o fenomenu psetopoklonika

Poštujte prirodu - napravite hranilicu za ptice.
Ujedno ste postavili i švedski stol za mačke.

Oduvijek me je oduševljavala kasta psetopoklonika. Pošto sam odrasla u provinciji, gdje su psi vezani, sa zanimanjem sam, za vrijeme studentskih dana, promatrala ljude po zagrebačkim parkovima kako šetaju svoje kućne ljubimce, odjenute u pletene džemperčiće i benkice. "Toliko ljubavi potrošiti na običnog psa!" mislila sam.

Još tad me je mučilo pitanje: zašto u unutrašnjosti nitko ne šeta pse, već ih vezuje debelim lancima? Da li su svi provincijalci okrutni i nehumani? Da li sam zaostala, s obzirom na to da psa držim vezanog, umjesto da mu ustupim svoju toplu, mekanu fotelju?

Prolazila sam, dakle, u to vreme kroz krizu identiteta, izazvanu nedovoljno razvijenom sklonošću prema kućnim ljubimcima. Pitala sam se da li vlasnik voli pticu u kavezu, ribu u akvariju, psa u stanu...? Ili možda onaj ko drži ovako zarobljene životinje zapravo voli - samog sebe?

Tata je uvek gledao da spoji lijepo sa korisnim, pa je bratu i meni nabavljao sljedeće kućne ljubimce: janje, prase, šarana, slatko malo pilence... Čim ljubimac poraste, tata ga prikolje, pa na ražanj. Tako sam još u ranoj mladosti povukla izvjesne frustracije i komplekse.

Na jednom obiteljskom pikniku, na obali Dunava, davno smo imali goste iz Švicarske: dvojicu klinaca rođenih i odraslih u Cirihu u pratnji mame i tate. Premda su naše gore list, malci, kadgod dođu u postojbinu, čude se našim običajima. Tako, naprimjer, vide oni mog oca kako čereči malo, slatko janje, pa ga pitaju: "Čiko, čiko, zašto je umrla mala jaga? Šta ćete sad sa njom? Hoćete li je sahraniti?" A, tata će na to, onako krvav: "Ma jok! Sad ćemo mi njega na ražanj!" Mali gastarbajteri se istraumatizirali, nisu mogli da spavaju tri dana. Propao im kompletan izlet, a još i majka morala da im pravi sendviče sa salamom, dok smo se mi davili vrućom janjetinom i hladnim pivom. Nudimo goste pečenjem, ali oni ni da čuju, vele: "Kako da ga jedemo? Kao da ga gledamo dok skakuće po proplanku." "Pa, šta vi jedete tamo u Švicarskoj?" pitam ja između dva zalogaja. "Drugo je tamo" odgovaraju mi ljubitelji prirode "tamo je meso iz supermarketa, zapakovano, ne vidiš da je nekad bilo živo!" Tek tad sam zapravo vidjela koliko je moj emotivni sklop načet traumama iz mladosti i kolika sam, u stvari, barbarka.

Od rane mladosti imam jednu pomalo ludu opsesiju: kadgod upoznam nekog čovjeka, odmah počnem da razmišljam na koju mi životinju liči. Zvuči nevjerojatno, ali svaki čovek liči na neku životinju. Tako, naprimjer, prvi susjed mi je vepar, drugi som, zatim slijede noj, lisica, gnu... Tetka mi je sova, tetak puž, strina i stric - par zaljubljenih pingvina. Tata i mama su miš i slonica. Zadnji dečko bio šareni paun...

Ako mi ne vjerujete, pogledajte malo pažljivije oko sebe. Probajte efikasan lijek protiv mizantropije: kad prepoznate životinje u ljudima - razumjet ćete, kad prepoznate životinju u sebi - shvatit ćete! Ili, što bi rekao moj dida: "Upoznaj samog sebe", i shvatit ćeš besmislenost fraze: "Čast mi je što smo se upoznali."

Postoje, s druge strane i drastični primjeri nehumanog ponašanja prema pojedinim ugroženim životinjskim vrstama. Poznat je tako primjer jednog seljaka koji je uhvatio parcova u zamku, stao mu na rep, potom ga polio benzinom kresnuo šibicu i zapalio repatog (valjda je čovjek mnogo gledao Tarantinove filmove). Planu parcov za sekundu, pa skiči, uši para, a domaćinu srce puno, misli se: dosta ste i vi mene zajebavali! Skiči reponja, a mučitelj likuje, kad, najednom, ote se glodar, pa trk niz dvorište. Trči parcovčina u plamenu i pišti, a seljak trk za njim, pa udri lopatom da ga dokrajči. Bježi buktinja, seljak za njom, bježi parcovčina, pa pravac pod sijeno. Planu sijeno, zapiri vjetrić, izgori kuća...

Da zlo bude veće, za cijeli slučaj preko novina saznala i Brižit Bardo. Sad tuži nesretnika zbog zlostavljanja ugroženih vrsta. Došla demokracija i za parcove.

Kad smo već kod Brižit Bardo, zanimljivo je kako novinari nemaju volje da spoje dvije, tri vijesti u jednu i tako unesu malo analitičnosti u neki problem. Prije par godina sam pročitala kako je B.B. tužila nekog čovjeka koji je tukao vlastitog psa u svom dvorištu. Čovek nagrabusio na sudu - advokati ga rastrgli kao bijesni psi. Platio veliku globu, propao financijski, od muke se propio, žena ga napustila, pas pobjegao, gazda ga otpustio...

Elem, posle par dana, u istim novinama druga vijest: Brižit Bardo vodi parnicu protiv sina oko nekakve imovine (sic!). Štiti tuđe pse, a tuži rođenog sina. "Nemo iudex in causa sua", što bi rekli Latini.

Tu dolazimo do sljedećeg pitanja: da li je točno da ne voli ljude onaj ko ne voli životinje ili je istina da ne voli iskreno životinje onaj ko ne voli ljude? Psihopata, ukoliko ne može sa rodbinom, prijateljima ili susjedima, počne da maltretira životinje tako što ih obasipa "viškom ljubavi" koju nije utrošio na ljude (usput hrani i vlastiti ego). Jadna životinja šuti. Daš joj hrane i ona zahvalno liže ruku. Ne može da iznese kontraargument, ne može da pruži dokaz, ne može da proturječi. Sa životinjom nema svađe, niti neslaganja - ona ne umije da se ne slaže. Tako se recimo desi u životu sljedeća situacija: čovjek ne govori cijeli život sa dvojicom rođene braće, ali se zato odlično slaže sa dva domaća psa - avlijanera. Ko je sad tu u pravu: čovjek, braća ili kerovi!?

Nedavno je na televiziji duhovita voditeljica napravila reportažu o prihvatilištu za ptice. Nekakva nevladina organizacija za zaštitu životinja napravila prihvatilište za ranjene, iscrpljene i istraumatizirane pernate prijatelje. Građevina na nivou hotela A kategorije, smještena na periferiji grada u parku prepunom zelenila, zbrinjava ranjene ptičice, lječi ih, pa potom pušta u prirodu. I sve bi to bilo lijepo da vragolasta voditeljica nije prokljuvila da na svega stotinak metara dalje leži bolnica - sanatorijum u kojoj se liječe teški rekonvalescenti. Onda je snimila i bolnicu: opao malter, procurili radijatori, poderane deke i prazna kuhinja. Kamerman je potom fokusirao jadne ljude kako leže u pidžamama donjetim od kuće, jedu hranu koju im je spremila rodbina i liječe se ljekovima kupljenim za vlastite pare. Na kraju reportaže zločesta voditeljica zaključuje: "Mnogi od ovih bolesnika bi voljeli da su ptice!" Možda je malo zlonamjerno, ali činjenica je da mnogi ljudi miješaju humanizam sa ljubavlju prema životinjama.

Teologija je po ovom pitanju jasna: Bog je stvorio čovjeka za vječnost, po svom obličju, a životinje su tu tek da služe čoveku! Mnogima ovo izgleda okrutno u XXI stoljeću, ali svatko ima svoje mjesto.

Milioni gladnih i bolesnih ljudi umiru svakodnevno. Pomažite ljudima, a životinje ostavite na miru. Znaju one da se brinu za sebe, a kad se posvađaju kunu jedna drugu: dabogda ti čovjek pomagao!


p.s. sad žurim kući, u kadi okupati, isfrizirati, počešljati, nahraniti, namirisati i pomaziti mog malog avlijanera