08.08.2005., ponedjeljak

Čuvajmo naše dostojanstvo

Suša novih tektova koju bi eventualni čitatelj mogaoo primijetiti nije bez razloga: inspiracija za svako pisanje može biti samo promjena. Promjene u mojem životu trenutno nema, a pisanje tekstova u takvom stanju ekvivalentno je dnevniku u kojem je za svaki dan zapis isti te bi kao takav bio zanimljiv jedino zaljubljenicima u staru nauku ispitivanja ljudskog rukopisa (Kako je ovaj put zavinuo to 't'?), naravno uz pretpostavku da je, o grozote, pisan rukom.

Pisac, autor, osoba koja kao pas ovčar na kup tjera stado riječi koje bi poslušno trebale tvoriti neku iz zraka privlačnu tvorevinu može se u ovoj situaciji poslužiti starim trikom: krasti iz tuđih života, onih ljudi oko sebe. Osoba koja pokušava opisati neke situacije u kojima sudjeluju ljudi, a da i sama nije okružena istima na koncu će spoznati da piše znanstvenu fantastiku, no ovaj put srž žanra, ako zanemarimo olako umetnutu riječ znanstvena nije paranoidni android ili blještavi međuzvjezdani brod već reakcije mlade žene koja je upravo saznala da je trudna ili pomorca koji tone, bilo u životu, bilo doslovno, a dosadašnje je iskustvo pokazalo da potonje povlači prvo. Kao najbolje lokacije za pljačku sudbina pokazala su se mjesta na kojima se međusobno nepoznati ljudi, češće onom sudbine nego svojom vlastitom voljom nalaze skućeni na uskom prostoru koji se po mogućnosti giba u njima željenom, a u razigranoj mašti nestrpljivca često nedostižnom odredištu.

Putujući tako jednom u pretrpanom vlaku iz pretrpanog Zagreba, stajanje na hodniku je bila najprimamljivija alternativa od ukupno jedne koliko sam imao. Kraj mene je prošla obitelj Roma, samo im je nedostajala glava. Ne valja ovu izjavu shvatiti doslovno jer su zapravo, medicinski gledano, imali glavu, štoviše nekoliko njih, dapače svaka jedinka je imala točno po jednu, a ukupno ih je bilo pet, dvije dječačke, jedna ženska, ovo je bila majka koju su slijedile dvije djevojčice. Sjećam se da su prošli kraj mene jer su, eto, prilično smrdili. Nakon što je vlak zastao na nekoliko pravih stanica, ostavio je iza sebe dosta ljudi koji su pak u njemu ostavili podosta praznih mjesta pa sam jednom od njih odlučio pružiti šansu da još jednom ispuni svoju sudbinu. Kupe je bio prazan, vrata otvorena.

Gledajući kroz prozor, to ogledalo izvanjštine vlaka, začuo sam mladi ženski glas kako mi za samo nekoliko zveckavih novčića nudi preporuku Bogu za dobro i zdravlje. Automatizmom sam, dok sam okretao glavu otprilike prema izvoru te ljubazne i, kad čovjek dobro razmisli, sasvim pristojne poslovne ponude odbio istu i tek nakon što sam i zadnji slog poslao za ostalima, vidio sam da je djevojčica klečala preda mnom te da upravo ustaje.

Tek nakon nekoliko trenutaka shvatio sam koliko je ona bila spremna poniziti se za potrebe samo tih nekoliko kuna i u tom trenutku sam poželio ustati, naći je te joj dati ponešto. Nekoliko trenutaka kasnije sinulo mi je da djevojčica ipak nije taj čin shvatila kao svoje poniženje jer je sasvim bezbrižno i bosonogo protrčala pokraj kupea za jednim od svoje braće, a mene je moment darežljivosti naglo prošao. Njoj je na tu gestu možda ukazano kao na nešto normalno, kao što je nama mahnuti poznaniku s druge strane ulice. Ma koliko da nismo značajni, postoji netko tko se ne bi složio i spreman je i koljena izložiti prašini da nam to dokaže.

Uvijek se nad nama nadvija neka prilika koja nam je nadređena. Ukoliko se pak sami sebi činimo kao vrh piramide, svejedno nismo u pravu, dapače, u tom slučaju smo mi sredina pješćanog sata, a na nas se izravno oslanja dno obrnute piramide iznad nas. Ukoliko smo jaki, postoji netko jači, a ima i pušku. Ukoliko smo bogati, vjerojatno smo i stari, a tada se računi prave sa sasvim drugim krčmarom. Smijemo se profesorovim glupim šalama, s oduševljenjem gledamo golemu šefovu ženu u upravo sićušnoj zelenoj haljinici koja joj pristaje kao riba u zupčanik, smješkamo se namrgođenom doktoru dok postavlja dijagnozu u nadi da će samo zbog našeg truda ova biti bolja i blaža.

Koliko smo spremni pogaziti svoje dostojanstvo da bismo išli prema gore ili barem ostali na istoj razini? Ponekad je dostojanstvo jedino što nas može održati.

Čarugina škrinja s blagom