Čarobni brijeg

Zaista. Barem dvostruko veće od najvećih koje ste ovdje vidjeli. I banane. Ali ima i onih mini banana, ne većih od jednog prsta. I rastu na drvetu, da.

Dok nisam u Marakešu vidjela moje prvo pravo stablo banane, mislila sam, valjda, da rastu po zemlji kao bundeve. Kao oni makedonski poljoprivrednici poslije rata što su se žalili na loše sjeme kikirikija koje ne daje plodove. A plodovi u zemlji. Gomolji.

Eto čemu služe putovanja. Naučimo, shvatimo, uklonimo predrasude i neznanje.

I tako, kad sam vidjela jedno haremsko dvorište u palači Bahia, shvatila sam da je moja ideja harema zapravo bila predrasuda. Ono, gubitak slobode, ropstvo, sve ono što užasava feministkinje.

Zamislite, recimo, neki srednji vijek. Lijepa djevojka u pustinjskom plemenu. Kakve su njezine perspektive, osim brzo ostarjeti na suncu i pijesku, uz hrpe djece od kojih polovica barem umire od gladi, žeđi, vrućine, hladnoće po noći, infekcija, bolesti. Svakodnevni rad i užasni uvjeti. Smrad i smrt posvuda. Život pod šatorom ili, ako je sreće, krovom od blata.

A sad zamislite dvorište harema. Otprilike veličine rukometnog igrališta. Popločano mozaicima. Obrubljeno stupovima koji drže ukrašen krov i hladovinu nad prolazom i vratima u sobe s debelim, mekanim tepisima, škrinjama s ukrašenom odjećom i zdjelama suhog i svježeg voća, meda i oraha. Kolačima. U dvorištu mnogo fontana s bistrom i pročišćenom vodom u sjeni stabla agruma, banana i grmova oraščića. Sve čiste, peru, kuhaju, spremaju, donose i odnose eunusi. I brinu se za dječicu, zdravu, rumenu i veselu.

A posvuda prijateljice. Za brbljanje, za trač i za spletku.

I vi biste se branili rukama i nogama da vas ne udaju za bogataša? :))))