/
četvrtak, 05.03.2020.
Kuća
četvrtak, 05.03.2020.
Kuća
|
Otkad znam za sebe postoji ta mala kuća u slijepoj ulici okruženoj poljima. U njenom dvorištu sam padala preko panjeva, u njenoj kuhinji sam gledala kako se razvlači tijesto za štrudle, u njenom dnevnom boravku slušala sam Top 40 na radiju Blue Danube. U zadnje dvije godine kuća je izgubila oba svoja preostala ukućana. Obilazila sam ju i skupljala račune. Rekla sam da budem, ali na kraju nisam ništa čistila ni bacala iz nje, samo sam uzela nešto malo stvari. Jednu plastičnu kutiju s papirima i fotografijama, ostatke dva završena života. Kasnije sam se vratila po još, grabila stvari koje mi ne trebaju i koje bolje da sam odmah bacila, jedan goblen, dva ukrasna tanjura, jednu kičastu figuricu s baroknim zaljubljenim parom. Mama je zahtjevala da joj uzmem vazu koja je od češkog kristala. Našla sam naljepnicu "proizvedeno u Indiji". Sjetila se da bih mogla uzeti jaslice, njene su se raspale, ali bilo mi je glupo, jeftine plastične figurice. Sada se osjećam krivom što ih nisam uzela. Držala sam ruku na zidu, pokušavajući zagrliti kuću. Odavno smo govorili da ćemo ju prodati i onda je konačno došlo vrijeme za to i sve je prošlo toliko brzo da ni sad ne mogu vjerovati. Jedan oglas koji je koštao 10 kuna, tri dana pokazivanja kuće i otišla je, samo tako. Uzeli smo novac-prvu ponudu koja je uključivala keš- i pobjegli. U kuću će se useliti obitelj s četvero djece. Vidim kako će ju srediti, kako će paziti na vrt, kako se vesele. Drago mi je. Naš put je završio, novi počinje. Prije smo bili klasični domaći ljudi, koji su mijenjali samo odjeću, namještaj, tehniku i aute, fiksirani na jednom mjestu. Sad smo Amerikanci, mijenjamo nekretnine s promjenom faza života. Fleksibilni smo, pokušavamo biti minimalno sentimentalni. Ne uspijevamo uvijek, Bila sam jako zadovoljna. Tapšala sam se po ramenu. Imala sam cilj i ostvarila sam ga u potpunosti, dobila sam keš odmah. Nevjerojatno. Kao da sam slijedila recept nekog motivacijskog govornika. Većina prijatelja i poznanika je rekla da je to premalo novca i da sam trebala tražiti više i čekati i prodati frižider i ovo napraviti ovako,a ono onako. Moj trijumf se poljuljao i počela sam se osjećati loše, lijeno i neuspješno. Prošlo je niti mjesec dana od toga i na mahove sam sretna što sam napravila tu veliku stvar tako učinkovito, a ponekad se grizem što nisam odradila bolje. Pokušavam si udijeliti mentalni šamar u tim trenucima, ali neki put nije lako. Bio je vikend, sunčan i suh. Otišli smo do nasipa u šetnju, ali ni prije ni poslije toga nismo svratili do kuće. Više nikad nećemo morati svratiti do kuće. Njena nova avantura počinje. Oznake: kuća, baka, djed, obitelj, smrt, prodaja, nekretnina, život |
- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 30.05.2017.
Poruka
|
Imam jednu frendicu na Facebooku koju bih opisala kao jako simpatičnu, veselu i pozitivnu osobu. U zadnje vrijeme je jako aktivna u objavama, ali te vrste da se malo zabrinem za nju. Njene objave mogu se svesti pod ove teme: 1.spasite životinje i planet 2. ljudi su zločesti 3. život je lijep. Kad ima poruke o tome kako ljudi trebaju biti bolji jedni prema drugima, zabrinem se. Naravno, slažem se, ali zabrinem se i razmišljam o tome što se dovraga desilo da mora u svijet slati takve poruke. Okej, radi s ljudima nekih 25 godina, ali mislim da nije do posla. Tko ju to točno tako tlači i čime? Je li nešto osobno ili jednostavno pošizi svaki put kad pročita dnevne naslove pa se pita kamo svijet ide? Misli li da može popraviti stvar s tim porukama? A onda, neki dan, puknuo mi je film. Skupilo mi se svega, pa sam zaključila da ću postupiti kao i ona i dati si oduška javno. Here it goes. Hvala svima koji se brinu za mene, u zadnje vrijeme sve češće naglašavajući mojoj obitelji kako sam stara, neudana, a nemam ni djece. Vaša briga je dirljiva. Pogotovo je super što naglašavanjem toga da sam stara, neudana i bez djece, implicirate da očito imam neke ozbiljne felere u karakteru i time neizmjerno veselite moju obitelj i, naravno, i mene samu. Odlično mi je što te poruke dolaze od članova moje šire obitelji i polaskana sam što me koristite u raznim mjerilima. Počašćena sam što sam ispala faktor "kako ne", jer silno želim pomoći obrazovati vašu djecu i unuke, a i vama da se bolje osjećate što ste očito bolje odgojili vašu djecu i unuke i time pobijedili u utrci života. Namaste. Oznake: Facebook, obitelj, usidjelica, život, rođaci, poruka |
- 09:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 20.03.2015.
Mjesta
|
Kada Teta iz Oza mašta kako će se u mirovini doseliti natrag u Hrvatsku, ili barem provoditi ovdje puno vremena, ja mislim da je totalno luda. Pristojno kažem nešto kao "znaš, nije ni tu sve super, pošizila bi", ali ona me uopće ne doživljava. Iako je većinu života provela u Ozu, odvojila se od obitelji, stvorila novu i više je dio te zemlje nego ove, ona želi natrag, to je njen dom. Kolutam očima, smatram da je samo nostalgična pod stare dane, da romantizira situaciju, da nije racionalna, možda ima i grižnju savjest. I tako odmahujem rukom na njene ideje već par godina. Onda tata umre. U 56. godini mama se mora snaći, preokrenuti život. Kombinacije su beskonačne, ali sve uključuju jednu stvar- treba se nekamo preseliti. U manju kuću, manji stan, to sigurno, a vjerojatno i u drugi grad. I onda odjednom u svim tim budućnostima mene nema u gradu u kojem sam odrasla i prema kojem imam podijeljene osjećaje. U gradu u kojem sam išla u školu i bila sva jadna, išla na fakultet i bila manje jadna, sjedila po kafićima, lunjala rivom. I krivo mi bude, i uopće mi se ne sviđa ta ideja. Kao da će me prognati, izbaciti. Želim dolaziti kad ja hoću, makar to bilo samo jednom godišnje, a ne da nemam gdje prespavati, kvragu! Strepim u sebi, ljutim se, pjena mi izlazi na uši van. Pametnije je skresati troškove i još učiniti ono što bi mami bilo bolje. Ali ja sam Sheldon, a to je moje (staro) mjesto. Kako smo ono rekli, nostalgija, romantiziranje, racionalnost? U zadnje vrijeme, kad mi od razmišljanja pregore sklopovi, kao Scarlett O'Hara prestanem mozgati i uhvatim se nekog utješnog citata. To je sve što mogu. Za danas, Annie Lennox. When i was younger i wish I'd known that what often seemed to be "the end of the world" often turned out to be a positive and transformative experience. Oznake: kuća, dom, odrastanje, život |
- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
