Nekoliko lica straha

25 studeni 2016



Kako živite sa svojim strahovima?
Bojite li se jako?
Čega se bojite?
Sebe?
Svakog novog dana?
Počinju li vaša jutra sa bolovima u tijelu, duši? Počinju li sa osjećajem tjeskobe, zagušenosti?

Mogu vam otvoreno reći da su moja jutra tako započinjala. Nisam znala zašto! Nisam bila svjesna čega se ja to zapravo bojim, što me to tiska iznutra.

Sjećam se da je bila nedjelja, na drvenoj klupici od kuhinjskog prozora osjetila sam ugodnu toplinu.
Pomislila sam, zašto se ne bih ovako osjećala svaki dan, mirno i toplo. Ništa me trenutno ne dotiče.
No, novo jutro je došlo i s njim stari dobri osjećaj straha. Nije me puštao.
Znala sam da nešto moram promijeniti u svom životu samo nisam znala što. Nisam nikome o tome govorila jer su me ionako ljudi na čudne njima načine doživljavali. Nisam im htjela dati još jedan argument da me smatraju čudakinjom.
Otišla sam toga dana na jezero i popričala sama sa sobom na glas. Dala sam samoj sebi te tri minute čiste iskrenosti sa sobom.
Zapitala sam sebe imam li uopće razloga za moje trenutno stanje. Ima li razloga za osjećaj gušenja i nemirnosti?
Odgovori su bili negativni. Bila sam živa, tada zdrava, mlada izvana i iznutra, sposobna, i spremna za sve izazove.
Jedino do čega sam došla je bila spoznaja da imam strah od sebe, strah od vlastitih odluka i sudova.
Bojala sam se same sebe. Kočila sam sebe u svim aspektima života. Pa, sam si dala truda da upoznam svoj strah, sebe.

 Kao što bi rekao Andre Gide: “Čovjek ne može otkriti novo more ako nema hrabrosti izgubiti iz vida obalu.” A posljednja obala koju će svatko od nas kad-tad morati izgubiti iz vida jeste obala cjelokupnog postojanja – svi ćemo jednom umrijeti.

No, prije nego izgubimo obalu treba nam živjeti. Živjeti onako kako želimo i smatramo ispravnim. Za taj život nam je potrebna hrabrost.
Zanimljivo je to da ćemo svi rado isticati svoju hrabrost, a nerado ili nikako ćemo priznati da smo u strahu. Međutim, hrabrost postoji jedino kao suprotnost strahu. Najprije se nečeg moramo bojati da bismo ono što učinimo mogli proglasiti hrabrošću. Možemo se popeti na najstrmiju stijenu, spasiti čovjeka iz gorućeg automobila, skočiti s najvišeg mosta, otputovati na drugi kraj svijeta… Ali, takva vrsta herojstva i hrabrosti ne govori ništa o onoj običnoj, svakodnevnoj hrabrosti – hrabrosti za življenje vlastitog života. Živjeti ispunjen, lijep život uključuje stalno istraživanje granica osobnog straha. Ponekad treba smoći snage za izlazak iz zone sigurnosti lošeg emotivnog odnosa i zakoračiti u samoću. Ponekad treba riskirati sram, podsmjeh i ljutnju kako bi išli ka sretnijem životu. Prije svake naredne stepenice u osobnom razvoju vreba doza straha, a ulazak u strah nikada nije lak.
Ljubav prema sebi je ta koja oslobađa od straha. Pričajte sa sobom.

Oznake: strah, novi dan, ja