15.09.2009., utorak

Uporište

Opet do koljena u suđu i opet novi tekst, sudoper je izgleda novi vlak. Antena s mobitela ponovno svira, no srećom, ovaj put im se nisu zalomili Straitsi već nešto uobičajeno popasto, iz njihove kuhinje u moju. Emocije su ovaj put znatno staloženije, no opet, ne dovoljno da ne bi uslijedila ova točka.

Jednoć sam imao uporište, ono gvožđe na što se vežu brodice. Kud god sam stigao, ma koliko mi strano i novo sve bilo, donio sam ga sa sobom i utvrdio ga, za njega vezao svoju Čaruginu nit, i otputio se digod. Kad se nit napela, znao sam da sam stigao do vanjskih granica svojeg istraživanja te da sam od uporišta udaljen za dužinu niti i, još bitnije, da je ono jednako toliko udaljeno od mene. Držeći tu nit u ruci osjećao sam neustrašivost, mogao sam kišobranom bosti usnulog zmaja znajući da će nit biti taman prave dužine da me spasi čvrste čeljusti i zadržati me unutar nekih okvira.

Jednog dana, napetost niti je popustila i odjednom se cijelom dužinom sručila na tlo, uz izuzetak onog kraja koji mi je ostao u ruci, tako čvrsto stegnutoj da je zaustavljala cirkulaciju. Vraćajući se prema uporištu, naročito sam pazio da nit ne vučem već da uz nju hodam kako bih najbolje moguće odredio gdje je pukla. Nakon neuobičajeno dugo vremena došao sam do drugog kraja te ustanovio da nije pukla već je samo položena na tlo, a uporište. Nije ga bilo. Osjećaj je vjerojatno najbolje razumijeti dijete koje gledaju kako mu skidaju pomoćne kotače s omiljenog druga s kojim je donedavno bezbrižno jedrilo raščupanim livadama, a sada je to kao kroz maglu poznati stranac koji samo čeka trenutak nepažnje da te zbaci i razbije ti koljeno.

Novonastala "sloboda" nije me uopće oslobodila, dapače, prikovala me uz tlo gdje sam satima puzeći prolazio po onim lokacijama kojima me nit vodila u trenu. Više nije bilo poznatih staza, sve se čini kao nečiji tuđi život, svaki dan od nove osobe gledan kroz oči neke treće osobe koja nikog od nas drugih ne poznaje. Još na onom zadnjem mjestu prepoznajem polegnutu travu gdje je uporište stajalo. Kako dalje? Hoće li mi novo uporište pomoći, kako ću mu vjerovati do te mjere da bi uistinu bilo dostojno imena ili ću ga samo zvati "onim što mi čuva nit" dok ja puzim uokolo?

U zadnje vrijeme pokušavam nadoknaditi golemu rupu nastalu njenim odlaskom najrazličitijim stvarima koje bi mi trebale odagnati crne misli no večeras sasvim očito nemam ništa na tapeti. Koliko su te stvari ionako "ispunjeni život", a koliko su samo debeli sloj maslaca na tjedan dana starom kruhu kako mu se ne bi osjetio pljenjiv okus? U kojem trenu odlučujem da je sloj dovoljno debeo ili mora biti takvih proporcija da se sami kruh uopće ne vidi? Ne znam, a nikog za pitati jer sam sam.

Sam sam.

Čarugina škrinja s blagom