Sjećam se tog jutra,
oči su mu promijenile boju.
Poput meda otopljenog u mlijeku.
Tada me je posljednji put
držao za ruku,
pod nadstrešnicom lokalnog kafića.
Sjećam se samo....
Romila je kiša,
koja je odnijela
njegov sjetni osmijeh.
Oznake: elegija, sjeta jesenje zore, njemu.