mijenjale su se kao komadići u kaleidoskopu. Odjednom rez.

- Ljepotice, znaš da imaš najbolje tijelo koje sam vidio do sada? (Boli njega, odremao rundu pa bi ćakulao. Zašto me ne pusti da spavam!?)
- Dobro, ne pretjeruj, jest dobro ali baš najbolje…
- Ma fakat najbolje!
(Stari moj, da ti sad malo, za promjenu, upališ svjetlo pa proučiš celulit i nemarno obrijane noge oladio bi s lirikom i dramatično zašutio.)
Ona se pravi da već jedva i diše kako tvrdo spava. Pametni bi shvatili.
- I znaš da mi je ovo bila jedna od najboljih ševi u životu? ( Sredina? Bljak. Ili je bila najbolja ili ne troši riječi.)
- Ti si fakat posebna. ( Da, meni su i moje nove cipele baš nekak posebne.)
- Čuj, nije da se sad preseravam , imal sam ti ja brdo komada, ali ti si me rasturila ko dete zvečku! ( Kak zgleda brdo komada? Kaj on to opet puši!? Čovječe, kad ću se ja bar malo naspavat?)
- Fakat. Tak si me narajcala ko nijedna! (Hau jes nou.)
- Znam da sve ovo zvuči otrcano ( bogme zvuči!) ali ne serem, stvarno!
Odustala je od pokušaja tonjenja u san. Pali još jednu od onih suvišnih cigareta. Čeka. (Sad još samo nek spomene ono antologijsko kadsamteugledao dobit ću dva sloma živaca.)
- Čovječe, odma kad sam te videl znal sam da ćemo se pošteno razvalit! Kad si me poljubila pomislio sam ak se ova ševi kak se ljubi umrl bum kak sam si oduvek želel! (Aha, tak si ni Bukowski nije želio umrijet. JA ću sad umrijet!)
Ona tucka jednolično i dosadno stopalom o rub kreveta. Glumi moderne tehno budilice.
- I znaš kaj sam još pomislil…(Stara, u čemu je caka? OK, ima savršeno dupe, jebe dok hoda, gužva plahte tak da ću ga se sigurno sjećat jer kak si tak te se sjećaju, ali nije ni primjetio ovaj tupi zvuk. Znači nije pametan. A ja samo želim u ove sitne sate, stisnute u pranju, uloviti bar misao sna.)
- Ej, miško, prekrasan si ali fakat mi se spava. Znaš, rekla sam ti, sutra mi je rasulo od dana, bloody ponedjeljak. Odi legni tu uz mene, onak ko žličice (e sad sam stvarno počela serkat) i do jutra se nećemo micat. OK? Trepavice preko trepavica i lijepi snovi. Može?
- Može, sorry, daj pusu. (Lijepa pusa, da bih riječ rekla.)

Nježno ju je obgrlio, čak i grijao hladna stopala. Napeto je osluškivala ne bi li čula ono ujednačeno disanje pa da se, mirna, baci na svoje spavanje. Počelo je. Počelo je! Jes! Taman je stavljala soli na rep svom snu kad opet rez.

- Samo još nekaj da te pitam pa onda idemo ziher spat.
- Reci.
- Jelda da mi nije premali?
- Ko?
- Pa, znaš, ON…(Kaj sam ja Bogu zgrešila?!)
- Miško, doba je interneta, svijet ti je globalno selo, kojoj je to ženi danas važno, ako i je to su obične kokoši, treba znati KAKO, ti to savršeno znaš…(Tješi se, tješi…)
- Ma samo pitam, onak, znaš…
- Ej, nemaš beda. Mali ti je super a gazda zna kaj s njim treba! (Gaduro!)
- Rekla si MALI? (E, kako ga ja zaserem u ključnim situacijama! A da je on tebi rekao kak su cukrene tvoje CIKE durila bi se pola života.)
- Ma to od milja!
- Ziher?
- Ziher.
- Ziher ziher?
- Ziher ziher. Evo pusa!
- Znači, nije premali?
Demonstrativno se sjela. Željela je kratkim rezom dobiti zasluženu sad već sjenu sna.
- Miško, imaš najbolje tijelo koje sam ikad vidjela, MEŠTRIJA ti je ravno iz ženskih fantazija, ovo mi je bila jedna od najboljih ševi u životu (neću reći najbolja jer si to i tak sam misli), fakat si poseban, kad sam te vidjela pomislila sam ide masakr, kad si me poljubio mislila sam ak' ovak' uvaljuje sve ko ovaj jezik boljet će me mandule. Fakat.
- Stara, zakon si! Pusa!(Opet da bih riječ rekla.) Ajmo spat.
Okrenuo se na drugu stranu i zaspao ko zaklan. Učinilo joj se da u sobi ima previše svjetla. Nije joj se učinilo, bilo ga je u izobilju! Sat. (Jebi ga, trifrtalj sedam.)

Otišla je u kupaonicu, oprala zube njegovom ocufanom keficom, obukla na sebe stari veš, obilato napudrala lice (znam da će me ona pubertetska menažerija pročitat zdušnije nego Sportske!), tiho potražila komad po komad odjeće. Danas je cijela kreacija djelovala malo nonšalantnije. Pokupila je cigarete (da mu ostavim za ujutro?) i išuljala se iz stana.

Dok je u prepunom tramvaju (kad u ovom gradu nije špica?) automatski izgovarala oprostite i ništa, ništa , smišljala je kako mulcima objasniti hamletovsku dilemu. I pomislila kako je fulala faks. (Socijalni rad, znala sam.)


www.cip.hr

- 11:30 - Komentari (60) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2005.

stanje uma u fazi pms-a

Ako napišem da sam egoistična i sujetna pročitat ćete tekst do kraja i jedva čekati novi?
Odlično, ako je tako.
Ja sam egoistična...

Ova hladnoća baš traje…a tek je počelo…
Ne, nitko ne priča o depresivnom raspoloženju ili neraspoloženju. Neee, to su izmislili teoretičari ne bi li zaradili neku lovu od naivne mase… Jedna teorija povlači masu novih naravno varijacija-na-temu teorija i to je kao začarani krug. I mi sve to pratimo na sebi i furamo se iz desetljeća u desetljeće u neki novi fenomen. Trip depresije se već dugi niz godina uspješno održao i još uvijek je popularan i omiljen u društvu…Kad ne znamo šta bi sa sobom padnemo u depresiju i cool smo. A tek fora - kombinirana depresija sa fenomenom PMS-a …hehehe

Iskreno, divim se svakom muškarcu koji poštuje ženino psiho-fizičko stanje u periodu fantastičnog PMS-a. Žena uzme čekić i izudara sve oko sebe, a on šapuće javnosti----znate, taj njen PMS je ovaj put brutalan prema njoj. Moja divna golubica, ajajajajaaaa...

Malo sam u tripu filma PRIČAJ S NJOM. I čovjek me je ostavio bez teksta. Da, već se gledam kako u budućnosti neću propustiti ni jednu priliku da pogledam još jednom taj film. Almodovar definitivno voli pričati o muškarcima. Dok su njegove žene erotične, ali ipak ružne, često devijantne u globalnom društvenom okviru, muškarci su tako divna, ranjiva i osjećajna bića. OK, sloboda izbora, i sretna sam što je ovaj čovjek napokon počeo pričati priče o muškarcima. Stvarno to dobro i lijepo radi.

Zašto pišem o tzv. depresiji danas?
Evo, bit ću u američkom stilu i napisat ću par redova o mojoj intimi, a ta moja intima nikoga osim mene ne zanima, a vi će te to opet čitati i eto mi se na par minuta furamo na američku kuturu življenja. Što da ne?!, promjena. Čovjeka monotonija zna do te mjere degradirati da dio mozga zadužen za kreativne radnje totalno atrofira.

Znači, bezbroj nekih ružnih obaveza otjerao me je u, pogađate, tzv. depresiju. I šta sad?
Pa sad imam lijepo opravdanje za sve što ne napravim. I šta sad? E, pa ništa, nije loše par dana, ali poslije postaje grozomorno. U glavu me udaraju nerealizirani zadaci i loše raspoloženje koje postaje još lošije, Uh, da zaključim ---- svako rabljenje depresivnog stanja duže od jednog do dva dana je opasno po život. Tužan, nesretan, depresivan jeste jednako beskičmenjak. Tko želi biti ljigavi beskičmenjak?
Ovo je poznata terapija francuskog doktora Berousa. Pomaže?!

A muškarci? Evo, opet padoh u depresiju. Jer muškaraca više nema, ni ljubavi. Ili budeš sam pa se mrziš što si tako sam ili imaš vezu, kao ti voliš, a ustvari se samo nerviraš jer tvoj dragi jedino što želi je da te dobro psiho-izmrcvari. Pa se tu ubacuje tema prevare, što je naravno dodatno mrcvarenje i na kraju krajeva neko nekog ostavi . LJUBAAAAAV!?
ILI, nitko nikoga ne ostavi nego se tako uzajamno mrcvare do kraja života, da, i produže vrstu, pa ih dodatno i produžetak vrste mrcvari. I gdje da se smjestim u cijeloj prici? Već prilično izmrcvarena… (osim što mi je definitivno mjesto na nekom od egzotičnih otoka)…


A do cvjetanja lipa ima još dosta… Pitam se kako napreduje cvjetanje bananinog drveta…

Pojela sam kutiju kraševe domaćice i mogla bih još jednu…

I piški mi se…opet.

Nemam živaca ni za što…




I tako svaki mjesec...

Užas, zar ne?




- 19:38 - Komentari (59) - Isprintaj - #

petak, 18.11.2005.

čovek sa mesecem u očima

Umoran i nem, jablan gromom razvaljen,
zagledan u čašu preduboku.
Bio mi je stran i na izgled normalan,
al' tad mu spazih odraz meseca u oku.

On me oslovi: "Pa, kako idu poslovi?"
"Ma, idu", progunđam, "u vražjeg vraga!"
Na to on planu naprasno, odmeri me sablasno,
"Nemate vi pojma, braćo draga..."

Ne znaš ti šta znači ubiti grad,
ne znaš ti bauke kaljavih rovova.
Ne znaš ti šta znači spavati sad,
čim sklopim oči, ništa osim tih krovova!

Kada sklopim oči nebom naiđu mobe,
zamirišu gostinske sobe, nebom svadba odzvanja.
Kada sklopim oči nebom promiču lica,
zatreperi roj tamburica, Dunav sedef odranja...

Zverko ludila, što si se probudila?
Crni ti je princ poljubac dao.
Al' neću se stideti što Boga neću videti,
jer to i nije Bog kojeg sam znao.

Ne znaš ti, nema oslobodjenih,
svaku tišinu mi granata prošara.
Spašen je taj prvi pogođeni,
a svi su drugi večni taoci košmara.

Kada sklopim oči nebom naiđu lađe,
zvona, lavež, komšijske svadje, miris svežeg oranja.
Ali kada svane vetri s reke zacvile.
Znam, to tuže vodene vile, Dunav tamjan odranja.

- 11:22 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.11.2005.

aseksualnost

Iz paradoksalne kombinacije bijele kuge kojom nas straše i seksualne revolucije, koja nas je zaobišla izrodila se jedna nova pojava, koja je možda i gore zlo od side – aseksualnost. Pojava uvrštena u katalog seksualnih orijentacija, iz kog sad možete da birate između homo, bi, hetero i aseksualnosti. Po volji vam da se seksate sa tipovima, ženama, svima redom ili sa sobom. Ili ni to.

Prosječan Hrvat uglavnom ne bira puno. Prosječan Amerikanac odabere još u pubertetu. Prosječan Britanac izabere da ga biraju, ako baš mora. Kinezu neko drugi odabere, jer i onako su im žene samo varijacije na istu temu. A kad ste žena, s bilo kog kraja trulog nam svijeta, zauvijek ostavite otvorene sve opcije – pa šta naleti. I to je tako. Ako je, i treba. Ali, koliko je nama prihvatljivo da biramo da budemo sami sebi dovoljni? I koliko se tu uopće može birati?

Pitam se ima li stvarno na svijetu tih sretnika koji su sebi savršeni, koji ne trebaju da im neko kaže koliko su sjajni usprkos tome što su rođeni gubitnici, smotani kompleksaši, debeli, bubuljičavi, krivonogi ili, jebiga, imaju nezavidan nivo onoga čega Šeron Stoun ima više nego što treba – intiligencije i seksipila? Meni je ideja da budem oslobođena bilo kakve želje za simbiozom i frustracija bila jezivo privlačna na neko vrijeme.

Mislim, zamisli samo kako mora biti sjajno kad nemaš osjećaj da onda kad ti postiš - svi drugi jed(b)u, kad nemaš osjećaj da si totalno nenormalna jer ti se gade tuđe priče o kojekakvim devijantnim snošajima (da, to se nekad tako zvalo), ili da ti neko kaže, na primjer: “U redu je što ti nitko nije dovoljno dobar za odvajanje i kasnije znojenje”. Ili: “Nema veze što tražiš rane dvadesete na tuđe emocije, vlastite neuspjehe i stvari poput obilaska klubova radi glazbe, a ne radi pecanja”? Samo, u zemlji u kojoj se svaki drugi razgovor za posao svede na priču o extra uslugama, u zemlji u kojoj veliki parkinzi služe kao utočište za naložene bezgajbaše, nema baš nitko da ti to kaže.

I onda sam potražiš izgovore. Prvi i najgluplji je “Niko mi nije dovoljno dobar, jer vrijedim mnogo više od većine ljudi i srazmjerno tome, logično je da imam više standarde u odnosu na ponudu”. Aha. Prostim jezikom to bi značilo “Želim da me tucaju samo tipovi sa reklama za CK donji veš, jer ovdašnje sam prerasla”. I onda vam život prođe u čekanju. Prvo čekate dobar posao, na kom ćete zaraditi dovoljno love i istrenirati živce da pokupite dokumente i predate zahtjev za vizu. Jer, Bože moj, takvi kakve tražte ne žive na Balkanu. Onda čekate vizu. Onda vas odbiju par puta, pa i ako vas ubode ta luda sreća, dotičnoj istekne rok trajanja, jer morate zaraditi za avionsku kartu. Ako i odletite nekud, ukompate se sa našim gastajbajterima tamo, jer strendžeri vas ne zarezuju ni malo. Onda vam sve prepizdi i prekinete s pijanim Hrvatom, koga inače trpate u kategoriju “Ni govnjivom ga motkom ne bi dotakla”. A model s početka priče? Ha, ha, ha. Sanjaj samo.

Drugi, jednako glup, banalan, ali uvijek aktualan izgovor je – trauma od ranije. Nepreboljena srcedrapajuća priča. Samo se jednom iskreno voli i te spike. Ovdje ne vrijedi ni riječi trošiti, jer, da je valjalo – još bi trajalo, i da je to tako, moj stric Ante se ne bi ženio tri puta.

A možda si stvarno aseksualac. To je, po definiciji, nezainteresiranost za seks, odnosno nedostatak seksualne želje ili nizak nivo erotskog odgovora kao posljedica psihološke ili organske disfunkcije. Whatever.

Ako nas i ima takvih, nije zgoreg spomenuti šta propuštamo.
Seks je najbolja rekreacija, strašan potrošač suvišnih kalorija, stimulira proizvodnju hormona sreće, baca vas u sam vrh popularnosti među ortacima i šmizlama iz kraja, tjera vas da se kupate, šišate, oblačite i skidate s dobrim razlogom, da perete zube, da mijenjate gaće, da trošite plaću na kojekakve besmislene sitnice, da izlazite, i, ruku na srce, zar nije i sjajna vježba navlačenja kondoma na flašu, u cilju brže i kvalitetnije gimnastike kasnije? A na stranu to što će vas deklarirati kao frika, zajebavati više nego što to rade pederima, što će vas ili izbjegavati ili mlatiti gdje god se pojavite, i što više nikad nećete shvatiti koliko je odličan osjećaj kad vam cura kaže da je bebi tester pokazao samo jednu crtu (za neupućene - jedna crta znači da nema bebe, bar ne još)?

Ukratko - život bez hopa-cupa nema smisla, ili bar ne smisla vrijednog življenja. Radite “one stvari” bar u cyber prostoru, bar putem telefona, ili bar s onima koji prođu opći test – zdravi su, živi i ljudskog su roda. Eto.

- 21:30 - Komentari (79) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.11.2005.

o fenomenu psetopoklonika

Poštujte prirodu - napravite hranilicu za ptice.
Ujedno ste postavili i švedski stol za mačke.


Oduvijek me je oduševljavala kasta psetopoklonika. Pošto sam odrasla u provinciji, gdje su psi vezani, sa zanimanjem sam, za vrijeme studentskih dana, promatrala ljude po zagrebačkim parkovima kako šetaju svoje kućne ljubimce, odjenute u pletene džemperčiće i benkice. "Toliko ljubavi potrošiti na običnog psa!" mislila sam.

Još tad me je mučilo pitanje: zašto u unutrašnjosti nitko ne šeta pse, već ih vezuje debelim lancima? Da li su svi provincijalci okrutni i nehumani? Da li sam zaostala, s obzirom na to da psa držim vezanog, umjesto da mu ustupim svoju toplu, mekanu fotelju?

Prolazila sam, dakle, u to vreme kroz krizu identiteta, izazvanu nedovoljno razvijenom sklonošću prema kućnim ljubimcima. Pitala sam se da li vlasnik voli pticu u kavezu, ribu u akvariju, psa u stanu...? Ili možda onaj ko drži ovako zarobljene životinje zapravo voli - samog sebe?

Tata je uvek gledao da spoji lijepo sa korisnim, pa je bratu i meni nabavljao sljedeće kućne ljubimce: janje, prase, šarana, slatko malo pilence... Čim ljubimac poraste, tata ga prikolje, pa na ražanj. Tako sam još u ranoj mladosti povukla izvjesne frustracije i komplekse.

Na jednom obiteljskom pikniku, na obali Dunava, davno smo imali goste iz Švicarske: dvojicu klinaca rođenih i odraslih u Cirihu u pratnji mame i tate. Premda su naše gore list, malci, kadgod dođu u postojbinu, čude se našim običajima. Tako, naprimjer, vide oni mog oca kako čereči malo, slatko janje, pa ga pitaju: "Čiko, čiko, zašto je umrla mala jaga? Šta ćete sad sa njom? Hoćete li je sahraniti?" A, tata će na to, onako krvav: "Ma jok! Sad ćemo mi njega na ražanj!" Mali gastarbajteri se istraumatizirali, nisu mogli da spavaju tri dana. Propao im kompletan izlet, a još i majka morala da im pravi sendviče sa salamom, dok smo se mi davili vrućom janjetinom i hladnim pivom. Nudimo goste pečenjem, ali oni ni da čuju, vele: "Kako da ga jedemo? Kao da ga gledamo dok skakuće po proplanku." "Pa, šta vi jedete tamo u Švicarskoj?" pitam ja između dva zalogaja. "Drugo je tamo" odgovaraju mi ljubitelji prirode "tamo je meso iz supermarketa, zapakovano, ne vidiš da je nekad bilo živo!" Tek tad sam zapravo vidjela koliko je moj emotivni sklop načet traumama iz mladosti i kolika sam, u stvari, barbarka.

Od rane mladosti imam jednu pomalo ludu opsesiju: kadgod upoznam nekog čovjeka, odmah počnem da razmišljam na koju mi životinju liči. Zvuči nevjerojatno, ali svaki čovek liči na neku životinju. Tako, naprimjer, prvi susjed mi je vepar, drugi som, zatim slijede noj, lisica, gnu... Tetka mi je sova, tetak puž, strina i stric - par zaljubljenih pingvina. Tata i mama su miš i slonica. Zadnji dečko bio šareni paun...

Ako mi ne vjerujete, pogledajte malo pažljivije oko sebe. Probajte efikasan lijek protiv mizantropije: kad prepoznate životinje u ljudima - razumjet ćete, kad prepoznate životinju u sebi - shvatit ćete! Ili, što bi rekao moj dida: "Upoznaj samog sebe", i shvatit ćeš besmislenost fraze: "Čast mi je što smo se upoznali."

Postoje, s druge strane i drastični primjeri nehumanog ponašanja prema pojedinim ugroženim životinjskim vrstama. Poznat je tako primjer jednog seljaka koji je uhvatio parcova u zamku, stao mu na rep, potom ga polio benzinom kresnuo šibicu i zapalio repatog (valjda je čovjek mnogo gledao Tarantinove filmove). Planu parcov za sekundu, pa skiči, uši para, a domaćinu srce puno, misli se: dosta ste i vi mene zajebavali! Skiči reponja, a mučitelj likuje, kad, najednom, ote se glodar, pa trk niz dvorište. Trči parcovčina u plamenu i pišti, a seljak trk za njim, pa udri lopatom da ga dokrajči. Bježi buktinja, seljak za njom, bježi parcovčina, pa pravac pod sijeno. Planu sijeno, zapiri vjetrić, izgori kuća...

Da zlo bude veće, za cijeli slučaj preko novina saznala i Brižit Bardo. Sad tuži nesretnika zbog zlostavljanja ugroženih vrsta. Došla demokracija i za parcove.

Kad smo već kod Brižit Bardo, zanimljivo je kako novinari nemaju volje da spoje dvije, tri vijesti u jednu i tako unesu malo analitičnosti u neki problem. Prije par godina sam pročitala kako je B.B. tužila nekog čovjeka koji je tukao vlastitog psa u svom dvorištu. Čovek nagrabusio na sudu - advokati ga rastrgli kao bijesni psi. Platio veliku globu, propao financijski, od muke se propio, žena ga napustila, pas pobjegao, gazda ga otpustio...

Elem, posle par dana, u istim novinama druga vijest: Brižit Bardo vodi parnicu protiv sina oko nekakve imovine (sic!). Štiti tuđe pse, a tuži rođenog sina. "Nemo iudex in causa sua", što bi rekli Latini.

Tu dolazimo do sljedećeg pitanja: da li je točno da ne voli ljude onaj ko ne voli životinje ili je istina da ne voli iskreno životinje onaj ko ne voli ljude? Psihopata, ukoliko ne može sa rodbinom, prijateljima ili susjedima, počne da maltretira životinje tako što ih obasipa "viškom ljubavi" koju nije utrošio na ljude (usput hrani i vlastiti ego). Jadna životinja šuti. Daš joj hrane i ona zahvalno liže ruku. Ne može da iznese kontraargument, ne može da pruži dokaz, ne može da proturječi. Sa životinjom nema svađe, niti neslaganja - ona ne umije da se ne slaže. Tako se recimo desi u životu sljedeća situacija: čovjek ne govori cijeli život sa dvojicom rođene braće, ali se zato odlično slaže sa dva domaća psa - avlijanera. Ko je sad tu u pravu: čovjek, braća ili kerovi!?

Nedavno je na televiziji duhovita voditeljica napravila reportažu o prihvatilištu za ptice. Nekakva nevladina organizacija za zaštitu životinja napravila prihvatilište za ranjene, iscrpljene i istraumatizirane pernate prijatelje. Građevina na nivou hotela A kategorije, smještena na periferiji grada u parku prepunom zelenila, zbrinjava ranjene ptičice, lječi ih, pa potom pušta u prirodu. I sve bi to bilo lijepo da vragolasta voditeljica nije prokljuvila da na svega stotinak metara dalje leži bolnica - sanatorijum u kojoj se liječe teški rekonvalescenti. Onda je snimila i bolnicu: opao malter, procurili radijatori, poderane deke i prazna kuhinja. Kamerman je potom fokusirao jadne ljude kako leže u pidžamama donjetim od kuće, jedu hranu koju im je spremila rodbina i liječe se ljekovima kupljenim za vlastite pare. Na kraju reportaže zločesta voditeljica zaključuje: "Mnogi od ovih bolesnika bi voljeli da su ptice!" Možda je malo zlonamjerno, ali činjenica je da mnogi ljudi miješaju humanizam sa ljubavlju prema životinjama.

Teologija je po ovom pitanju jasna: Bog je stvorio čovjeka za vječnost, po svom obličju, a životinje su tu tek da služe čoveku! Mnogima ovo izgleda okrutno u XXI stoljeću, ali svatko ima svoje mjesto.

Milioni gladnih i bolesnih ljudi umiru svakodnevno. Pomažite ljudima, a životinje ostavite na miru. Znaju one da se brinu za sebe, a kad se posvađaju kunu jedna drugu: dabogda ti čovjek pomagao!


p.s. sad žurim kući, u kadi okupati, isfrizirati, počešljati, nahraniti, namirisati i pomaziti mog malog avlijanera

- 13:31 - Komentari (44) - Isprintaj - #

utorak, 01.11.2005.

da, fališ.

U redu, ja vjerujem. U neke tak stvari koje su recimo velike i važne i sve to, i da onda se može za njih svašta radit, i puno nekako ulagat, i da treba vježbat i svašta je to lijepo. Dok, naime onak imaš filing da to ima neki razvoj i neku 'glavu i rep'.
Nda. Zdvojno ću sad ja tako.

Udarila mi je krv među noge.

.... a opet, kad bolje promislim, s tobom?!! da, s tobom.
no, sad, želi li tko još o tome pričati ?

ne dvojim o važnosti, uistinu ne. no prije nego li si svatko prihvati svoju odgovornost za sve što je radio i radi, dok okrivljujemo sebe, i drugog, i dok smo onda i pred njim krivi, neće biti radosti ni mira. Pomiriti se s time što radiš, i što si radio, daje mir.

prošla očekivanja su teret. a ljubav valjda ipak nekako pronalazi načine.
(samo sam sebi odgovorna što te tako želim)
a odustat nije rješenje...
Ehm, ovo s tim odlaskom nije mi ni najmanje zanimljivo.... :(

kao ono, sad on može mislit kako je bed, i kako je to sve koma kad sam tak zahtjevna, posesivno-osjetljiva, a bogme i ja si to mogu mislit, i jel' nam treba takav odnos u kojem kaj god napraviš si kriv.
i onda dolazi do razloga za sporazumni razvod...
a sve potaknuto - ničim. točnije, šutnjom. nedostatkom riječi.

e sad, još sam vezano uz isto htjela reći, sigurnost se nekako dobiva kontrolom. osjećaj kontrole ima veze sa osjećajem da poznamo situaciju, stoga je razgovor dobar, kao nešto gdje možemo predvidjeti ono što će se zbivati, pa se upoznajući se, možemo osjećati dovoljno samopouzdani u nečemu, nekom odnosu...

hm. trebala bi se malo zamislit nad svojim životom. hm, hm.
ma, zapravo mislim da me ljudi ne kuže bar isto onoliko koliko ja ne kužim njih.
za odnos je dobro kad oboje njih imaju puno povjerenja u sebe, i to što su drugom spremni dati, i biti, a u drugog možda i ne trebaju pri tom imati baš *previše* povjerenja?
(hm, hm. zanimljivo. bitće je to moj način da prevarim onu opasnu pojavu zagušujućih očekivanja od drugog, ili drugih od mene.)

voljela sam to kako mislim o nama, voljela sam to što smo si ispunjavali dane i misli, voljela to kako maštamo o svijetu izvan ogledala, da, volim te pročitati, volim te osjetiti kako sastavljaš svoj karakter u mojoj glavi. i volim se igrati s tobom, kad me već natjeraš. meni inače to lijeno radit.

ono što je naše, ne može nestati. može se udaljiti, ali će i dalje biti tu. možemo učiniti štogod želimo s tim. naposljetku. zašto onda ne učiniti najviše što možemo?

pitam se samo je li slučajno ili namjerno?

eh da... svejedno, čekam da nastavimo.
Pričat ćemo kasnije. Nadam se.
(hm, hm... a bi li onda sad možda mogli radit nešto drugo ? :)

valjda je istina…
(da te ražalostit mogu samo oni koji ti nešto i znače.)

ljubi mi te se.

- 20:11 - Komentari (28) - Isprintaj - #

 

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se