Griješimo svakim danom jer smo ljudi. Neke greške koje činimo naprave od nas bolje ljude bar bi tako trebalo biti.Što više griješimo imamo više izgleda da bolje kročimo svojom cestom.No, međutim te pogreške koje napravimo trebamo priznati sami sebi ako je potrebno i pred drugima. No mnogi od nas često okrive nekoga drugoga jer je lakše da je drugi kriv a ne mi sami. Sakrivamo se iza naših patvorenih lica i glumimo nešto što nismo. Prikazujemo sebe u svjetlu žrtve i dobivamo tuđu pozornost prebacujući krivnju na nekoga trećeg koji zapravo nije ni bio akter naše pogreške. A tko pita okrivljenu osobu što uopće ima za reći?
Što ta osoba treba da napravi? Da "opere" sebe od nečega za što nije niti bila dio toga.
Bježanje od priznavanja vlastitih grešaka ostavlja nas tamo gdje jesmo, u ćorsokaku i ponavljamo te iste greške nebrojeno puta.
Netko drugi je uvijek kriv i ja sam žrtva. Ako tako rješavamo svoje stvari cijeli ovaj kratki život provesti ćemo kao patvorene zmijetine sakrivene iza hladne kože.
Problem postoji što takvih ljudi ima mnogo oko nas i ponekad smo " uvučeni" u njihove zakulisne igre. Ako nam se to i dogodi ne treba okrenuti glavu već suprostaviti se takvoj osobi i ukazati joj na njezinu patološku bolest mozga. Tek kada bude razotkrivena možda će shvatiti posljedice svojih djela a možda i neće sve ovisi o tome koliki je kompleksaš. Takve osobe ostavite onda gdje im je mjesto;)