Čarobni brijeg

26.06.2006., ponedjeljak

pearls of sand

Prosula sam vrećicu bisera na usijani pijesak. Razmetnu djecu vratila kući.

Svaki od njih jednom je bio tek zrnce silicija s dna mora, što ga je neoprezna školjka pustila kroz svoja pohlepna, slijepa usta. Zrnce se ugnijezdilo u njezino meko, ružičasto meso. Smetajući je, žuljajući, stalno je podsjećajući na sebe. I školjka je godinama zalijevala ranu. Obložila zrnce sedefnim suzama. Svoju je bol sakrila pastelnim velovima.

A onda je umrla pod nožem ribara, darujući mu svoju bol. I svoju ljepotu.

Ljeskajući se na podnevnom suncu, biseri se miješaju s pijeskom.

Neka ostanu ovdje. I pokažu pijesku kakav može postati.

- 08:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.06.2006., petak

Elpis


Tri puta se vraga zove u kuću.

Tri puta mu se zaželi dobrodošlica, jer inače ne može prijeći prag. To je dio one pogodbe za održavanje ravnoteže između dobra i zla. Bar tako kaže Goethe. (A da sad opet ne ulazim u prepirku, valjda i Marlowe, mada se ne sjećam baš tog detalja, a sigurno i Šenoin postolar.)

Ali, dobar je plan. Tko posrne jednom i privuče zlo, još uvijek ima šansu spasiti dušu. (Sve je ovo metaforički, naravno, da se ne razvije sad neka religijsko-mitološko-agnostička diskusija.) I onda još jednom za jako depresivne ili zle. Treći si puta zaista sam, i svjestan, odgovoran za svoj izbor.

Jednom ću možda naučiti posaditi koju tikvu i sačuvati srce cijelo. Mada sumnjam. Bogovi će suze vječno brisati ljiljanima.

Od naivnosti ima samo jedan gori pojam. Onaj s dna posude.

- 15:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

15.06.2006., četvrtak

My Name is Meth, Crystal Meth

Crystal je povukla posljednji dim, znajući da će na jagodicama prstiju osjetiti žar tanke cigarete. Bacila je opušak kroz otvoreni prozor automobila, otvorila vrata i izbacila prvo jednu, pa drugu nogu na mokri asfalt. Crne lakirane salonke bljesnule su na žutom svjetlu ulične lampe.

Još pet minuta.

Znala je da on neće zakasniti. Zapravo, uvijek je stizao ranije. Zauzeo bi poziciju na vrhu stepenica, visok, markantan, s rukama u džepovima, odsutno bi pogledom pratio prolaznike. Sjedeći u svom parkiranom automobilu, Crystal se pitala o čemu razmišlja u tim trenucima. Nikada joj nije rekao.

Još četiri.

Možda je razmišljao kamo će je te večeri odvesti. Mada ju je uvijek on prvi pitao što bi ona htjela. Bili su to trenuci koje nije voljela. Sve ideje koje su joj prije sastanka padale na pamet, u trenu bi se raspršile pod oštricom tog pitanja. S nelagodom bi slijegala ramenima i osmijehom prikrivala zbunjenost.

Tri.

Ima vremena za još jednu brzu provjeru u ogledalu nad upravljačem. Malena je torbica bila taman dovoljna za ruž, najmanji mobitel na svijetu i svežanj novčanica. Mrzila je novčanike. A još više kovanice. Zato su je konobari voljeli, jer nikada nije uzimala kusur sa stola.

Dvije minute.

Ustala je sa sjedala. Poravnala suknju i namjestila bretele što su spuznule niz ramena. Zaključala je auto i osvrnula se. Parkiralište je bilo puno, ali zapravo, pusto; ljudi se nisu dugo zadržavali na neosvjetljenim mjestima. Vrijeme je. Trebat će joj točno pola minute da prijeđe tu udaljenost. Bila je ponosna na svoj tajming.

Jedna.

Petnaest sekundi do dogovorenog sata iskoračila je u osvjetljeni krug ulične lampe kraj koje je stajao. Usne su joj zadrhtale. Ali joj je korak na visokoj iglastoj peti i dalje bio siguran. On je izvadio ruke iz džepova i pružio ih prema njoj. Osmjehnula mu se zadovoljno. Na dlanovima su ležale vrećice pune prozirnih anđeoskih kristalića.


- 11:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

14.06.2006., srijeda

Field of Dreams


Pitaš se ponekad ima li fer igra ikakvog smisla na igralištu gdje su pravila skrivena. Gdje nema propisan broj igrača i nema crta koje omeđuju teren. Nema lopte, sudac se poneki i nađe, ali bez autoriteta. Semafori su ugašeni, komentatori mrmljaju svoje tračeve iz sjene.

A rekli su ti da vrijede ona pravila koja doneseš sam sa sobom. Radi onako kao što bi volio da tebi rade. Zamisliš svu tu igru u svojoj glavi, odrediš što želiš, a što ne. Držiš se toga. Igra je uvijek fer, misliš. Dobri filmovi završavaju pravdom. Dobro, negdje usput naučiš da ne valja previše očekivati. Podizati nade, fantazirati. Naučiš držati želju negdje tik iznad crte ravnodušnosti. Naučiš čekati bez ispada, bez crvenih kartona. I uživiš se, naravno. I uživaš.

A onda, bez upozorenja, teren prazan, tribine utihle. Trava je mlada i uredno podšišana, neizgažena. Nejasna slika publike blijedi ti na očigled. Ostaješ sam. S blagim osjećajem propuštene zabave. I s vrlo jasnim osjećajem propadanja i besmisla. Igrao si fer. Ali, igre više nema. I pitaš se, jesi li uopće igrao?
I kad prođe vrijeme, uvjeriš se da nisi. Da su lica na terenu bila tek sjene davno zamišljenih suigrača i protivnika. Prođeš još jednom sve unutarnje dijaloge, pospremiš ih u ladice i tajne pretince, za jednom, u penziji, možda.

A onda ti svemir pošalje znak. Nenajavljeno. I shvatiš. Ipak si igrao, ali od početka nisi imao šanse s tim fanatičnim fair playom.

Pravila ne vrijede.

Garancija nema.

Scenarist nije opsjednut pravdom.

Život nije fer.

Ljubav nije nagrada.


- 16:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nikad bivša

Milana je imala perzijsku mačku, dvije dugokose prijateljice i jednog polovnog muža. Svakoga dana u isto vrijeme Milana bi mu pripremila ručak, kavicu uz novine i svježi kolačić. Volio je rituale, volio je tišinu. Zaspao bi rano. Kad bi u neko gluho doba noći Milana i sama ipak odlučila odspavati par sati, našla bi ga kako mirno spava na svom dijelu velikog bračnog kreveta. Nije je ostavljao, nije švrljao noću, ni po barovima, ni internetu. Bio joj je dobar, bio je tu. A Milana je bila usamljena.

Milanu su prijateljice nagovorile da nabavi svoj kompjuter i prikači se na virtualnu autocestu. I rekle su joj da je sve moguće, da samo treba jednom srcem izreći što želi i da će je joj njezin elektronski anđeo čuvar sigurno ispuniti želju. Milana je vjerovala. Milana je odživjela stotine kratkih života. Popila mnogo stvarnih kava i prošetala mnogim parkovima, no nikada se ne bi nalazila s istim više od jednom. Kući se uvijek vraćala na vrijeme za ručak i kolačiće. Pospremila bi dojmove, napravila mentalne bilješke i izbrisala sve poruke. Vrijeme je bilo za novog. I ponovo bi noćima lebdio njezin osmijeh nad tipkama.

A onda je pronašla pjesnika. Stotine su poruka danima i noćima letjele između njihova dva ekrana. Jedne rane proljetne večeri pristala je i na drugu šetnju. Slušala ga je kako lijepo priča o svojoj bivšoj djevojci. Slušala s čežnjom i jednom neobičnom željom da jednom netko priča tako i o njoj. Priča, a možda i piše, netko tko bi s riječima znao kao njezin novi princ, netko tko će razumijeti i nju i sebe, i sve to fino oblikovati i opisati. Shvatila je da je to ono za čim je čeznula i tražila. Kroz tuđe riječi vidjeti da je nekome baš ona, makar jednom bila, posebna.

Nije spavala te noći. Nije sjedila za kompjuterom. Kroz prozor je gledala titrava gradska svjetla i u svakom od njih vidjela mogući komadić vlastite besmrtnosti kroz baš njegove pjesme i riječi. Prisjećala se tuđih stihova, davno zaboravljenih. O ljepoticama s kosama boja gavranova i meda, licima koja su pokretala brodove, očima bez dna, ljubavi i ljepoti, ali i o velikom bolu u najdivnijim sonetima.

Pred jutro joj se, iscrpljenoj, u misli ipak nezadrživo uvukla demonska misao. "Bivša".

Nespremnu i ranjivu, ta ju je riječ dohvatila užarenim kliještima i nije je više ispuštala. Milana je drhtala. Morala si je priznati, nevoljko ali duboko unutra, da je cijena prevelika, da je besmrtnost i posebnost uvijek prošlost, da je najjače kad je gotovo, bivše. Nikada je ne bi zadovoljilo samo znanje da je, jednom, nekome nešto važno značila. To nije željela, postati ničija bivša, ničiji stih, uzvišen i promašen.

Milana se tiho uvukla u krevet kraj muža. Njezino je srce otkucavalo želju.

Sve i zauvijek ili nikad ništa. Nikad bivša.


- 13:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Trebam još samo jedno krdo deva


Koncentrirati se. Moram.

Prikupiti sve končiće raštrkanih misli i utkat ih u sag od svile. Blještav od srebrnih niti mjesečine i zlatnih ogledalaca podnevnog sunca. Čeličnim iglama razuma popraviti izvučene niti, provući čvoriće na drugu, nevidljivu stranu.

Smiriti se. Usporiti.

Strpljenje je moja žeđ. Prvo završiti jedan tanak red. Pa drugi. I mada još dugo neću vidjeti sliku, marljivo slagati očice, mijenjati konce. I sretne i nesretne.

Vjerovati. Ponovo.

Mandala se tka istovremeno sa sve četiri strane. A samo je jedna moja. I tri ogledala. Čarobna. Koja utrostručuju moju ruku i onda ih puštaju do tkanja kroz metalizirana stakla preko pete dimenzije. Uzorak se mora podudarati.

Završiti. Da.

A onda pustiti krdo deva da kopitima utabaju svaku nit, prašinu nabiju u svaku pukotinu. Da izgaze moj prekrasni svileni dar. Da bude čvrst i vječan. Kad na njemu budeš letio, da si siguran i miran.

Pokloniti.

Iznad lukovičastih bagdadskih kupola i tajnih oaza, pored otrovnih gejzira i zbunjenih pingvina, nosit će te moja ljubav.



- 11:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Svima vam želim

Linkovi

želim, želim

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se