Čarobni brijeg

19.03.2009., četvrtak

SJAJ



Imali su četrdeset. Tu negdje, u prosjeku. Život im je već dobro zalio vrtove, ali su pred sobom još vidjeli put. Na pola su tek. Ili već. Lana se nije mogla odlučiti.

Oprane su se ulice sjajile šarenilom izloga pomodnih dućana u centru grada. Lani je najljepša boja oduvijek bila električno plava. Ona iz lampi crnog svjetla. Ona koja svim drugim bojama oduzima posebnost i daje im svoj sjaj. Sjedeći u zagrijanom autu nasred pustog raskršća, Lana i Leni nisu sakrivali osmijehe, blistave od plavkastih odsjaja.

- Taj tvoj osmijeh u oku - rekao je Leni - ovako, sa strane, prekrasan je, znaš?

Iskrica je poletjela pod oblake, a Lanino je srce ubrzalo korak. Željela je, jako je željela, no, je li ga smjela pitati da joj ponovi te dvije riječi s kojima se vratio ovaj puta? Kao da više nije bila sigurna sjeća li ih se dobro. Sat na radiju mijenjao je brojke brzo, prebrzo. Zadrhtala je. Hladno je već, studeni na pragu.

- Ponovi mi, molim te.

Leni je zadržao dah. Razmislio još jednom. Otpustio. Sporim pokretima upalio je četiri žmigavca, izbacio mjenjač iz brzine i potegnuo ručnu kočnicu. U plavom svjetlu Lana mu nije vidjela crvenilo na obrazima, ali je uhvatila smiješak u kutu usana. Okrenuo se prema njoj i, glasom dubljim nego ikada, predao joj svoj sjaj.

- Drago mi je što sam s tobom. Vidiš ove leptiriće, cvjetiće, ove što sad posvuda lete? Sve je to tu. Pored tebe se osjećam dobro, bolje nego ikada. Toplo mi je. Tu oko srca. I to je zato što te volim.

Oprezno, bez riječi, Lana mu je kimnula, zahvaljujući. Zapamtit će sad. Tu hladnu večer skoro u studenom, polivene ulice i ledeni sjaj iz izloga.

I toplinu oko srca.

- 13:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

HEILIGER MORGEN



Nedostaje mi danas jedno jutro u travnju. Nisam ga izgubila, nisam ga zametnula. Značilo bi to da sam ga barem jednom imala.

Ali, ta me je zora prevarila i umjesto u snu obećanog dodira, dala mi je samo vjetar kroz nesmotreno otvoren prozor.

Nedostaje mi to jutro. I sanjiv pogled na drugoj strani preuskog kreveta. Riječi izmumljane kroz poluotvorene trepavice. I miris svježe oguljene naranče.

I nije to jedino i prvo jutro koje ne pamtim. Mnogo ih je više nego onih koje pamtim. Onih koji su zlatnim slovima upisani u sjećanje. Ali, nemam to jutro, tu vrelu zoru što mi se s istoka ulijeva kroz prozor.

Ponekad se nadam da me to jutro čeka negdje ispred, uzvodno u vremenu. Ponekad mu usnama osjetim trepetljike, zametak budućeg dana palog s budućnosti. A onda se sjetim da je sjećanje klica prošlosti, avatar trenutka nizvodno, dolje, iza leđa.

I to što mi to jutro nedostaje, samo je sjena one svjetlosti propuštene kroz dvije udaljene prizme, do bjelila poništenih boja i maštom pojačanog smisla.

A ponekad, kao danas, mislim da bi to jutro na mojoj koži utetoviralo neizbrisiv trag, jedinstven u beskonačnosti.
- 13:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JAJE NA OKO, PARADAJZ I KAVA S DUŠOM



Probudit će me tvoji lutajući prsti na mom otkrivenom bedru dok ostavljaju usijane tragove u spustu prema koljenu. Čekat ćeš dok tiho ne uzdahnem, prvi puta s novim danom i onda me nježno okrenuti prema sebi. Zagnjurit ćeš lice u moju zamršenu kosu i udahnuti zadnju molekulu noćašnjeg parfema. Još ni trepnula nisam, a tvoje su ruke zaplovile pod moju majicu. Budiš me vrelinom odmornog mužjaka.

A doručak, šapćem promuklo. Poklapaš mi riječ poljupcem.

I pod tvojim vrelim tijelom gotovo zaboravljam da smo jučer raspravljali o tako sitnim i nevažim, a opet važnim radnjama, kao što su pečenje jaja, rezanje povrća i kava. Popuštam, prepuštam se valovima. I dok polijećemo, sakrivenoj iza tvog vrata, otima mi se osmijeh.

Jer znam da ćeš i jutros, još uspuhan i titrav, pripremiti mi ljubav nakon ljubavi.

Narezat ćeš paradajz na kolutiće, a ne na bucmaste kriškice. Jaja ćeš peći jedno po jedno, na zagrijanom ulju, u savršeno okruglo, s krunom od korice na rubu, a kavu nadići dva puta, da pjeni.

Onako kako znaš da najviše volim.

- 13:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

TAJ ZADNJI DAN PRIJE NO ŠTO SI OTIŠAO ...



... pogriješila sam, ljubavi.

Ljubila sam ti obrve, raspuštenim kosama brisala suze što su kapale po tvom tijelu. Milovala sam ti bedra, orošena, obrazima grijala hladna stopala. Ostavljala sam tragove na tvojoj duši da te griju u dugim noćima prije bitaka. Umotala sam te u ljubav, bezgraničnu, slijepu, razigranu. Ratnik jutrom, ljubavnik do zore.

A trebala sam ti drvenim trupcem slomiti noge.

Njegovala bih te brižno i odano. Ta bol, ljubavi, što bi je izdržao, trajala bi kratko. A ne kao ova, vječno što će trajati i razbijati me na dijelove i prosipajući ih po tvom blijedom, mrtvom tijelu na odru od krvlju natopljenih ljiljana.

Oprosti mi, ljubavi.

Pogriješila sam.

- 13:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PAHULJICA OKO VRATA



Nisam je dobro poznavao. Stanovala je na samom vrhu mog ulaza, na četrnaestom katu nebodera uz jednu od velikih gradskih arterija. Viđao sam je samo navečer, redovno nakon osam ili devet sati, kada bi užurbano prošla kraj mene i Asa, dok smo njuškali grmove tise i mirise koje su na njemu ostavili dnevni psi. Po nervoznom koraku i rukama u džepovima uskog zimskog kaputa, pretpostavio sam da trči do kioska da u zadnji čas nabavi kutiju cigareta za tu noć.

Znao sam da radi noću. Po danu su njezine rolete bile spuštene, čak i na prozorima kuhinje. S mrakom bi se žarko žuto svjetlo kao svjetionik prosulo u noć. Ne znam kako je kod vas, ali u našem gradu, našem naselju i našoj zgradi ljudi se nisu pozdravljali i nisu si znali imena. Nikome nije trebalo soli ili šećera, nitko nije zagubio ključeve ili trebao primiti pošiljku kod susjeda u stan. Nikome nije trebalo kupiti pisma iz sandučića i paziti na provalnike. Već smo dvadeset godina roditelji i ja stanovali u tom istom stanu, a imena susjeda smo pamtili možda tek par sati nakon što je ožalošćena rodbina izvjesila partu na ulazna vrata.

Primijetio sam je prvi puta kad se doseljavala. Selidba je, kažu, jedan od tri najveća stresa u životu, odmah nakon smrti bliske osobe i razvoda. Rijetko tko iz starog stana ponese samo najnužnije i kući se iznova. Većina nas uredno zapakira sve, pa i beskorisne kutije, koje će možda, jednom trebati, i mnogo vremena nakon useljenja preskače preko kutija s nepotrebnim stvarima. Jer, vremena za uspomene ima sve manje. No, ona je došla taksijem.

Običnim, bijelim, čak ni karavanom. As je tog proljeća često navaljivao na šetnje i dane smo provodili uglavnom na travnjacima i klupama kraj zgrade. Izašla je iz taksija s ovećom putnom torbom, koju je bila držala na koljenima. Krenula je prema ulazu, a taksist je za njom nosio još jedan paket, oveću kutiju zavezanu konopom i u drugoj ruci fikus. To je bilo sve što je unijela u stan. Očekivao sam, ipak, da će slijediti kamion s namještajem, kutijama knjiga, kovčezima s odjećom, ili bar vrećama, s milijun sitnica i ukrasa, zamotanih u novinski papir da se ne lome i krše. Ali u njezin stan nikada više ništa nije ušlo. Osim hrane iz dostave.

Nisam znao što radi, ni od čega živi. Godine joj nisam mogao odrediti, jer kad bih je slučajno i sreo u liftu, oči su joj uvijek bile nadute i podlivene, lice namršteno, pa se činilo da je puna bora, ali joj je korak bio tako lak i skakutav da joj izdaleka nitko ne bi dao ni dvadeset i pet. Za van bi uvijek oblačila isto: tenisice i ljeti široke pamučne sive hlače i bijeli končani pulover, a zimi taj uski kaput i isto tako sive i neupadljive vunene hlače.

Sva ta jednoličnost u pojavi bi me, naravno, natjerala da zamišljam mogućnosti njezinog, nadao sam se, raznolikog rublja i to bi me opet uznemirilo, da iznad svega nije bujala prašuma blistavih velikih crvenih kovrča, koja je bibanjem pratila svaki njezin skakutavi korak. Puno sam mislio o njoj, priznajem, uglavnom zato jer ništa nisam znao, pa me je mašta svakodnevno bacala od samostanskih čednosti do četvrti crvenih svjetala.

Tko zna bih li joj se ikada usudio prići, pozdraviti (jer to se kod nas ne radi sa susjedima), pa i nasmijati čak, da nije bilo tog susreta u lifu. Ušao sam te večeri noseći neke zamotane nacrte, kojih je bilo puno previše da odmah pritisnem tipku prizemlja, pa je lift naglo krenuo prema gore i zaustavio se na zadnjem katu. Otvorila je vrata, uz smiješak isprike i bez riječi ušla u kabinu. Pritisnula je tipku i okrenula se prema ogledalu i meni. Dok je zakapčala dugmad na kaputu, uhvatio sam bljesak oko njezina vrata.

Na tamno plavoj baršunastoj trakici oko vrata nosila je pahuljicu od kristala.

- 13:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

TRUE LIES



Nema boljeg opisa za ovo virtualno tu. Kad se nađe srodna misao.

Jer, laž je da sad sjedim na nekoj plaži od bijelog pijeska, na koju ritmično udaraju zapjenjeni valići toplog oceana.

Laž je da me tamo otraga, pod palmom, u izvoru svježe, pitke vode, ohlađeni čeka neki čaj, mineralna, baujolais.

Laž je da upravo iz mora izlazi vitko i visoko, a ipak mišićavo muško tijelo, preplanulo na tropskom suncu.

Laž je da osim nas na ovom otoku nema nikog drugog osim brbljavih papiga i brzih, slatkih krznaša, da je voće u zdjeli na trijemu drvene kolibe, da je povjetarac bogomdan za osvježenje i da ovdje možemo zauvijek ostati.

Ali, pišući sve ovo - tamo sam. Osjećam to, baš kao što me ovaj valcer u filmu iz moje sobe seli u plesnu dvoranu bečke filharmonije.

Istinito. Lažno. Lies. True.

Znam da to nije poanta ovog filma, niti sad plešem s Arnoldom tango.

Ali, plešem, već sad. I još ću dugo.

I svima. I sve.

- 13:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Svima vam želim

Linkovi

želim, želim

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se