Confessions...

12.04.2008., subota

30.01.2008.

Tvojim željama vođena...

Daj mi dan...daj mi sat...daj mi minut tišine...
Da iz daljine prvi put pogledam u sebe...
Pa da znam dal sam sama... il s tobom sam rođena...
Tvojim željama vođena...
Jesi li čovjek za mene...


Jesi li ikada osjetio da te nešto guši u prsima dok si slušao Crvenu jabuku?
Kad je Žera pjevao... "Ulica zaspala,tamom se pokrila...igre prstima po zamagljenim prozorima..." jesi li se sjetio
kako sam ti znala po zamagljenim staklima pisati svoje ime potajno se nadajući da će to ostati i da će jednom...kad s njom zamagliš stakla...
ona saznati barem kako se zove tvoja mala tajna...
Tko zna kolike su se prstima igrale po zamagljenim staklima na tvom zadnjem sjedištu u nadi da će trag ostati...
Ali kad se prozori odmagle... znaš...nikada ništa ne ostaje...

Baš kao sada... kada su se odmaglili zamagljeni prozori iza kojih si uvijek stajao dok sam te zamišljala...
Slika je postala oštra...bistra...bez tajanstvene sumaglice...
Nisi više obavijen dimom svog crvenog Malbora...
Nekako si... stvaran... običan...
Nekako više nisi moj...
Kao da si ikada i bio...


Ove ruke što me miluje su hladne...oči gladne...
Više ne poznajem taj lik...
I taj sjaj u oku što ga nosiš dragi...
To nije ljubav već samo jeftini trik...


Jesi li...onako... ikada...kada si bio u mojoj blizini osjetio bolesnu potrebu da me dotakneš... kao da ćeš izgorjeti
ne pružiš li ruku i ne pokušaš...

Sjećam se da sam se znala tresti u očajničkom nastojanju da se suzdržim...
Nikada nisam uspjela...
Nikada me nisi slušao kad sam ti govorila "Ne"...
Možda nikada nisi poznavao moju dušu...ali znao si svaki milimetar moga tijela...
Znao si čitati znakove koje je ono u tvojoj blizini uvijek pokazivalo bez moje suglasnosti...
Uvijek sam bila osoba koja se znala kontrolirati... koja je znala ukrotiti svoje želje... pokoriti srce razumu...
Ali nikada s tobom...

Reci mi... kada smo postali robovi ove bolesne strasti...
U kojem sam trenutku bezuvjetno pristala na to da iskorištavaš moje tijelo... moje osjećaje prema tebi...
Sve ono što sam dala i bila spremna dati...
U kojem si mi trenutku počeo raditi sve ono što sam ja napravila mnogima prije tebe...
Kada si me i kako uspio pretvoriti u lutku koja može beskrajno davati zadovoljavajući se mizernim lažima i mrvicama pažnje koju si davao zauzvrat?
Znaš dragi... dopustila bih ti da radiš sa mnom što god želiš... ali više ne...
Više ne...


Uvijek laž...samo laž...nije teško prepoznat...
Netko tako ti poznat masku mijenja za tren...
Nisam dobra ni loša...sasvim mi je svejedno...
Al molim te jedno...
Ostavi prozor otvoren...da izađe tuga...
Da ne ostanem njena...


Da ne ostanem tvoja...
Jer još uvijek jesam...
Nikada me nisi pokušao vezati...
Uvijek si govorio da mogu otići kad poželim...
Onako bahato... "Vrata su ti otvorena"...
Kad god si to rekao znao si da ću ostati, jel tako?

Naravno da si znao... zato si to i radio...
Godinama san trčala labirintom tvojih želja pokušavajući naći izlaz...
I baš kad bih pomislila da sam ga našla uvijek bih se iznova zalijetala u staklene zidove tvojih obećanja...
Tako prozirnih...a ipak dovoljno čvstih da me zavaraju...da me ponovo spriječe da odem...

Puna sam masnica za koje si odgovoran...
I svi ti tvoji udarci boljeli su više od bilo koje šamarčine koju si mi mogao opaliti...
Možda bih čak voljela da si me udario...
Onako mazohistički...
Možda bi te onda bilo lakše mrziti...

Ove ruke što me miluje su hladne...oči gladne...
Više ne poznajem taj lik...
I taj sjaj u oku što ga nosiš dragi...
To nije ljubav već samo jeftini trik...


I znaš... skidam ti kapu...
Zaslužuješ oskara za glumu..jer ono tvoje "Volim te" je bilo toliko uvjerljivo...
Tvoje suze su zvučale toliko stvarno...
Tako si me jeftino kupio njima...
Popušila sam sve do jedne riječi... i ono da ćeš mi dokazati sve o čemu si pričao... i da ne želiš ni jednu drugu...
Kao da ti je jedna ikada bila dovoljna...

Poznavala sam te dobro, a ipak sam sada... na kraju...pustila da sve moje obrane padnu...
Srušio si ih jednim jeftinim "volim te"...
Jesi li ikada...makar na trenutak osjetio nešto blizu tog osjećaja?
Jesi li ikada sam sebi bio manje važan u usporedbi s nekim drugim?
Jesi li se ikada tako strašno bojao za mene kao što sam ja za tebe?
Znala sam svako malo gledati u mobitel u strahu da mi netko ne javi da si se negdje slupao ili da si napravio neko svoje karakteristično sranje...
Nije mi sve to trebalo u životu,ali kad sam te prihvatila u svoje srce sve je to postalo i dio mene...
Možda jednog dana osjetiš nešto takvo...
Možda ti bude žao što si pobjegao od onoga što si osjećao prema meni i uništio sve...

Hvala ti za to...
Hvala ti što si me oslobodio i vratio Njemu...
Onome kojemu si me ukrao...tek onako...iz hira jedne ljetne večeri...
Hvala ti što si mi slomio srce i dopustio mi da se rodim s novim...
Čistim, punim ljubavi za nekog drugog...


Naučio si me voljeti...
Ako ništa drugo,možda je to vrijedilo bola...
I znaš...samo te jedno molim za kraj... nemoj nikome lagati tako dobro kao meni...
Da znam da sam bar po nečemu bila posebna...

- 02:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>