carnivora

01.11.2006., srijeda

ŽUTI LAMPIONI

Danas sam kao i mnogo godina prije pohodila groblja. Paleći lampione na grobovima osoba koje više nisu žive, a koje su mi u životu mnogo značile. Naravno, u društvu svojih babaca. Ujutro je još bilo dobro, bilo je toplo, čak se i sunce pokazalo na par trenutaka. Činilo se da će dan početi donekle normalno, ali to nije potrajalo dugo. Gđa majka se probudila dosta rano, što je pravo čudo. I odmah je započela širiti nervozu. Obično se ja probudim prva i započnem dan s kavom i cigaretom. Ona kaže da se budim rano kao zombi i da bi bilo korisnije da, ako već ne mogu spavati, peglam veš. To mi nikad nije palo na pamet, a vjerojatno niti neće.
Kada smo stigle do groba mojeg djeda, gđa majka je doživjela šok. Još prije par dana ona je dala upute meni, mojoj sestri, baki i šogorici da kupimo izričito žute lampione. Ove godine je aranžman kombinacija žuto-bijelog cvijeća i zato lampioni moraju biti žuti. Kad ono, gore crveni lampioni, narančasti, bijeli, plavi, ljubičasti pa čak i jedan rozi….A kao šlag na torti, netko tko je bio prije nas je u vazu stavio buket umjetnog cvijeća crvene i narančaste boje! Gđa majka je bila zgrožena s tolikim neukusom koji se pojavio pred njenim očima. A kada se pojavila njena šogorica i donijela velike crvene lampione i pometala po grobu, nisam se mogla više suzdržati, a da ne prokomentiram kako je njena koncepcija o izgledu groba njenog oca totalno pala u vodu. Ujna je bila zadovoljna, jer su njeni lampioni bili najveći. To je njoj važno. Moram priznati da jesu, kao plinske boce. Veličina nije važna, bitna je namjera. A i čini mi se licemjerno glumatati količinom i veličinom cvijeća i lampiona po grobovima, kad znam da neke osobe do nekih osoba nisu ništa držale za vrijeme života.
Zaključak svega - svi su zajebali stvar, osim mene, jer nisu donijeli žute lampione. Htjela sam gđi majki objasniti da ne može ona određivati drugima što da kupe, ali je ona meni tada počela držati predavanje o ukusu i neukusu. Ni meni nije baš lijepo vidjeti takvo šarenilo, ali što se tu može. Tako je kod "zajedničkih" stvari, ako to tako mogu nazvati. Meni su najdraže svijeće, ali to više nije "in". Sada su moderni oni električni lampioni koji gore po 45 dana.
Osobno ne volim ići na groblje "u društvu". Jer ne volim kada se to pretvori u paradu i komentiranje. Ali izdržala sam ovaj dan.
Kad lampioni pogore, otići ćemo i pobacati ih, i zapaliti samo žute. Tako je rekla gđa majka. I tako će biti, jer njena mora biti zadnja. Samo znam da će se opet pojaviti netko tko nema isti ukus kao ona, i donijeti neki plavi lampion. Ne može sve biti savršeno, netko mora zajebati. Ovaj put to nisam bila ja.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se