Čarobni brijeg

19.03.2009., četvrtak

SJAJ



Imali su četrdeset. Tu negdje, u prosjeku. Život im je već dobro zalio vrtove, ali su pred sobom još vidjeli put. Na pola su tek. Ili već. Lana se nije mogla odlučiti.

Oprane su se ulice sjajile šarenilom izloga pomodnih dućana u centru grada. Lani je najljepša boja oduvijek bila električno plava. Ona iz lampi crnog svjetla. Ona koja svim drugim bojama oduzima posebnost i daje im svoj sjaj. Sjedeći u zagrijanom autu nasred pustog raskršća, Lana i Leni nisu sakrivali osmijehe, blistave od plavkastih odsjaja.

- Taj tvoj osmijeh u oku - rekao je Leni - ovako, sa strane, prekrasan je, znaš?

Iskrica je poletjela pod oblake, a Lanino je srce ubrzalo korak. Željela je, jako je željela, no, je li ga smjela pitati da joj ponovi te dvije riječi s kojima se vratio ovaj puta? Kao da više nije bila sigurna sjeća li ih se dobro. Sat na radiju mijenjao je brojke brzo, prebrzo. Zadrhtala je. Hladno je već, studeni na pragu.

- Ponovi mi, molim te.

Leni je zadržao dah. Razmislio još jednom. Otpustio. Sporim pokretima upalio je četiri žmigavca, izbacio mjenjač iz brzine i potegnuo ručnu kočnicu. U plavom svjetlu Lana mu nije vidjela crvenilo na obrazima, ali je uhvatila smiješak u kutu usana. Okrenuo se prema njoj i, glasom dubljim nego ikada, predao joj svoj sjaj.

- Drago mi je što sam s tobom. Vidiš ove leptiriće, cvjetiće, ove što sad posvuda lete? Sve je to tu. Pored tebe se osjećam dobro, bolje nego ikada. Toplo mi je. Tu oko srca. I to je zato što te volim.

Oprezno, bez riječi, Lana mu je kimnula, zahvaljujući. Zapamtit će sad. Tu hladnu večer skoro u studenom, polivene ulice i ledeni sjaj iz izloga.

I toplinu oko srca.

- 13:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

HEILIGER MORGEN



Nedostaje mi danas jedno jutro u travnju. Nisam ga izgubila, nisam ga zametnula. Značilo bi to da sam ga barem jednom imala.

Ali, ta me je zora prevarila i umjesto u snu obećanog dodira, dala mi je samo vjetar kroz nesmotreno otvoren prozor.

Nedostaje mi to jutro. I sanjiv pogled na drugoj strani preuskog kreveta. Riječi izmumljane kroz poluotvorene trepavice. I miris svježe oguljene naranče.

I nije to jedino i prvo jutro koje ne pamtim. Mnogo ih je više nego onih koje pamtim. Onih koji su zlatnim slovima upisani u sjećanje. Ali, nemam to jutro, tu vrelu zoru što mi se s istoka ulijeva kroz prozor.

Ponekad se nadam da me to jutro čeka negdje ispred, uzvodno u vremenu. Ponekad mu usnama osjetim trepetljike, zametak budućeg dana palog s budućnosti. A onda se sjetim da je sjećanje klica prošlosti, avatar trenutka nizvodno, dolje, iza leđa.

I to što mi to jutro nedostaje, samo je sjena one svjetlosti propuštene kroz dvije udaljene prizme, do bjelila poništenih boja i maštom pojačanog smisla.

A ponekad, kao danas, mislim da bi to jutro na mojoj koži utetoviralo neizbrisiv trag, jedinstven u beskonačnosti.
- 13:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JAJE NA OKO, PARADAJZ I KAVA S DUŠOM



Probudit će me tvoji lutajući prsti na mom otkrivenom bedru dok ostavljaju usijane tragove u spustu prema koljenu. Čekat ćeš dok tiho ne uzdahnem, prvi puta s novim danom i onda me nježno okrenuti prema sebi. Zagnjurit ćeš lice u moju zamršenu kosu i udahnuti zadnju molekulu noćašnjeg parfema. Još ni trepnula nisam, a tvoje su ruke zaplovile pod moju majicu. Budiš me vrelinom odmornog mužjaka.

A doručak, šapćem promuklo. Poklapaš mi riječ poljupcem.

I pod tvojim vrelim tijelom gotovo zaboravljam da smo jučer raspravljali o tako sitnim i nevažim, a opet važnim radnjama, kao što su pečenje jaja, rezanje povrća i kava. Popuštam, prepuštam se valovima. I dok polijećemo, sakrivenoj iza tvog vrata, otima mi se osmijeh.

Jer znam da ćeš i jutros, još uspuhan i titrav, pripremiti mi ljubav nakon ljubavi.

Narezat ćeš paradajz na kolutiće, a ne na bucmaste kriškice. Jaja ćeš peći jedno po jedno, na zagrijanom ulju, u savršeno okruglo, s krunom od korice na rubu, a kavu nadići dva puta, da pjeni.

Onako kako znaš da najviše volim.

- 13:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

TAJ ZADNJI DAN PRIJE NO ŠTO SI OTIŠAO ...



... pogriješila sam, ljubavi.

Ljubila sam ti obrve, raspuštenim kosama brisala suze što su kapale po tvom tijelu. Milovala sam ti bedra, orošena, obrazima grijala hladna stopala. Ostavljala sam tragove na tvojoj duši da te griju u dugim noćima prije bitaka. Umotala sam te u ljubav, bezgraničnu, slijepu, razigranu. Ratnik jutrom, ljubavnik do zore.

A trebala sam ti drvenim trupcem slomiti noge.

Njegovala bih te brižno i odano. Ta bol, ljubavi, što bi je izdržao, trajala bi kratko. A ne kao ova, vječno što će trajati i razbijati me na dijelove i prosipajući ih po tvom blijedom, mrtvom tijelu na odru od krvlju natopljenih ljiljana.

Oprosti mi, ljubavi.

Pogriješila sam.

- 13:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PAHULJICA OKO VRATA



Nisam je dobro poznavao. Stanovala je na samom vrhu mog ulaza, na četrnaestom katu nebodera uz jednu od velikih gradskih arterija. Viđao sam je samo navečer, redovno nakon osam ili devet sati, kada bi užurbano prošla kraj mene i Asa, dok smo njuškali grmove tise i mirise koje su na njemu ostavili dnevni psi. Po nervoznom koraku i rukama u džepovima uskog zimskog kaputa, pretpostavio sam da trči do kioska da u zadnji čas nabavi kutiju cigareta za tu noć.

Znao sam da radi noću. Po danu su njezine rolete bile spuštene, čak i na prozorima kuhinje. S mrakom bi se žarko žuto svjetlo kao svjetionik prosulo u noć. Ne znam kako je kod vas, ali u našem gradu, našem naselju i našoj zgradi ljudi se nisu pozdravljali i nisu si znali imena. Nikome nije trebalo soli ili šećera, nitko nije zagubio ključeve ili trebao primiti pošiljku kod susjeda u stan. Nikome nije trebalo kupiti pisma iz sandučića i paziti na provalnike. Već smo dvadeset godina roditelji i ja stanovali u tom istom stanu, a imena susjeda smo pamtili možda tek par sati nakon što je ožalošćena rodbina izvjesila partu na ulazna vrata.

Primijetio sam je prvi puta kad se doseljavala. Selidba je, kažu, jedan od tri najveća stresa u životu, odmah nakon smrti bliske osobe i razvoda. Rijetko tko iz starog stana ponese samo najnužnije i kući se iznova. Većina nas uredno zapakira sve, pa i beskorisne kutije, koje će možda, jednom trebati, i mnogo vremena nakon useljenja preskače preko kutija s nepotrebnim stvarima. Jer, vremena za uspomene ima sve manje. No, ona je došla taksijem.

Običnim, bijelim, čak ni karavanom. As je tog proljeća često navaljivao na šetnje i dane smo provodili uglavnom na travnjacima i klupama kraj zgrade. Izašla je iz taksija s ovećom putnom torbom, koju je bila držala na koljenima. Krenula je prema ulazu, a taksist je za njom nosio još jedan paket, oveću kutiju zavezanu konopom i u drugoj ruci fikus. To je bilo sve što je unijela u stan. Očekivao sam, ipak, da će slijediti kamion s namještajem, kutijama knjiga, kovčezima s odjećom, ili bar vrećama, s milijun sitnica i ukrasa, zamotanih u novinski papir da se ne lome i krše. Ali u njezin stan nikada više ništa nije ušlo. Osim hrane iz dostave.

Nisam znao što radi, ni od čega živi. Godine joj nisam mogao odrediti, jer kad bih je slučajno i sreo u liftu, oči su joj uvijek bile nadute i podlivene, lice namršteno, pa se činilo da je puna bora, ali joj je korak bio tako lak i skakutav da joj izdaleka nitko ne bi dao ni dvadeset i pet. Za van bi uvijek oblačila isto: tenisice i ljeti široke pamučne sive hlače i bijeli končani pulover, a zimi taj uski kaput i isto tako sive i neupadljive vunene hlače.

Sva ta jednoličnost u pojavi bi me, naravno, natjerala da zamišljam mogućnosti njezinog, nadao sam se, raznolikog rublja i to bi me opet uznemirilo, da iznad svega nije bujala prašuma blistavih velikih crvenih kovrča, koja je bibanjem pratila svaki njezin skakutavi korak. Puno sam mislio o njoj, priznajem, uglavnom zato jer ništa nisam znao, pa me je mašta svakodnevno bacala od samostanskih čednosti do četvrti crvenih svjetala.

Tko zna bih li joj se ikada usudio prići, pozdraviti (jer to se kod nas ne radi sa susjedima), pa i nasmijati čak, da nije bilo tog susreta u lifu. Ušao sam te večeri noseći neke zamotane nacrte, kojih je bilo puno previše da odmah pritisnem tipku prizemlja, pa je lift naglo krenuo prema gore i zaustavio se na zadnjem katu. Otvorila je vrata, uz smiješak isprike i bez riječi ušla u kabinu. Pritisnula je tipku i okrenula se prema ogledalu i meni. Dok je zakapčala dugmad na kaputu, uhvatio sam bljesak oko njezina vrata.

Na tamno plavoj baršunastoj trakici oko vrata nosila je pahuljicu od kristala.

- 13:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

TRUE LIES



Nema boljeg opisa za ovo virtualno tu. Kad se nađe srodna misao.

Jer, laž je da sad sjedim na nekoj plaži od bijelog pijeska, na koju ritmično udaraju zapjenjeni valići toplog oceana.

Laž je da me tamo otraga, pod palmom, u izvoru svježe, pitke vode, ohlađeni čeka neki čaj, mineralna, baujolais.

Laž je da upravo iz mora izlazi vitko i visoko, a ipak mišićavo muško tijelo, preplanulo na tropskom suncu.

Laž je da osim nas na ovom otoku nema nikog drugog osim brbljavih papiga i brzih, slatkih krznaša, da je voće u zdjeli na trijemu drvene kolibe, da je povjetarac bogomdan za osvježenje i da ovdje možemo zauvijek ostati.

Ali, pišući sve ovo - tamo sam. Osjećam to, baš kao što me ovaj valcer u filmu iz moje sobe seli u plesnu dvoranu bečke filharmonije.

Istinito. Lažno. Lies. True.

Znam da to nije poanta ovog filma, niti sad plešem s Arnoldom tango.

Ali, plešem, već sad. I još ću dugo.

I svima. I sve.

- 13:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.09.2008., ponedjeljak

AETHYR ALTERNUS


Vidjela sam sebe kao zelenog pajaca, kao dvorsku ludu sa zvončićima na kapi.

Vidjela sam se očima sokola, odozgora; vidjela sam zidine od ružičastog kamena.

Palaču.

A unutra vrt. Zibave, titrave breze, magnolije, jorgovani mirisni, japanske trešnje u cvatu. Stazice i klupice u sjeni. Jarko zeleni meki travnjaci s otocima četverolisne djeteline. U košarama pod voćkama obrano probrano zrelo voće. Grmovi zrelih lješnjaka uza zidove. U kutu sjenica pod netaknutim snijegom, na sredini bistro, osunčano jezerce sa šljunčanom plažom.

Vrt bujan, vrt koji živi u svim četirima godišnjim dobima u isto vrijeme. Zaustavljeno.

A ja? Stajala sam ispred otškrinutih vrata, skakutala i zviždala. Zvončićima na ludinoj kapi, šarenim klaunovskim haljama privlačila sam pažnju prolaznika. Da uđu, da probaju, da uživaju u ljepoti i obilju. Da probaju moj raj.

Stajala sam ispred vrata, na prašnjavoj ulici, leđima okrenutim vrtu.

I shvatila. Na krivoj sam strani zidina.

- 18:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.09.2008., četvrtak

Heiliger Morgen


Nedostaje mi danas jedno jutro u travnju. Nisam ga izgubila, nisam ga zametnula. Značilo bi to da sam ga barem jednom imala.

Ali, ta me je zora prevarila i umjesto u snu obećanog dodira, dala mi je samo vjetar kroz nesmotreno otvoren prozor.

Nedostaje mi to jutro. I sanjiv pogled na drugoj strani preuskog kreveta. Riječi izmumljane kroz poluotvorene trepavice. I miris svježe oguljene naranče.

I nije to jedino i prvo jutro koje ne pamtim. Mnogo ih je više nego onih koje pamtim. Onih koji su zlatnim slovima upisani u sjećanje. Ali, nemam to jutro, tu vrelu zoru što mi se s istoka ulijeva kroz prozor.

Ponekad se nadam da me to jutro čeka negdje ispred, uzvodno u vremenu. Ponekad mu usnama osjetim trepetljike, zametak budućeg dana palog s budućnosti. A onda se sjetim da je sjećanje klica prošlosti, avatar trenutka nizvodno, dolje, iza leđa.

I to što mi to jutro nedostaje, samo je sjena one svjetlosti propuštene kroz dvije udaljene prizme, do bjelila poništenih boja i maštom pojačanog smisla.

A ponekad, kao danas, mislim da bi to jutro na mojoj koži utetoviralo neizbrisiv trag, jedinstven u beskonačnosti.
- 21:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.12.2007., petak

IMATI I(LI) NEMATI


Rijeke su jednako tekle dok ga je Tihana imala i kad je otišao. Isti su brodovi vezali ljude uz obale, ista su sidra, možda tek trunku hrđavija, grebla po dnu. Tihana je mirno živjela tih sedam godina njegov plan.

A našao ju je jednostavno. Brojalicom. Iz posljednje klupe prebrajao je ženske kose ispred sebe i stao na njezinoj, ni po čemu izdvojenoj od ostalih. Odlučio je brzo, lako, ne onako kao što bira trešnje u zdjeli. Samo one bez crva, velike, tamne i sočne. Najbolje za njega. A Tihana? Poslužit će. Popunit će mjesto. Prazninu u koju se plašio zaviriti.

Želio je mir, odmor od vrtloga što ga je ostavila ona, prva. Ona prije Tihane. Mirno je studirao, mirno se družio s tihom, nenametljivom djevojkom, mirno su radili sve što je poželio. Mirno je nije volio.

A njegovi su je roditelji obožavali. Spremali obiteljske ručkove, kupovali kućne šlapice za pod bor, položili nade u mirne, slatke male unuke, jednoga dana, kad oboje diplomiraju. I stan su im kupili. I novu kuhinju. Žutu kao dunja. Za sretan i dug brak. Sve je bilo spremno. Tihana je mirno, tiho, pristala na sve.

A u njegovoj glavi su se sudarala četiri jahača. Obećanje. Krivnja. Sloboda i Ljubav. Obećao joj je prijestolje koje je odavno već drugoj dao. Krivnju je pokušao šibama istrapiti iz sebe. Sloboda ga je gušila dozivajući ga kao sirena s litice. A ljubav? Ljubav je sputao lancima i utopio je u bunaru bez dna.

Tihana se, uljuljkana u sedmogodišnji san, ni probudila nije kad joj je rekao da je gotovo. Da odlazi i da je se neće sjećati. Da odsanjani leptir na njegovom dlanu nikad neće imati njezino lice.

Tihana je poslušno ispustila tri suze, kako se i očekivalo od nje. Pokupila papuče i knjige. Nikad mu se više nije javila. Mirno, tiho, otišla je, bez riječi.

Jednom se ipak zapitao krivi li ga još uvijek. Jednom, kad je mjesec bio crn i zao. Šuma je sjeckala horizont na crne, iskrivljene zube.

Nad krošnjama je zasjala prva zvijezda.

Zaboravio je pitanje.

- 14:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

31.03.2007., subota

Naranče su ogromne. I predrasude.


Zaista. Barem dvostruko veće od najvećih koje ste ovdje vidjeli. I banane. Ali ima i onih mini banana, ne većih od jednog prsta. I rastu na drvetu, da.

Dok nisam u Marakešu vidjela moje prvo pravo stablo banane, mislila sam, valjda, da rastu po zemlji kao bundeve. Kao oni makedonski poljoprivrednici poslije rata što su se žalili na loše sjeme kikirikija koje ne daje plodove. A plodovi u zemlji. Gomolji.

Eto čemu služe putovanja. Naučimo, shvatimo, uklonimo predrasude i neznanje.

I tako, kad sam vidjela jedno haremsko dvorište u palači Bahia, shvatila sam da je moja ideja harema zapravo bila predrasuda. Ono, gubitak slobode, ropstvo, sve ono što užasava feministkinje.

Zamislite, recimo, neki srednji vijek. Lijepa djevojka u pustinjskom plemenu. Kakve su njezine perspektive, osim brzo ostarjeti na suncu i pijesku, uz hrpe djece od kojih polovica barem umire od gladi, žeđi, vrućine, hladnoće po noći, infekcija, bolesti. Svakodnevni rad i užasni uvjeti. Smrad i smrt posvuda. Život pod šatorom ili, ako je sreće, krovom od blata.

A sad zamislite dvorište harema. Otprilike veličine rukometnog igrališta. Popločano mozaicima. Obrubljeno stupovima koji drže ukrašen krov i hladovinu nad prolazom i vratima u sobe s debelim, mekanim tepisima, škrinjama s ukrašenom odjećom i zdjelama suhog i svježeg voća, meda i oraha. Kolačima. U dvorištu mnogo fontana s bistrom i pročišćenom vodom u sjeni stabla agruma, banana i grmova oraščića. Sve čiste, peru, kuhaju, spremaju, donose i odnose eunusi. I brinu se za dječicu, zdravu, rumenu i veselu.

A posvuda prijateljice. Za brbljanje, za trač i za spletku.

I vi biste se branili rukama i nogama da vas ne udaju za bogataša? :))))

- 09:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #

30.03.2007., petak

Zmija oko glave


A, ono, znala sam da glavni trg u Marakešu ima zmija.

Tak sam znala i da je Eiffelov toranj visok i s premalo zidova a i lift je stakleni. A frka me i visina i zmija. No, srećom, ima nešto jače od fobije. Znatiželja.

Popela sam se liftom na tu tornjinu. Ok, pod kontroliranim uvjetima. U predvečerje, prema noći. Držala sam se čvrsto s obje ruke za ručke u kutu lifta. Duboko sam disala. Gledala uvis a ne prema dolje. Mali je problem negdje na polovici prijeći iz lifta u lift, prekoračiti preko rupe s bezdanom. Trnci su mi trčali po koži, ali koljena nisu pokleknula. Znala sam da ću se zauvijek lupat po glavi i žalit ako to sad ne napravim. Te jesam. Strah od visine savladala sam za taj jedan put i sad mi je drago.

Isto je s kobrama. Kažu da su fobije arbitrarne, proizvoljne. Da je to strah od nečeg drugog koji se samo manifestira na raznim životinjama, mjestima, situacijama. Ne znam, valjda, Ne da mi se o tome ni misliti. Zmije ne volim od ranog djetinjstva. Ništa mi nisu napravile, nije bilo trauma, ali sve moje dječje enciklopedije imaju savinute vrhove stranica da slučajno ne bih otvorila baš na sliku neke zmije. Kad su naTVv, ja žmirim. Kad hodam po šumi, pjevam, šuškam štapom po lišću i šaljem mentalne poruke: "hajde, lijepo, maknite se da ja prođem". U zoološkom vrtu ne ulazim u reptilijarij, osim ako smijem nekoga držati čvrsto za ruku.

E, ali u sumrak, na glavnom trgu u Marakešu, okupljaju se snake charmeri, pripovjedači priča, plesači i svirači. Velika je to predstava. Mnogo ljudi. Divna šarena slika. Sunce na zapadu rumeni vječnim snijegom pokrivene vrhove visokog Atlasa u blizini, glasni bubnjevi uznemiruju dijafragme, plesači u plavom se vrte, skaču, usklikuju, ljudi se okupljaju oko pripovjedačice neke priče iz 1001 noći.

A na podu kobre.

Par skupina u bijelo odjevenih snejkčarmera poslagalo je po dvije-tri kobre na tepih ispred sebe i bubnjem ih mame da podižu i spuštaju glave. Šire ono tam gdje bi uši trebale biti. Meni pada mrak na oči. Srećom, one ne migolje, nego mirno slijede, ne ritam, jer su gluhe, već pokrete bubnja sa zvončićima. Privikavam se. Dobro, nije tako strašno nego kad se o tome misli od doma. Mogu ja to. Mogu i malo bliže doći. Sigurna sam već da neće krenuti prema meni. Hladni znoj po mojim leđima lagano isparava a ruka u ruci se opušta. Koraknem.

I onda jedna berberska budala, s kobrom svijenom kao bič u ruci, krene prema nekom turistu što se zaustavio ne bi li bolje vidio. Podigne onu sirotu zmijicu i objesi je turistu oko vrata, vukući ga prema ostatku družine radi fotografiranja za pare. Adrenalin me u tisućinki sekunde odbacio sto metara dalje od uličnog prizora.

Samo mi je to falilo u životu. Zmija oko glave. Mogu ja ostarjeti i bez tog iskustva, hvala lijepa.

Sjela sam u prvi kafić, na sigurnoj udaljenosti i fotoaparatom s mnoooogo velikim zoomom slikala kobre između nogu prolaznika.

Da. I to je hrabrost.

- 09:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.03.2007., četvrtak

Plac, tržnica, market, souk (suk)


U Maroku sam vidjela dva dućana Metroa. Pitam se bi li naša kartica vrijedila tamo kao i u Austriji. Ali, nismo se zaustavljali. Vjerujem da su se i drug globalni lanci već ubacili tamo, s obzirom da je već i McDonalds. Ne, nismo se ni tamo zaustavljali. Međutim, ako budete putovali bilo kuda definitivno vam preporučam McDonalds za otić na WC. Jer ne morate ništa kupiti da bi došli do toaleta i uvijek su čisti.

Po gradovima ima malih dućančića. Zapravo kioska s pićima, slatkišima i povrćem i voćem. To me podsjetilo na Pariz. I kiosci su zakon, jer u svakom ima hladne lajt kole od litre. Jedna frustracija manje. Pljuge sam ponijela iz Zagreba.

Prvo smo posjetili plac nasuprot Bogartovog hotela koji se sada preuređuje i zapravo je ruševina. To je plac za bogataše. Nema što nema, prekrasno voće i povrće. U mnogim vrstama. Salate, recimo, ima u svim oblicima, one kovrčave, kristalke, crvene, radiča, puterice, sve. Onda agrumi. Zamislite - imaju. Osam vrsta divnih velikih maslina, složenih u visoke stožce potaknut će vam probavne sokove. Onda banane, od mini do maksi. Ima i jabuka, što je rijetkost u većini afričkih zemalja. U ribarnici od kozica, do morskih pasa i kornjača. U mesnici lijepo ružičasto meso, dobro, to bi moglo biti i na hladnom, ali je vodič objasnio da je sve svježe, jer se kupuje svaki dan, jer mnogo domaćinstava nema hladnjake, pa je to ženski svakojutarnji ritual. O začinima neću ni počinjati, to je nepregledno. A sitni kolači iz domaće radinosti su divni, i u tonama se mjeri ponuda.

Plac za siromašne ima sve to, samo je malo sparušeno, malo manje raznovrsno i tamo je meso na otvorenom, s puno muha. Jedan trgovac prodaje jednu vrstu mesa, a vrstu označava odrezana i nad ulicom izložena glava te životinje. Tako sam vidjela nanizane pileće glave, kozliće, pa i jednu dekapitiranu devu. Ne, nisam to slikala.

Ostatak souka ima: odjeću, tradicionalnu i kinesku i za trbušni ples (pozdrav pž :)); đinđe (pravo poludrago kamenje i jantar, a i plastiku, srebra više nego zlata), željeznu robu koju prave pred vama, brusionice noževa i oružarne (najstariji član obitelji zadužen je za obiteljski nož i kuburu koja puca na praznike), kožne proizvode (taburee, torbice, šlapice), tepihe i materijale, razne, lonce, minerale (kupila geode ametista i kobalta, te pustinjsku ružu), biljne pripravke i lijekove, CDje i balone, drvene rukotvorine, rakete i petarde, second hand robu ...

A najvažnije je znati se pogađati. Jer ako cijena nije ispisana, od vas se očekuje da NE kupite robu po navedenoj cijeni, jer vam se može dogoditi da vam neće prodati, jer ste za njih bedak. Dakle, ovak, što god vam kažu, odmah na pola srušite. Nećete pretjerat, jer ako ste rekli prenisku cijenu, prestat će se cjenkati s vama. Sigurno vam neće prodati ispod nabavne cijene. Dakle, pola. I onda krene malo sim, malo tam. I kad dodjete negdje na sredinu između njegove i vaše cijene, pristanite na njegovu ali uvijek samo ako pod račun da još bar jednu stvar koju ste prethodno odšacali u dućanu. Pristat će, čak se i nasmijati, a vi ćete dobiti kompliment da su vam je neki predak sigurno bio Berber. :)))))

Kupac je tamo zakon, sve će vam prepraviti, sašiti kožnu jaknu po mjeri do navečer ako treba, zapakirati, odnijeti do busa, poslati poštom bilo gdje u svijetu za tjedan dana, sve ako se znate ponašati.

No, ako Australka škotskog porijekla bira ukrasne kožne šlapice s podignutim vrhom dva i pol sata u četiri različita dućana i na kraju sva sretna plati prvu cijenu, smijat će joj se iza leđa. A ostatak grupe će je mrziti. I klimat glavom kak su istinite priče o Škotima.

- 09:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.03.2007., srijeda

Žene u Maroku


Muslimanski običaji, visoki zidovi, haremi, šerijatski zakoni, poligamija, feredže, marame u evropskim školama ... ali s druge strane, prekrasno uređene i urešene mladenke na nosiljkama, žena poštovana kao majka, štićena. Ma, sve ima naličje.

Nego, marokanske žene. Kao i sve u toj zemlji, i to je stvar oprečnosti. Na ulici, istina, ima nešto manje žena nego muškaraca, ali ne zamjetljivo. Osim na souku, odnosno, placu. Tamo su obrtnici i trgovci i vrlo malo žena. Ali, ih ima, nisu zatvorene iza zidova i nema nikakvih zabrana na javnim mjestima. Sve žene nešto rade, ako ne van kuće, onda doma, u slobodno vrijeme, vezu, pletu, tkaju tepihe, izrađuju suvenire, peku kolače i tako zarađuju za džeparac koji ne moraju opravdavati muževima.

Neke (vidjela sam samo dvije) su pod feredžom, dakle i lice je pokriveno, čak i oči s nekom mrežicom da se ne popikavaju. Neke nose kaftane i dželabije, koje pokrivaju odjeću i skrivaju obline. Neke nose samo marame preko kose i na evropsku odjeću (doduše zatvorenog tipa i tamnih boja), a neke se ne razlikuju od ostatka nevjerničkog svijeta.

Bitno je da imaju mogućnost izbora. A puno im je u tome pomogao relativno mladi marokanski kralj. Provedene su reforme, donešeni zakoni i, kako nam je objasnio vodič: "The game is over."

Naime, još uvijek postoji mogućnost poligamije. Smije se imati do četiri žene. Ako ih se može uzdržavati. A to se pokazuje prije svadbe: mladoženja mora kupiti jaaaako skupu vjenčanu haljinu (od minimalno tri do deset prosječnih plaća), ukrašene papuče i pojas od zlatnih krugova ili dukata. Zatim, platiti pozlaćeno prijestolje i nosiljku za svadbu. Na kojoj je (svadbi, oni nose) samo mladenka i 12 njegovih prijatelja. Ali i svadbeno veselje za svu rodbinu i prijatelje koje traje u pravilu SEDAM dana. Dakle, ili u njegovoj kući ili se iznajmi hotel ili vila, da svi mogu jesti i spavati tjedan dana. E, pa sad, ako to sve plati, neka mu i više žena.

Međutim, parlament je donio i zakon po kojemu muž MORA pitati svoju ženu za dopuštenje da se oženi još koji puta. I ako ona ne da, niš od toga. Jedina iznimka je ako je žena jako bolesna ili neplodna. Onda smije i bez dopuštenja. Vodič mi nije odgovorio na pitanje može li žena tražiti muža da uzme još jednu ženu da pomogne u kućanstvu :)))))

Žene imaju besplatno obrazovanje i jednaka prava pred zakonom. Smiju tražiti razvod. Bez obzira na razlog. Samo ne smiju biti trudne. Jer se čeka tri i pol mjeseca od zahtjeva do razvoda da se vidi da nije u drugom stanju. Djeca su ipak preča. I imaju ih puno, to je i osobni i nacionalni ponos. U Maroku nema sirotišta, djeca bez roditelja žive ili s rođacima ili u već mnogobrojnim, dobrostojećim obiteljima koje ih rado primaju i odgajaju.

I za kraj, školovanje do mature i kompletna zdravstvena zaštita su besplatni za sve. I za zadnjeg prosjaka i one koji ne rade.


- 09:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

27.03.2007., utorak

Napisala sam jučer da je u Maroku sve čisto i pometeno.

Napisala sam jučer da je u Maroku sve čisto i pometeno.

I jest. Osim u medini. Što je riječ za utvrdu, ili grad iza zidina.

Medina je ograđeni prostor unutar kojeg se razvijao stari dio grada. Prostorna ograničenja vrijede i ne vrijede. Ovisi o parama, naravno, ali je to teško procijenjivat izvana jer su svi zidovi isti. Ravni i bez prozora. Dnevno svjetlo uglavnom dolazi kroz unutarnje vrtove ili jednostavno dvorišta. Kiša rijetko pada pa su i krovovi rijetko postavljeni. Ali, krovovi su ionako prilično bespotrebna ekstravagancija u tim podnebljima. Bolje za te pare dati napravit mozaike po podu, skupe, naravno, ili još bolje, drvene oslikane visoke stropove i stucco ukrase na zidovima. Zašto ukrašavat stropove? Zato jer se sjedi i leži na podu i uživa u pogledu. Nema namještaja, samo tepisi, niski stolovi i sanduci za robu.

Mislim, sve to pričam o tradicionalnim kućama. Ove moderne imaju sve kao i zapadne, plus mozaici, metalni cvjetno ornamentirani ukrasi i fontane kao simbol blagostanja i bogatstva.

Dobro, medina. Najveća i najstarija je u Fezu, koji je jedan od četiri kraljevska grada Maroka. Kraljevski su zato jer su tu bile prijestolnice i glavni gradovi u povijesti. Svaka dinastija je razarala stare građevine prethodnika i gradila nove, naravno. Selila administrativna središta po zemlji. Ne pitajte me za godine i stoljeća jer to ne pamtim, ali sam sigurna da koga zanima, ima sve na netu :)))

Unutar zidova su živjeli i još žive pomiješani, ali ipak jasno razdvojeni dijelovima grada, Arapi, Berberi i Židovi. Neš malo kršćana. Berberi su prvi naselili, ali su prešli na Islam u međuvremenu. Sada se razlikuju od Arapa samo odjećom i nešto svjetlijom bojom kože. Židovi su trgovali solju, pa se njihov dio grada zove melleh i, za razliku od privatnosti arapskog stanovanja, njihovi su balkoni okrenuti prema ulici, a prozori veliki i bez zastora.

Ali, htjela sam pisat o čistoći. To zaboravite u medini. Ako ste gadljivi, ne idite tamo. Posebno ne u ribarnicu i mesnice.

A nikako ne pristanite da vas vode u tophanu, jelte, kožaru. Bez obzira što vam uvale svježi pušlek listova mente, miris je nepodnošljiv.

- 09:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

E, sad, marokanski pijesak.

Ako je vjerovati vodičima i kraljevskoj (sve je tamo Royal, ponosni su na svog mladog kralja koji je friško osigurao dinastiju sinčićem) turističkoj zajednici Maroka - u Maroku nema pijeska.

To je tamo negdje iza vječnim snijegom pokrivenog Visokog Atlasa, tamo nema ničega osim silicija (hvala Sagi :)), sve do Sueza. Tamo negdje otraga su plavi ljudi i deve i tu i tamo kakva zmijetina. Nema ni vode. Nema McDonaldsa. Nema lijepih bijelih i roza kuća, ni perivoja naranči uz cestu, ni plodnih polja navodnjavanih prastarim akvaduktom s četrdesetak kilometara udaljenih planina. Nema novih lijepih hotela s fontanama i bazenima nepravilnih oblika s mozaik pločicama na dnu. Nema džamija i četvrtastih minareta, toliko tipičnih za sjeverozapadnu Afriku, nema triju kugli na vrhovima tornjeva, pozlaćenih istopljenim nakitom onih koji su prekršili Ramadanske zabrane hrane, pića i seksa.

Ništa zanimljivo za turiste. Tamo nas nisu vodili.

Nemam pojma je li krajolik prikazan u filmu Babel istinit ili tek kulisa nekog holivudskog studija, možda ona ista na kojoj su snimali slijetanje na Mjesec, samo s crvenkastim filterom ovoga puta.

Napatila sam se pronaći bočicu pijeska kojeg su mi prijatelji naručili kao suvenir. Da su poželjeli naranču, kaktus ili agavu, sve bi bilo jednostavnije. Inače, svi ti prostori kuda su nas vodili bili su uredni, čisti, pometeni, oprani i spremni za divljenje. Ima, naravno, gradilišta, rekonstrukcija hotela i zgrada (na primjer, čuveni hotel iz filma Casablanka trenutno je u rekonstrukciji, kao i onaj drugi u Marakešu, Mamulian, Hitchcockov ljubimac). Ali je prijesak fasadu ili beton daleko iza ograda. Ajmo reći da je to osiguranje od siromašnih koji bi ga posuđivali za vlastite zidove, a ne da je zaštita od suvenir-tragačkih turista s praznim bočicama mineralne vode.

I, a propos kaktusa i agava. To su korisne biljke. U Meksiku od njih rade tekilu. Muslimani ne piju alkohol pa iz kaktusa cijede i predu svilene niti i rade marame, šalove, kaftane i stoljnjake. Ponekad i tepihe. Mada su oni od runa mladih živih ovčica mnogo skuplji. I jako su mekani. Tako da se onaj s 350.000 čvorova po kvadratnom metru (170x120 m) presavine i zarola u cilindrični paketić od četrdesetak centimetara duljine i oko dvadesetak u promjeru, što savršeno stane u ručnu prtljagu.

Samo izvadite prije toga iz torbe švicarski nožić. :)))

- 01:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2007., petak

Drugi kontinent

Da je Maroko u Africi, to se stalno morate podsjećati, jer ono što turisti vide na vođenim turama jako je slično Bliskom Istoku, muslimanskim dijelovima evropskih i američkih gradova, plodnim poljima Panonije i obalama mediteranskih zemalja. Ljudi su samo malo tamnije kože od nas, nešto niži u prosjeku, ali ništa začudno, sve se to vidi i na našim ulicama. Tu i tamo ima južnijih, tamnijih tenova, ali to su bogati turisti iz drugih, južnijih afričkih zemalja. Ili poslovnjaci na konferencijama u nešto hladnijim predjelima Afrike.

Razlikuju se po odjeći, recimo, svaki treći muškarac nosi dželabiju, i to vunenu, jer je tamo zapravo zima. To što je temperatura između 25 i 32 Celzijusa po danu i oko 15 po noći nema nikakve veze. Rukavi su uvijek dugi, u džemperima, čarape i duge hlače. Uglavnom tamnih boja. Svaka druga žena nosi kaftan, dugo pokrivalo svega i na glavi šarene, svjetlucave, marame živih boja. Divno za bad hair days :)))) Mlađi ljudi oblače se kao i svugdje u svijetu, nema razlike: ili vrećasto ili usko i premaleno. Ali, uvijek dugi rukavi, duge hlače. Od kože se vide samo šake i lice ispod marame.

Kuće u Casablanci su, naravno, po defaultu sve bijele boje :)))) Kuće u Marakešu su roza-oker jer je zemlja crvenkasta. Ogromne su razlike bogatih i siromašnih kuća, ali 95 posto kuća ima istu zajedničku karakteristiku, a to je da su izvana visoki neugledni zidovi i ništa se ne vidi s ulice, a unutra su lijepo uređene, palače gotovo, s četvrtastim vrtovima u sredini. Izvana se ne vide razlike u bogatstvu, a u privatne kuće rijetko će vas pozivati.

Pisat ću još detaljnije, ali je poanta te zemlje zaista da se privatnost jako dobro čuva. Osim na kućama i odjeći koja sve prekriva, vidi se to i na pojmu turizma kojeg nude strancima.

Organizirat će vam put do zadnjeg detalja, transfer, hotel, dočekat vas, obavijestiti vas o planu puta, doći po vas s klimatiziranim busem i multilingvalnim, beskrajno ljubaznim vodičem, voziti vas prema planu od cilja do cilja, voditi vas oko vrtova, dućana, placeva, oko džamija (u samo jednu ćete, vi nevjernici, smjeti i ući do određenog mjesta, bosi, naravno), određenih prostorija u palačama ili ćete ih razgledati izvana dok vam vodič priča kako izgleda iznutra, odvest će vas do sigurnih i čistih restorana gdje možete ručati, vozati vas busem po zemlji od grada do grada, zaustavljat se na provjerenim benzinskim pumpama na kavu, dovest vas do pristojnih hotela.

Sve će vam dati, pripremiti i organizirati. Ali zaboravite na skretanje s puta, slobodno vrijeme za lutanje po uličicama prije ili poslije večere, jer je vaš hotel u dijelu grada gdje su i svi drugi hoteli, uvijek otprilike desetak kilometara od centra, a, ostalom, izmorili su vas preko dana i zapravo vam se i ne da lutat po nepoznatom gradu u noći.

Pristanete li na igru, svi će vam ljubazno pružiti sve i pomoći oko svega, sve vam iskontrolirati i bit će vam dobro, jako dobro.

- 22:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Stanje povišene svjesnosti


Znam.
Što god pomislim, točno je.
Na svako pitanje znam odgovor.
Čak mi i ne treba potvrda, mada ovoga puta vrlo brzo slijedi.
Osjećam se spokojno, iako nije sve po mom. I ne treba biti.

Onako, kao oni yes/no proročki portali na netu. Utipkaš nešto, bilo što, bitno da postaviš pitanje. Klikneš gumb. Vrti se reklama. Brojiš: 1, 2, 3, 4 ... odgovor bljeska na ekranu. Neki random generator u pozadini je izbacio da ili ne. I nije neki komplicirani program, sa samo dvije mogućnosti.

A možda sam špil tarot karata. Promiješam se i biram brojeve. Pa slažem i čitam. Ili kristalna kugla na baršunu. Bakreni visak na koncu. Šaka graha prebranca. Hrpica kostiju u kožnoj vrećici. Napušena proročica u Delfima. Novčić ili I-Ching.

Mislim, nevažno je što sam.
Jer znam.
Voliš me.

- 11:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

30.11.2006., četvrtak

Somnium Mallum


Šarena se svjetla cereću s mokrog pločnika.

Drveni je brod nasukan na spaljenoj travi. Neboderi su nagriženi, polupanih prozora. Crne riječi kaplju u mlaku ...

Okrenula je novu stranicu bilježnice.

Nije bilo sumnje. Od kada se zaljubila, znala je da je ova ljubav nesretna, da s njim neće doživjeti uzlet u duetu.

Znala je, jer nije prestala pisati.

- 09:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.11.2006., srijeda

Dovoljno dugo na kiši


Sunce ne volim.

Ljeti, mislim. Peče me i pregrijava. Na kraju mi ostavi alergiju. Osim toga žmirkam jer mi se gura s gornje strane ruba sunčanih naočala. U kafiću uvijek tražim hlad ili bar klimu. Ujutro spavam, noću sam često dugo budna. To sve me ne čini vampiricom :)

Snijeg volim.

Zimsko sam dijete, pahulje su bijele i razigrane, padaju iz sivog neba i popravljaju opći depresivni dojam. Volim šetati po svježe napadanom tepihu, razgrtati hrpice vrhovima čizama. Da imam dvorište, imala bih i snjegoviće; barem one od vrtnih patuljaka po kojima napada snijeg. Čak me ni bljuzga ne smeta. Zrak ipak miriši drukčije zimi.

Kiša? Ne znam.

Pada, ne pada, često niti ne primijetim. Kao danas. Osim ako zaboravim kišobran pa mi frizerka posudi svoj do auta. A pjesama o kiši je mnogo više nego pjesama o snijegu; što veselih (Madonna, recimo, pa onda Singing in the rain ...), što ljutih (I can't stand the rain... Rain, rain, go away...), pa i tužnih (Bježi kišo s prozora...). A mene kiša ne dodiruje.

Uvijek postavljam previše pitanja. Najčešće ne dobijam odgovore. Jednom, davno, čula sam rečenicu koja me prati od tada: "Kad bismo stajali zajedno dovoljno dugo na kiši, možda bih i smislio odgovore na tvoja pitanja".

Nemam nikakav odnos prema kiši.

Čekam.

- 11:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

28.11.2006., utorak

Munchausen by Proxy


Započeo si to šalom tamo davno u jesen, a ona je to ozbiljno shvatila. Nije li to smiješno? Ma, naravno, smijem se i ja, mada, opet, nosila je to ona punih devet mjeseci, gradila, pazila i mazila, i sad je tu, mirišljavo i okupano, umotano u najmekše korice i dizajnerske trikove, djetešce, njezino i ... da, tvoje.

Možda i nisi baš mislio ozbiljno, ali, dogodilo se. Rodilo se. Tu je. Neka znaš bar, kad već nema alimentacije ili još većih zahtjeva. Nešto je, ipak, od vas ostalo, mada to baš nije ono što je ona zamislila.

Uh, pisala bi ona, pisala, stotine stranica o svemu, znam da bi mogla. Odavno nema više pitanja za tebe, jer zna odgovore na svako moguće. Osim jednog. Zašto, zašto si vas se tako lako odrekao? Ne mogu to shvatiti, ni racionalno, ni emotivno, ni intuicijom. Ovo pismo nije to pitanje. Nemam ga pravo postaviti. Nemam pravo na odgovor. Ovo pismo je samo izvod iz matične knjige. Dokument o jednom vremenu. Patetična pjesma o pjesmama.

Ipak, poslat ću ga. Mislim da je to zdravije nego pohraniti u ladicu i kakav skriveni pretinac hard diska. Za njezino zdravije, naravno. Tebi neće previše značiti, neće te boljeti, neće te smetati. Dopustit ćeš mi, dakle, da budem malo sebična umjesto nje, zar ne? Uostalom, nisi morao čitati, jel'da?

- 08:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.11.2006., ponedjeljak

Zašao Leon duboko u šumu.


A šuma lijepa, jesenja. Na sve boje našarana. Što na granama se još drži, što pod nogama razigrano šušti. A svjetla, sunca već crvenkastoga, u obilju. Kroz rijetke hrastove grane zlatom boja Leonu put. Leon skakuće, cokulom razmiče brdašca opaloga lišća. Traži Leon večeru. Nešto da pod pečenje pristavi. Gomolj ili vrganj. I lisičice bi ga razveselile.

Sunce gasne, glad se glasa iz Leonovog trbuha. Okreće se, vraća prazne košarice. Zna Leon put. Kroz šumu ga vodi srce. Ni staza mu ne treba. Vratio bi se kolibici i zavezanih očiju. Mnogo puta se već noću vraćao s punim zamkama.

A mjesec noćas sjeva ljuto, podbuhlo lice. Gura se među granama, srebro lije po bojama na zemlji. Leon zviždi veselu pjesmicu. Misli da već osjeća u nozdrvama miris pečenog buta iz kolibe.

Kadli mjesec namigne oblačićem preko punog lica. Leon protrne, kao ledom da ga niz leđa bude. Učini mu se da se šuma zaljuljala; da je zemlja poskočila, da ga smrt zaskočila. Promijenila se stabla, sad se naginju na druge strane. Leon ubrza korak. Ne voli on ove čudne noći; trebao je ostati kraj peći, iza dobro zabrtvljenih vrata. Požali glad, prokle proždrljivost što ga s večeri u šumu odvela.

A iza hrastovog debla pukne mu prizor na čistini, okupan maglicom i mjesecom. Sagne se Leon, sakrije u žbunje. Nisu ovo čista posla. Na sredini vrtlog u bijelo odjevenih dugokosih vila, što im tanke nožice ni zemlju ni lišće ne dodiruju. Vrte se, zamahuju kosama, grlenim smijehom se dozivaju.

Leon sluša pjesmu vilinskog kola. I zna. Priča se po selu tko vrzino kolo u noći velikog mjeseca na kakvoj čistini ugleda, nikad se više ne vraća. Leon čvrsto steže hrast, prsti mu koru već lome, jer od mjesta maknuti se više ne može. Nada se, ipak, da ga vilene nisu čule, da će otplesati i nestati među rijetkim granama.

A vile lete, lepršaju, rastaču se i spajaju pred Leonovim očima. Zavodljive, mirisne i sanjive. Zovu ga pjesmom te šumske sirene i Leonovi zgrčeni prsti popuštaju koru. Leon se pridiže, već odiže od zemlje i leti, leti vilama u kolo.

Ne misli više ni na selo, ni pečenje, ni na ruse kose medene, što ga čekaju na kraju sela. Ne zna Leon ništa više, samo pjesmu slijedi, ples i kovitlanje bijelih skuta nad zemljom. Ne zna Leon da ples će jutrom završiti, da će vilovite nestati i da će se on probuditi, sam, posve sam, u istoj šumi, nedaleko sela.

A proći će sto godina u toj jednoj Leonovoj vrzinoj noći.
- 14:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.08.2006., subota

tako je lako odustati, zar ne?


pobjegla mi je zlatna ribica.
znate, ona kojoj je pamćenje deset sekundi?
što lepeće dugim zlatnim perajama
i privlači vam pogled s druge strane sobe?

ne, ne mislim na onu što tri želje ispunjava.
niti na onu što je progutala zaručnički prsten.
ni na Nema, znatiželjnog, hrabrog.

moja se ribica presijavala pod svjetlom halogenki,
kroz boje duge i brilijantni bljesak na kišnoj ulici.
otplivala je niz sunčevu rijeku.
ne navraća više, valjda je zaboravila put.
nadam se.

ako joj je ikada i bilo dobro u mojem akvariju.

- 00:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

18.08.2006., petak

bi ili ne bi?


nagnula se nad moje lice. njezina duga, sjajna, potpuno ravna, gavranska kosa klizi svuda oko sitnog, blijedoputog lica. bljesak sunčeva odraza s crne zjenice kroz ukošene proreze polusklopljenih kapaka.
to je sve što vidim, jer sklapam oči i puštam dodiru da preuzme kormilo.

prvo čujem udah i produženi izdah na mom vratu. onda osjećam tanke, male usne na obrazu. pa na usnama. dodir je lak, nježan, treperavi leptirić. pritišćem svoje usne jače i približavam uzdrhtalo tijelo bliže.

ruka mi se zaustavlja na golom ramenu. i ne staje, sve dok u dlan ne klizne mala, čvrsta dojka, što se podiže i spušta ubrzano, u ritmu sa sve bržim disanjem. ispružila se, napokon, posve, kao da je ravna moj dlan, koji se spuštao sve niže po blagim baršunastim brežuljcima.

otvorila sam oči.

za tren, ugledala sam, valjda u poslijednjem trenu prije buđenja, to istočnjačko, mladoliko, bijelo tijelo ispred sebe.

moj popodnevni san.

i sad me muči odgovor na pitanje iz naslova :)

- 23:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.08.2006., četvrtak

zašto nisam mačka pred galgama

dvije osnovne emocije su ljubav i strah.

o ljubavi sve znate. ili ćete znati. svima to želim.
mnogi će spoznati i strah. efekti straha su zavist, ljubomora, ironija, povlačenje, bježanje, agresija, pretjerana obrana ... ma, ima toga mnogo.

ali ljubav ima neke, na prvi pogled nepovezane, alatke protiv straha. osobno koristim znatiželju, pristojnost i upornost. a jednom, nakon uporne i pristojne potrage, kroz koju me vodi znatiželja, a jednom kad prikupim te važne, najvažnije podatke koji su nedostajali ... onda znam.

i strah nadamnom gubi svu moć. sve legne na svoja mjesta i ravnoteža se uspostavi. umukne znatiželja i pjeva mi mir.

i pri tome posljedice, hoće li ishod biti povoljan ili nepovoljan po mene, uopće nisu bitne.

gotovo je. znam.

next?

- 23:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.08.2006., srijeda

the best dreams die young


a što ako su njih dvoje najbolje što im se ikada i što će im se ikada dogoditi?

znam, neki drugi dan reći ću:
da je tako moralo biti;
da se nisu zaslužili;
da tko zna zašto je baš tako dobro;
da je dovoljno drugih riba i tramvaja na svijetu.

ali, danas ja nisam ja.
danas sam ona crnka iz reklame,
ona s ljubičasto-plavom ogrlicom od leptira,
ona što sa svojim parom skače s vrha nebodera kao delfin,
ona što bosom nogom uznemiruje površinsku napetost čiste izvorske vode.

and I could do with a little divine intervention now. thank you.

- 23:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.07.2006., ponedjeljak

Kako povratiti ravnotežu


Prekosutra. Još par sati, pa sutra.

Ovakav je plan:

- siđem do plaže, skinem sandale, sjednem
- jedno stopalo uronim u plavo i mokro
- drugo naslonim na sivo i suho, tvrdo
- okrenem se prema usijanom i žutom na nebu
- skinem šešir da mi kroz kosu protrči vjetar

Sva četiri elementa na koži. Bijeloj od zime i ispranoj od kiša.

Kad se spoje kroz mene, poteći će smrznuta duša.

A kamo? To je neki sasvim drugi plan.



- 01:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.07.2006., utorak

sea of pain


Vršak jezika klizi glatkim, a opet neravnim, površinama i dodiruje oprezno namreškano nepce. Iglice i trnci razlijevaju se sredinom trzavog mišića.

Anestezija popušta.

Svakom minutom sve više osjećam. I svake se sekunda iznova pitam želim li to ili ne. Usnice su natečene, nabubrene kao boksačke nakon deset rundi. Ali, pogled u ogledalo otkriva posve normalno lice. Moj je živac bio prevaren, umrtvljen.

Sad se budi i buni.

A bol se ne razlijeva, ne bubnja, ne prži. Bol je sveprisutna. Ispunjava mi mirno cijelu lubanju i čeljust. Kao jezero rastaljenog metala. Bez valova, bez mreškanja.

Samo neumjesna, neupitna, neumoljiva bol.

I znam da je gotovo i da će jednom prestati. Znam. No, baš kao i taj živac, moja je svijest anestezirana bolom. Iz ovog užarenog grotla samo će ovih par riječi kroz prste procuriti na tipke.

Ali, moj je osmijeh ponovo blistav.


- 20:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

01.07.2006., subota

anna i kralj


Da je ljubav izbor, tko bi ikada izabrao takvu izuzetnu bol?

Reče to jučer u filmu scenarist srcem kraljevske konkubine u trenutku kad ona bježi iz harema i bira sigurnu sramotu i smrt zbog onog kojeg voli. Naravno da su ih oboje osudili i smaknuli, no izrazi su njihovih lica ispred krvnikove sablje živopisno prenijeli poruku: vrijedilo je.

Znam, postoje ljudi kojima gornje pitanje uopće nije pitanje, već glupost. I divim im se, s jedne strane, jer imaju instrument s kojim takve dileme treptajem oka šalju na smetlište.

Znam isto da idealisti, kao ta nesretno zaljubljena djevojka iz filma, neće potrošiti ni trena ne žaleći što su izabrali bol. Povremeno, i na određeno vrijeme, taj izbor im opravda zemlja koja se pomakne pod stopalima.

Mi ostali, koji nismo zauzeli strane (još, a možda nikad ni nećemo), patit ćemo se (više nego zbog boli) dilemom tog izbora, odlukom o predavanju ili suzdržanosti, o sigurnom terenu ili skoku punom vjere. O želji da, nekom čudnovatom izravnom linijom preko kvantnih razina, saznamo preciznu količinu vremena, ljubavi, pažnje, koja se isplati uložiti u svoju posebnu osobu.

I shvatit ćemo točan odgovor, u bljesku intuicije, tek sekundu prije kraja.


- 22:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

26.06.2006., ponedjeljak

pearls of sand

Prosula sam vrećicu bisera na usijani pijesak. Razmetnu djecu vratila kući.

Svaki od njih jednom je bio tek zrnce silicija s dna mora, što ga je neoprezna školjka pustila kroz svoja pohlepna, slijepa usta. Zrnce se ugnijezdilo u njezino meko, ružičasto meso. Smetajući je, žuljajući, stalno je podsjećajući na sebe. I školjka je godinama zalijevala ranu. Obložila zrnce sedefnim suzama. Svoju je bol sakrila pastelnim velovima.

A onda je umrla pod nožem ribara, darujući mu svoju bol. I svoju ljepotu.

Ljeskajući se na podnevnom suncu, biseri se miješaju s pijeskom.

Neka ostanu ovdje. I pokažu pijesku kakav može postati.

- 08:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.06.2006., petak

Elpis


Tri puta se vraga zove u kuću.

Tri puta mu se zaželi dobrodošlica, jer inače ne može prijeći prag. To je dio one pogodbe za održavanje ravnoteže između dobra i zla. Bar tako kaže Goethe. (A da sad opet ne ulazim u prepirku, valjda i Marlowe, mada se ne sjećam baš tog detalja, a sigurno i Šenoin postolar.)

Ali, dobar je plan. Tko posrne jednom i privuče zlo, još uvijek ima šansu spasiti dušu. (Sve je ovo metaforički, naravno, da se ne razvije sad neka religijsko-mitološko-agnostička diskusija.) I onda još jednom za jako depresivne ili zle. Treći si puta zaista sam, i svjestan, odgovoran za svoj izbor.

Jednom ću možda naučiti posaditi koju tikvu i sačuvati srce cijelo. Mada sumnjam. Bogovi će suze vječno brisati ljiljanima.

Od naivnosti ima samo jedan gori pojam. Onaj s dna posude.

- 15:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Svima vam želim

Linkovi

želim, želim

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se