carnivora
23.12.2006., subota
.....
|
Ovi blagdani bacaju me totalno u depresiju. Totalno sam ispraznila novčanik. Svi se ponašaju kao da nikad nisu jeli niti pili. Božić bi trebao imati totalno drugačiju svrhu, a pretvorio se u običaj iščekivanja da ujutro kad pogledaš pod jelku nađeš hrpu poklona. I to ne bilo kakvih! Baka br.1 mi je u bolnici cijeli tjedan. Pluća su joj puna vode, a srce slabo da je čudo da uopće još kuca. Svaki dan idem u posjetu. Jurim s posla doma, pokupim jelo koje gđa majka pripremi i odjurim u bolnicu. U bolnici svaki dan isto, kad dođem ona se rasplače. Zatim jurim na drugi kraj grada, obići mog starog da vidim jel još sve na mjestu. A on je totalno u fafu i jedva otvara usta prepariran od alkohola. U kući hladno ko u škrinji. Papagaj ne krešti kao inače. Mačak hoda zamnom spuštenoga repa. Sve me to strašno iscrpljuje i svaki dan me boli želudac. Od ranog jutra kad dođem na posao, do navečer dok odem spavat. Zato sam uzela ovu večer za sebe, pijem crno pivo i već mi u glavi mutno. Kroz glavu mi prolaze svakakve misli. Na radiu je bila neka pjesma o tome kako netko nekome nedostaje i ja si mislim kako i ON meni jako nedostaje. I trudila sam se izbaciti ga iz misli i to mi dosta dugo uspijevalo, ali noćas sam sanjala NJEGA. I to mi totalno pokvarilo dan, koji je ionako bio predodređen da bude loš kao i većina dana u ovom mom usranom životu. ON je dio mog života, velik dio, poseban dio, ljepši dio, koji čuvam u sebi i najveća mi je tajna. Voljela sam ga i vjerojatno ga još volim, ili šta to već je (mnogo ljudi ne vjeruje da ljubav postoji). Ali, otjerala sam ga, i sad mi to i treba da razbijam glavu, šta bi bilo kad bi bilo… Nema veze, ja znam da sam ga obilježila za cijeli život, i koliko god drugih bude bilo, niti jedna neće biti kao ja. Duga priča…. Od ove pive mi sve teže u glavi…. Gđa majka peče kolače i pušta me na miru (čudno). Ništa ne komentira što ja tamanim pivu koju sam kupila za goste koji će nam doći na Božić. Nema veze, sutra ću kupit drugu. Srećom, ima manje sretnih ljudi, koji moraju delat na Badnjak u ovim našim trgovačkim centrima. Bilo mi je puno toga u glavi o čemu sam mislila napisati ponešto. O poslu, o ljudima s kojim radim, o prijateljicama i njihovim ljubavnicima, o ljubavnim trokutima, poštenju i nepoštenju, o hitnoj službi i bolnici, ali više mi se ne da. Idem si popit još koju i zapalit cigaretu. Valjda imam pravo na jednu večer po svom izboru, da pobjegnem bar malo od svega uz pomoć alkohola. Sutra ću vjerojatno imat kondore u glavi. Nema veze. |
06.12.2006., srijeda
NN muškarac
|
Nedavno sam nakon dugog vremena izašla navečer među ljude. Bilo je to žensko društvo. Nismo baš prijateljice. Nekada smo bile "saveznice" u nekim situacijama i međusobno se pokrivale u sitnim "nepodopštinama", ali nikada to nije bilo neko prijateljstvo jer da je bilo trajalo bi. Tako sam i sada, kad su me zatrebale, pristala izaći, služeći kao alibi. Tako je i bilo. Popile smo par pića, malo se nasmijale, poslušala sam par tračeva, za koje moje "frendice" tvrde da nije trač, nego samo komentiranje, a tada sam ja otišla doma, a one svojim putovima. A čudni su putovi Božji…. Zapravo mi je taj mali izlazak dobro i došao, da se malo maknem od svega, od ove svakodnevice, da ne mislim stalno na posao. Kada sam došla doma, uvalila sam se u fotelju, narezala kulena i sira. Moje "frendice" su se vjerojatno frkale negdje tamo pod nečijim plahtama, a ja sam se lijepo sfrkala u fotelji pred televizorom. U jelu me prekinula melodija s mobitela. Nepoznat broj…. Razmišljala sam tko bi to mogao zvati, jer već je bilo pomalo "nepristojno" vrijeme. Možda "sos" poziv. Odlučila sam se javiti. S druge strane muški glas. Muškarac! I to muškarac koji pita jesam li to ja?! (znači da nije pogriješio broj) I još pita gdje sam?! Pa doma sam (naravno), a gdje bi mogla biti! Za mene bi bilo čudno da nisam doma, pogotovo u to vrijeme. Pitao me da li znam tko je, a pošto ja nisam znala, predstavio se. Sjetila sam se tko je on. Ljetos smo se sreli na jednom sprovodu. Bio je pomalo razočaran mojim odgovorom da sam "već" doma. Poziv na piće onda drugi put. I ja pristala. Da, drugi put. Ako ga bude. Ostatak večeri dok sam bila budna, tamanila sam kulen i sir i razmišljala o tom pozivu i to me strašno okupiralo. Kao da se ne znam šta dogodilo. Mijenjale su se faze mog raspoloženja. Od razmišljanja o tome kako je čisto normalno da možda izađem jednom s njim (ako se opet javi) do razmišljanja kako sam idiot i šta to meni uopće treba. Pristati na piće s muškarcem kojeg sam upoznala na nekim karminama poslije sprovoda?! Ništa ne znam o njemu. Znam samo da mi se tada činio pomalo simpatičan. Znam da je par godina stariji od mene, još dečko, nije u vezi. Tko zna šta će biti. Vjerojatno ništa, poznajući samu sebe, ako me opet nazove, vjerojatno ću nešto izmisliti i odbiti poziv. Ma, neću više o tome….ni pisati, ni razmišljati. |
