15.04.2005., petak

Mala cvjećarnica užasa

Bio jednom jedan cvijet, živio je usred duboke i mračne šume, barem se tako njemu činilo jer je imao bujnu maštu, iako se ne bi moglo reći da je bio maštovit. Jednom je došao naivni dječak, nazovimo ga Ja i nepažnjom je, prolazeći šumom baš pored njega, zapeo za cvijet. Ovaj se poput priljepka (pijavica bi čak bio i prikladniji izraz) zalijepio za dječakovu odjeću, a dječak ga je, ne imajući u svojoj dokonosti vremena niti volje, ostavio na njoj i tako stigao kući.

Ja je živio u tmurnoj kućici bez centralnog grijanja, solarne energije i ostalih veselja koje pruža bogatstvo, uvijek je pamtio kada je došao na šalter banke i točan trenutak u kojem se izraz na licu službenice promijenio iz poslovne uljudnosti u lagano gađenje kad mu je uz karticu koju joj je malo prije pružio vratila prezrivi pogled i procijeđeno "Prazna je.". Zato ga je zanimanje koje je cvijet pokazao za njega iskreno obradovao te ga je stavio u najljepšu teglicu i na najčistiji i igrom slučaja najosunčaniji prozor svoje kućice. Činjenica da je bio i jedini prozor nije umanjivala veličanstvenost ove dvije prethodne podudarnosti.

Ja je često promatrao cvijet na svojem prozoru i sve više je uviđao ljepotu kojom mu se cvijet nametao, vrijeme je prolazilo u slozi. No cvijet je ispucao sve poze u kojima ga je Ja volio vidjeti i polagano se počeo ponavljati. Zbog smanjenog oduševljenja koje je Ja uslijed toga pokazivao za cvijet kao i izostanak jutarnjeg klanjanja kojim mu je iskazivao poštovanje rasljutilo je cvijet koji je pohlepno i okrutno tražio sve više i više pažnje. Kako to Ja nikako nije mogao osigurati, počele su prijetnje, iritiranje i konačno su maske pale.

Kroz cvijet je počelo izbijati pravo lice. Ja ga je i prije vidio, ali ga je pripisivao prejakom suncu ili nedovoljno vode koje bi svakom normalnom cvijetu usadilo pomalo naprasnu narav. Sada je postalo sasvim ecvidentno da je sitna klorofilna duša koju je cvijet skrivao raskošnim laticama sve čemu se Ja od njega može nadati te da je ta narav pravilo, a sve osim nje iznimka. Iz samilosti ga je ostavio na prozoru, pustivši ga da trune i time samom sebi stvara novu energiju i gnojivo za novo sutra. Ja ga je pri toj regeneraciji često znao promatrati, pomalo s gađenjem, ali ipak s zanimanjem, kao kad promatraš ranu dok ti je netko pokazuje nakratko odlijepivši flaster. Cvijet bi to promatranje krivo tumačio kao novo zanimanje koje Ja pokazuje da se stvari vrate na staro, ali nije mogao biti dalje od istine. Izgledao je smiješno pritom, kao stara prostitutka koja još uvijek nastoji zaraditi unatoč borama, pokvarenim zubima i debelim brkovima, ali ipak nakićena kao božićna jelka nakitom zarađenim u nekim boljim vremenima. Nagnojivši se, cvijet se povremeno vraćao u staru snagu i zmijskim bi jezikom pokušao dohvatiti Ja i njegov život, ali je stupanj gnjilosti koja ga je izjedala iznutra bio prevelik da bi predugo opstao pa pi pod vlasitom težinom opet iznova padao u kaljužu koji si je stvorio, pokušavajući za sobom povući i Ja. Ja je ipak imao kaljače.

Ipak, kakav da je, cvijet je ipak zaslužio pjesmu:

Ne volim te nit sam te ikad volio
na tvoje omiljeno pitanje evo ti odgovor.
Bio sam mlad i totalno izgorio
tako je valjda sve to krenulo.

...

Od samoće i "dobrog seksa" nastala je naša veza
početni žar je bio zavidan.
dok nisam svakoga dana otkrio još mana
ti u mojim očima još samo greška na nogama.

Čarugina škrinja s blagom