Čarobni brijeg

30.03.2007., petak

Zmija oko glave


A, ono, znala sam da glavni trg u Marakešu ima zmija.

Tak sam znala i da je Eiffelov toranj visok i s premalo zidova a i lift je stakleni. A frka me i visina i zmija. No, srećom, ima nešto jače od fobije. Znatiželja.

Popela sam se liftom na tu tornjinu. Ok, pod kontroliranim uvjetima. U predvečerje, prema noći. Držala sam se čvrsto s obje ruke za ručke u kutu lifta. Duboko sam disala. Gledala uvis a ne prema dolje. Mali je problem negdje na polovici prijeći iz lifta u lift, prekoračiti preko rupe s bezdanom. Trnci su mi trčali po koži, ali koljena nisu pokleknula. Znala sam da ću se zauvijek lupat po glavi i žalit ako to sad ne napravim. Te jesam. Strah od visine savladala sam za taj jedan put i sad mi je drago.

Isto je s kobrama. Kažu da su fobije arbitrarne, proizvoljne. Da je to strah od nečeg drugog koji se samo manifestira na raznim životinjama, mjestima, situacijama. Ne znam, valjda, Ne da mi se o tome ni misliti. Zmije ne volim od ranog djetinjstva. Ništa mi nisu napravile, nije bilo trauma, ali sve moje dječje enciklopedije imaju savinute vrhove stranica da slučajno ne bih otvorila baš na sliku neke zmije. Kad su naTVv, ja žmirim. Kad hodam po šumi, pjevam, šuškam štapom po lišću i šaljem mentalne poruke: "hajde, lijepo, maknite se da ja prođem". U zoološkom vrtu ne ulazim u reptilijarij, osim ako smijem nekoga držati čvrsto za ruku.

E, ali u sumrak, na glavnom trgu u Marakešu, okupljaju se snake charmeri, pripovjedači priča, plesači i svirači. Velika je to predstava. Mnogo ljudi. Divna šarena slika. Sunce na zapadu rumeni vječnim snijegom pokrivene vrhove visokog Atlasa u blizini, glasni bubnjevi uznemiruju dijafragme, plesači u plavom se vrte, skaču, usklikuju, ljudi se okupljaju oko pripovjedačice neke priče iz 1001 noći.

A na podu kobre.

Par skupina u bijelo odjevenih snejkčarmera poslagalo je po dvije-tri kobre na tepih ispred sebe i bubnjem ih mame da podižu i spuštaju glave. Šire ono tam gdje bi uši trebale biti. Meni pada mrak na oči. Srećom, one ne migolje, nego mirno slijede, ne ritam, jer su gluhe, već pokrete bubnja sa zvončićima. Privikavam se. Dobro, nije tako strašno nego kad se o tome misli od doma. Mogu ja to. Mogu i malo bliže doći. Sigurna sam već da neće krenuti prema meni. Hladni znoj po mojim leđima lagano isparava a ruka u ruci se opušta. Koraknem.

I onda jedna berberska budala, s kobrom svijenom kao bič u ruci, krene prema nekom turistu što se zaustavio ne bi li bolje vidio. Podigne onu sirotu zmijicu i objesi je turistu oko vrata, vukući ga prema ostatku družine radi fotografiranja za pare. Adrenalin me u tisućinki sekunde odbacio sto metara dalje od uličnog prizora.

Samo mi je to falilo u životu. Zmija oko glave. Mogu ja ostarjeti i bez tog iskustva, hvala lijepa.

Sjela sam u prvi kafić, na sigurnoj udaljenosti i fotoaparatom s mnoooogo velikim zoomom slikala kobre između nogu prolaznika.

Da. I to je hrabrost.

- 09:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Svima vam želim

Linkovi

želim, želim

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se