Confessions...

07.07.2010., srijeda

Evo me,noći... stara prijateljice...

Tišina...
Ona poznata tišina...
Tišina kojoj čuješ korake...jer je toliko glasna...
Tišina koju poznaju samo oni koji su mnogo noći proveli sami...ispred monitora ili praznog papira...sa mislima koje se komešaju kao roj pčela...
Mislima koje su tako uporne i nepodnošljive da jednostavno ne možeš zaspati koliko god se okretao i namještao jastuk...
Jer nema ničega da ih nadjača...
Zvuk noćnog tramvaja u daljini...
Nedovoljno jak da odvrati pažnju...
Dovoljno snažan da podsjeti da je ovo prva ovakva noć nakon mnogo vremena...
Lagana muzika negdje u blizini...
Okrivljavam nesmotrenog susjeda za svoj problem sa nesanicom...
Pokušavam otjerati tu poznatu melodiju i koncentrirati se...
Nakon nekog vremena susjed ipak odlazi na spavanje...
Opet ostaje samo ona...
Tišina...
Ovaj put posebno zavodljiva...
Umjesto da me pusti da utonem u san ona nježno šapće na uho....
"Predugo si ju izbjegavala..."
Okrećem glavu na drugu starnu i ignoriram je...
Na trenutak ušuti puštajući usamljeni automobil da prođe ulicom...
Pokušava ponovo...
Poznajem joj glas...
Tako omamljiv...nježan...umirujuć...poput šuštanja lišća pod mojim nogama ujesen...
"Uzalud bježiš...znaš da ćeš pokleknuti ako ona to poželi..."
Zadnjim atomima snage opirem se i tjeram je od sebe: "Prestani više! Odlazi!"
Odjednom joj glas postaje hladan i potpuno jasan...
Više me ne pokušava uvjeriti...ovaj put zapovijeda...
"Došlo je vrijeme da joj se ponovo pokloniš..."
Hipnotizirano ustajem iz kreveta i palim laptop...
Jasno mi je da se nema smisla opirati...
Dignem pogled iznad monitora i vidim da sjedi nasuprot mene...
Napunim čašu nekih davnih sjećanja i gurnem ju preko stola do nje...
Gleda me neko vrijeme bez riječi, a onda podigne čašu, otpije gutljaj i podrugljivim glasom kaže: "Zar si zaista mislila da ćeš me se samo tako riješiti?"
Šutim...
Odjednom na njenom licu više nema onog osvetoljubivog osmjeha...
Shvaćam da je nekako ostarila...
Čak bih rekla da je tužna...
Shvaćam da je savršeno vrijeme za udarac...
"Nije valjda da te uhvatila nostalgija za našim starim vremenima?", bocnem je zlobno...
Nasmije se i umorno odgovori: "Priznajem, falila si mi..."
Ne očekujući takav odgovor, ne pronalazim riječi kojima bih nastavila razgovor...
Pitam se je li to zbog toga što si nakon toliko vremena nemamo više šta za reći...ili jednostavno previše toga još ima za priznati da bi se uopće započinjalo...
Šutimo i gledamo se u oči...
Uzima me za ruku i tiho prošapće: "Ideš?"...
Prepuštam se i krećem za njom shavaćajući da sam zaboravila kako je hladnoća njezine ruke u sekundi mogla smiriti moje razbacane misli...
Osvrće se da provjeri idem li...
Lagano koračam prema rubu litice i odgovaram: "Evo me, noći...stara prijateljice...

- 03:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.01.2010., ponedjeljak

Kroz ključanicu...

Ponekad...samo ponekad...zavirim...
Onako nakratko...kada mislim da nitko ne gleda...
Na sekundu...
Ali ipak...
Dovoljno dugo da me istoga trenutka zapljusne...
...zvuk kočenja vlaka na kolodvoru...
...miris jeseni u krošnjama uz rijeku...
...okus soli i limuna uz onu našu tekilu što je tako zavodljivo peckao usne...
Fotografije prošlosti... akvareli uspomena... silueta jednog grada... pomalo izblijedjela..ali još uvijek tako puna boja...mirisa...osjećaja...
Čitav jedan svijet iza čvrsto zaključanih vrata...

Više ne prolazim ulicom Dositejevom...i nemam pojma kad netko pita gde je to... tih dvesto šest koraka dužinom tog sokaka nikad ja nisam brojao...

- 00:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.09.2009., subota

Bez naslova...

Večeras... pišem prvi put nakon gotovo dvije godine...
Ne znam čak ni hoću li na kraju ovog tipkanja stisnuti ono "objavi"...
Ne znam znam li uopće više pisati...
Ne znam zašto sam se vratila...
Ustvari...
Ne znam zašto se nisam vratila prije...

Možda sam pokušavala izbjegavati pisanje nadajući se da ću tako uvjeriti samu sebe da to nije jedina stvar kojom sam se ikada željela baviti u životu...Možda nisam imala inspiracije...Možda sam bila u presretna zadnjih godinu...
Ionako kažu da su najljepše pjesme tužne... Sreća je dosadna...svi više vole tugu i suzama zamrljana slova na papiru...
Misli mi bježe... možda zaista više ne znam pisati... mislite li da talent može nestati?
Ako se odreknemo nečega što stvarno volimo, hoće li to zaista iščeznuti iz našeg života poput stare ljubavi s kojom nam nije bilo suđeno?
Nedostajalo mi je pisanje...
Nedostajalo mi je biti sama sa svojim mislima...
Nedostajala sam si ja iz vremena kad sam znala češće posjećivati ovaj mali dio virtualnog svijeta...samo moj...

...nedostajem si ja...kakva sam bila...nedostaješ mi ti...onako lud...


Nedostaje mi onaj mali grad na istoku... ne zbog njega... nego zbog svega što sam ostavila tamo...
Zbog onih prijateljstava za koja sam mislila da nikada neće izblijediti... zbog onih leptirića u trbuhu koje sam imala kad se vlak zaustavljao na peronu... zbog one candy koja je razmišljala srcem,a ne glavom...
...u kojem sam se trenutku putem toliko promijenila?
...u kojem sam trenutku odrasla i počela raditi klasične pogreške odraslih ljudi... odustajati od snova i prihvačati sve što mi ne odgovara misleći da bolje ionako ne može biti?
...u kojem sam trenutku shvatila da sve ovo nije ono što ustvari želim... i da sam još premlada da znam što želim...

Ne nedostaju nam osobe koje smo voljeli. Nedostaje nam onaj dio nas koji su odnjele sa sobom...

- 00:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.04.2008., subota

30.01.2008.

Tvojim željama vođena...

Daj mi dan...daj mi sat...daj mi minut tišine...
Da iz daljine prvi put pogledam u sebe...
Pa da znam dal sam sama... il s tobom sam rođena...
Tvojim željama vođena...
Jesi li čovjek za mene...


Jesi li ikada osjetio da te nešto guši u prsima dok si slušao Crvenu jabuku?
Kad je Žera pjevao... "Ulica zaspala,tamom se pokrila...igre prstima po zamagljenim prozorima..." jesi li se sjetio
kako sam ti znala po zamagljenim staklima pisati svoje ime potajno se nadajući da će to ostati i da će jednom...kad s njom zamagliš stakla...
ona saznati barem kako se zove tvoja mala tajna...
Tko zna kolike su se prstima igrale po zamagljenim staklima na tvom zadnjem sjedištu u nadi da će trag ostati...
Ali kad se prozori odmagle... znaš...nikada ništa ne ostaje...

Baš kao sada... kada su se odmaglili zamagljeni prozori iza kojih si uvijek stajao dok sam te zamišljala...
Slika je postala oštra...bistra...bez tajanstvene sumaglice...
Nisi više obavijen dimom svog crvenog Malbora...
Nekako si... stvaran... običan...
Nekako više nisi moj...
Kao da si ikada i bio...


Ove ruke što me miluje su hladne...oči gladne...
Više ne poznajem taj lik...
I taj sjaj u oku što ga nosiš dragi...
To nije ljubav već samo jeftini trik...


Jesi li...onako... ikada...kada si bio u mojoj blizini osjetio bolesnu potrebu da me dotakneš... kao da ćeš izgorjeti
ne pružiš li ruku i ne pokušaš...

Sjećam se da sam se znala tresti u očajničkom nastojanju da se suzdržim...
Nikada nisam uspjela...
Nikada me nisi slušao kad sam ti govorila "Ne"...
Možda nikada nisi poznavao moju dušu...ali znao si svaki milimetar moga tijela...
Znao si čitati znakove koje je ono u tvojoj blizini uvijek pokazivalo bez moje suglasnosti...
Uvijek sam bila osoba koja se znala kontrolirati... koja je znala ukrotiti svoje želje... pokoriti srce razumu...
Ali nikada s tobom...

Reci mi... kada smo postali robovi ove bolesne strasti...
U kojem sam trenutku bezuvjetno pristala na to da iskorištavaš moje tijelo... moje osjećaje prema tebi...
Sve ono što sam dala i bila spremna dati...
U kojem si mi trenutku počeo raditi sve ono što sam ja napravila mnogima prije tebe...
Kada si me i kako uspio pretvoriti u lutku koja može beskrajno davati zadovoljavajući se mizernim lažima i mrvicama pažnje koju si davao zauzvrat?
Znaš dragi... dopustila bih ti da radiš sa mnom što god želiš... ali više ne...
Više ne...


Uvijek laž...samo laž...nije teško prepoznat...
Netko tako ti poznat masku mijenja za tren...
Nisam dobra ni loša...sasvim mi je svejedno...
Al molim te jedno...
Ostavi prozor otvoren...da izađe tuga...
Da ne ostanem njena...


Da ne ostanem tvoja...
Jer još uvijek jesam...
Nikada me nisi pokušao vezati...
Uvijek si govorio da mogu otići kad poželim...
Onako bahato... "Vrata su ti otvorena"...
Kad god si to rekao znao si da ću ostati, jel tako?

Naravno da si znao... zato si to i radio...
Godinama san trčala labirintom tvojih želja pokušavajući naći izlaz...
I baš kad bih pomislila da sam ga našla uvijek bih se iznova zalijetala u staklene zidove tvojih obećanja...
Tako prozirnih...a ipak dovoljno čvstih da me zavaraju...da me ponovo spriječe da odem...

Puna sam masnica za koje si odgovoran...
I svi ti tvoji udarci boljeli su više od bilo koje šamarčine koju si mi mogao opaliti...
Možda bih čak voljela da si me udario...
Onako mazohistički...
Možda bi te onda bilo lakše mrziti...

Ove ruke što me miluje su hladne...oči gladne...
Više ne poznajem taj lik...
I taj sjaj u oku što ga nosiš dragi...
To nije ljubav već samo jeftini trik...


I znaš... skidam ti kapu...
Zaslužuješ oskara za glumu..jer ono tvoje "Volim te" je bilo toliko uvjerljivo...
Tvoje suze su zvučale toliko stvarno...
Tako si me jeftino kupio njima...
Popušila sam sve do jedne riječi... i ono da ćeš mi dokazati sve o čemu si pričao... i da ne želiš ni jednu drugu...
Kao da ti je jedna ikada bila dovoljna...

Poznavala sam te dobro, a ipak sam sada... na kraju...pustila da sve moje obrane padnu...
Srušio si ih jednim jeftinim "volim te"...
Jesi li ikada...makar na trenutak osjetio nešto blizu tog osjećaja?
Jesi li ikada sam sebi bio manje važan u usporedbi s nekim drugim?
Jesi li se ikada tako strašno bojao za mene kao što sam ja za tebe?
Znala sam svako malo gledati u mobitel u strahu da mi netko ne javi da si se negdje slupao ili da si napravio neko svoje karakteristično sranje...
Nije mi sve to trebalo u životu,ali kad sam te prihvatila u svoje srce sve je to postalo i dio mene...
Možda jednog dana osjetiš nešto takvo...
Možda ti bude žao što si pobjegao od onoga što si osjećao prema meni i uništio sve...

Hvala ti za to...
Hvala ti što si me oslobodio i vratio Njemu...
Onome kojemu si me ukrao...tek onako...iz hira jedne ljetne večeri...
Hvala ti što si mi slomio srce i dopustio mi da se rodim s novim...
Čistim, punim ljubavi za nekog drugog...


Naučio si me voljeti...
Ako ništa drugo,možda je to vrijedilo bola...
I znaš...samo te jedno molim za kraj... nemoj nikome lagati tako dobro kao meni...
Da znam da sam bar po nečemu bila posebna...

- 02:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.03.2008., nedjelja

25.01.2008.

Nebo nad Rijekom...zvjezdano...
Pogled na Kvarnerski zaljev zakljonjen visokim zgradama bolnice...
Noć onako lijepa... mirna... ali tako prokleto hladna... bezosjećajna...
Noć kad se gubi duša... snovi... nada...

Noć kad su suze predragocjene jer znaš da ih ne smiješ isplakati sve..da ćeš ih u budućnosti često trebati...
Ali one svejedno teku...
Ne znam koliko bi ih apaurina trebalo zaustaviti...
Dali su mi 2 mg... kao prvi put ih pijem pa da me ne zašutaju do kraja...rekli su da tražim sestru ako ne budem mogla zaspat...da će mi dati nešto jače...
Žele me nadrogirati da se smirim... Ne znam zašto ne žele da plačem...
Možda da loše ne utječčm na ostale pacijente...bolnica je i ovako predepresivna...
Slušam Tošu... danas bi mu bilo 27...
Ja imam 19...
Voljela bih umrijeti kao on...
Spavao je... vjerojatno je sanjao svoju djevojku... probudio se negdje u raju... lijepo...
Ne znam zašto je to ljudima tužno...
Mislim da je to najljepša moguća smrt... ona koja dođe onako...nenadano... o kojoj ne razmišljaš...

Bio je prvi kojeg sam zvala... nekako je uvijek prvi...
Mislim da mrzi kad mu plačem na telefon... znam da dečki ne vole ženske suze...
Najčešće imaju osjećaj da u takvim trenutcima trebaju reći nešto ful pametno... nešto ispravno...
Ali na kraju ispadne da izvale neku totalnu glupost...
"Pa nema veze,posvojit ćemo bebu..."
Ne znam zašto je rekao tu totalnu idiotariju...
Kao da je ikada razmišljao o tome kako bi izgledala naša djeca...
Ionako sam mu davno prije rekla da mislim da uopće ne želim imati djecu...
Možda sam danas promijenila mišljenje...
Nekad sam mu davno rekla i da bi bilo baš fora umrijeti lijep i mlad i da ionako mislim da je život poslije 40 koma...
Nekako mi se danas to i ne čini fora...

Bar ne umrijeti mlad... lijep definitivno da...
Dok sam pričala s njim kroz glavu mi je prolazilo kako bih ga voljela poljubiti bar još jednom...onako...
da se sjetim osjećaja...
Zaboravila sam kako se ljubi... prošlo je 2 i pol godine...
Teško je pamtiti okus nečijih usana kad nakon njega ljubiš još toliko drugih...
Teško je pamtiti jer se Slavonac toliko dobro ljubio da mi je sve ono prije nekako isparilo...
Ali voljela bih da ga mogu poljubiti...onako...bez loših sjećanja na hladna proljeća... bez slike stradanja što se baš za nas zalijepe...

Razmišljam o svojoj najvećoj pogrešci u životu...
Onoj kad sam otišla u onaj zabranjeni grad... o onoj noći kad sam upoznala Slavonca...
Sve bi bilo drugačije da se sve to nikada nije dogodilo...
Možda u jednom trenutku sam biraš svoju sudbinu... glupo je što u tom trenutku ne znaš da je to taj the big moment nakon
kojeg nema povratka... i onda napraviš glupost...
Možda su ti karte već kad se rodiš podjeljene... Netko dobije bolje, netko lošije...
Možda me Bog kažnjava za ono što sam napravila u 5.mjesecu prošle godine...
Bila sam opet završila s njim...
Menga je kasnila 2 tjedna...
A ja sam otišla u crkvu nakon 2 godine...
Upravo na misu kad su krstili dvoje djece...
Bilo mi je mučno čitavu misu dok sam slušala njihovo deranje...
Svih sat vremena kao i čitave noći prije i poslije toga molila sam Boga da nisam trudna...
Nikada se više neću javiti kad me zove...Kunem ti se svime... Nikada više...
Par dana kasnije test za trudnoću bio je negativan...ja sam vrištala od sreće...
I odgovorila mu na poruku već istu večer...
Bila sam slaba, zaluđena, opsjednuta njime...
I danas sam takva...
Samo to danas više nije važno...
Više ga nikada neću vidjeti... Boli me to...
Možda ne bih trebala u ovom trenutku misliti njega, ali ne mogu si pomoći...
Samo bi jedan njegov poziv djelovao kao svi ovi apaurini...
Ali njega nije briga...
Mobitel šuti...
Prije tjedan dana je poslao poruku "Ne želim te sjebat!Ne znam način,ali dokazat ću ti
da te volim...Želim tebe i nijednu drugu!"
Danas više ne odgovara na pozive, na poruke...
Nema ga...
Nema veze, bit će mu žao jednog dana...
Znam da hoće...
Ali to nije bitno...
Tada će biti prekasno...

Danas je prekasno...
A još prije dva tjedna mislila sam da mogu sve...
Imala sam super ocjene na faxu... bila sam pametna,talentirana i perspektivna...
Dečko u kojeg sam bila stoljećima zaljubljena rekao mi je da me voli...
Bila sam u sedmom nebu...
Danas nema više ničega...
Danas je fax...On... partijanje po Zrću...napijanje po trendi mjestima u gradu... čitav moj dosadašnji život
postao prošlost...
Ostalo je samo zvjezdano nebo nad Rijekom... sivi zidovi bolnice... "Igra bez granica" koja je svirala na laptopu...
I on u mislima...... jedini... najbolji... on koji me nikada neće odvesti na Barbados...
On koji mi je jedini znao taknuti dušu...
On koji je rekao da će uvijek biti uz mene i da me nikada neće ostaviti...
On kojemu jedinom vjeruje kad to kaže...




- 16:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.03.2008., nedjelja

Do pakla i natrag...

Jednom davno... prije gotovo 2 godine napisala sam jedan post...
To je vjerojatno jedna od najiskrenijih stvari koje sam napisala u životu...
Dan danas se sjećam koliko sam plakala pišući to...
Imala sam osjećaj da tipkovnica ne radi ništa...
Kao da pišem suzama...
Naletjela sam danas na jedan dio tog posta...

"A nekako osjećam da ću dobiti sve u životu... Da ću najvjerojatnije biti sretna... Da ću dobiti i auto... i diners karticu bez limita... i da ću jednog dana imati dobar posao i divnu obitelj... Ali da nikada neću dobiti taj trenutak u njegovom zagrljaju..."

Danas... sam 2 godine starija... možda malo pametnija... svakako iskusnija...
Više nemam plavu kosu... i nekako mi možda više niti ne pristaje da se nazivam Candy...
Danas imam svoj auto... imam i diners karticu bez limita...
Ali to nije sve...
Danas imam njega... ponovo...
Život me odveo do pakla i natrag da bi me naučio neke stvari...
Bila sam na dnu i mislila sam da se nikada neću izvući...
Onog trenutka kad sam prstima već mogla dotaknuti kraj on je došao i spasio me...
Znam da je on moj anđeo...

I nikada više ne želim živjeti bez njega...
Imala sam dovoljno vremena za razmišljanje o svemu...
U situaciji u kakvoj sam bila prolaze ti kroz glavu takve stvari o kojima normalan nikada ne bi razmišljao...
Shvatila sam da izgubiti život i nije tako velika stvar... Jednostavno te više nema...
Ali izgubiti njega u životu... gore je od svake smrti...
Možda zvučim patetično,ali vjerujte mi...znam o čemu govorim...
Jer za tu spoznaju sam išla sve do pakla i natrag...
Natrag u njegov zagrljaj...


Image Hosted by ImageShack.us


Ispričat ću Vam što se dogodilo... Jer ne želim nikada zaboraviti...
- 12:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

19.01.2008., subota

Za sve je kriva Crvena jabuka...

Već mi dugo nije palo na pamet ništa napisati na ovaj blog...
Nit imam previše vremena niti neke velike želje...
Jednostavno...nekad je ovaj blog bio mjesto na koje sam bježala od svijeta...
Nekako se putem pretvorio u jedno veliko odlagalište uspomena... onih koje nisam mogla ili htjela prekriti prašinom zaborava...
Danas sam morala doći ovdje...
Nisam imala gdje drugdje pobjeći...
Ponovo sam se našla ovdje...
Tu gdje još uvijek tinjaju neke stare vatre... gdje me uvijek pokose oni isti nemiri... gdje uvijek padnem pred istim izazovima...
Ustvari,nemam što pisati...
Sve me je sram napisati išta jer mi je loše kad vidim napismeno potvrdu svih mojih gluposti...
Neću kriviti njega...
Neka mi je rekao da izbrišem njegov broj,sutra se ujutro probudim lijepa i nasmijana i živim dalje kao da on nikada nije postojao...
Neka je rekao da me voli da bi me onda ostavio bez riječi...
Neka je najveća pogreška koju sam napravila u životu...
Ne krivim ga...
Kriva je Crvena jabuka...
I nikad neću moći poslušati nijedan takt bilo koje njihove pjesme da se ne sjetim onog osjećaja kad je rekao ono što nikad nisam mislila da ću čuti od njega...O čemu se nisam usudila ni sanjati...
Srce je htjelo iskočiti...
U tom trenu...bila sam spremna na sve zbog njega,,,
Bila sam spremna preokrenuti nebo i zemlju zbog nas...
A on je odustao tako lako...
Jednom u životu je trebao postupiti ko muško i ostati tu kad ga trebam...
Ja sam ostala...kad je izvadio vrećicu bijelog...
Ostala sam... kad je upadao u sva ona sranja...
Ostala sam...kad su ga svi otpisali...
A on... on je nakon dvije i pol godine rekao da me voli i otišao...
Sada kada u pitanju nije zatvor, ovisnost ni prevara...
Otišao je sada kad se radi o mom životu...
- 18:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.10.2007., srijeda

...And long ago I lost my soul to some forgotten dreams...

Jednom davno sanjala sam o tome da upišem novinarstvo...
Zamišljala sam kako pišem kolumne za Cosmo i potpisujem neku svoju knjigu hordama obožavatelja...
Maštala o Pulitzeru... simfonijama riječi... milionima točkica iza nedovršenih rečenica... slovima u kojima sam ostavljala dušu...
Istu onu iz naslova...
Davno izgubljenu za neke zaboravljene snove...

Danas sam na nekom sasvim desetom faxu...
Jednog dana ću raditi posao za koji sam možda prilično talentirana...koji je zanimljiv, kreativan i uz to dobro plaćen...
Posao zbog kojeg će me cijeniti u društvu... ali prema kojemu nikada neću osjećati neizrecivu strast...
Danju ću sjediti u uredu i crtati, a noću vjerojatno krišom pisati neke črčkarije i osjećati se živom...

Čak ne toliko davno sanjala sam sretan kraj jedne bajke o prvoj ljubavi...
Nekako naivno...onako dječje... stvarala sam u glavi situacije u kojima on dolazi i govori da je ipak shvatio da je uvijek volio samo mene...

Ponekad bi mi takvi zamišljeni scenariji izvlačili osmjeh na lice koji sam sakrivala grizući usnice...
Ponekad bih samo odmahnula rukom i ponovila ono "Don't dream,it's over"...
Ne znam u kojem je trenu postalo stvarno gotovo...
Ne znam kojeg sam dana,sata i trenutka izgubila želju da me voli onako kako me volio jednom davno...

Vjerojatno onog dana kada sam prvi put u glavi prevrtila neki potpuno drugačiji scenarij...
Onaj u kojem on dolazi i pita me hoću li mu biti kuma na vjenčanju...
Onog dana kad sam platila nadi njene usluge i jednostavno prestala s djetinjim snovima...
Onog dana kada sam zbog tih snova izgubila dušu...


Danas sam mu najbolja prijateljica i ne zna šta bi bez mene...
Zove me na telefon svaki dan i priča mi kako upravo jede jogurt i slične stvari...
Meni se to neda slušati pa mrmljam praveći se da pratim...
Naši razgovori mi sve više postaju obavezom, naši susreti stalno ispočetka gledane epizode serije čije reprize pokazuju već 10. put na novoj tv i jednom davno su bile urnebesno smiješne i zanimljive, ali sada ih gledaš samo jer na televiziji nema ničeg drugog...
Danas ne mogu zamisliti da ga nema u mom životu, ali ga ne poželim poljubiti kad ga vidim...
Jednog ću mu dana vjerojatno pričati o tome kako moram upisati klinca u vrtić i možda ću se tada, u nekoj milisekundi razgovora, sjetiti kako je bio prvi dečko kojega sam voljela... ona neka ljubav iz srednje koja mi se tada činila pričom mog života i zbog čijeg sam kraha vjerojatno tulila više nego što bi da je nekim slučajem izbio treći svjetski rat...
Možda ću tada pomisliti kako bi mi život izgledao da je to njegov klinac, ali reći ću sama sebi da bi se vjerojatno razveli u roku od par mjeseci i da je ovako bolje...

Jedno jutro... prije manje od tri mjeseca... moj gospodin Savršeni mi je donio kavu u krevet... Onako spontano, kao da spavam u njegovom krevetu svaki dan me poljubio i rekao "Princeza se probudila..."...
U tom trenutku sam prevrtila čitavu prošlu večer u glavi i pomislila da sam upravo sanjala jedan predobar san...
Da on nije ležao kraj mene objašnjavajući šefici na mobitel kako još ne može krenuti s otoka jer još uvijek užasno puše bura iako se kristalno plavo nebo bez ijednog oblačka spajalo negdje tamo daleko s morem vjerojatno bih uvjerila samu sebe da sam sanjala prošlu večer...
Onu oluju zbog koje nisu vozili trajekti, crno vino proliveno po čitavom dnevnom boravku i "Oči su ti ocean" koja je svirala na Otvorenom...
Pomislila sam kako mu čitavu tu godinu dana koju mi je bio pred nosom nisam dala priliku...
Možda zato što je bio predobar da bi bio istinit...
Jer je bio zgodan, pametan, šarmantan, obrazovan, profinjen i tako... tako predvidljiv i miran...
Čitavu godinu sam izmišljala razloge da se ne vidim s njim, prestala bi se javljati baš kad su stvari krenule u nekom ozbiljnijem smjeru i onda... nakon što se nisa čula s njim 3 mjeseca... srela sam ga na istom onom mjestu gdje sam ga točno godinu dana ranije upoznala...
Bio je isto onako zgodan ko i prvi put kad sam ga skužila, ja sam ponovo bila u ultrakratkim hlačicama... povukao me za ruku i šapnuo mi na uho "Koji je ovo put da prolaziš kraj mene večeras?"...
Samo sam se ovaj put prepustila...
Čitav svemir se urotio da mi pokaže kako je on dečko koji mi treba... da mi nabije na nos što sam mogla imati...

Ali je ovaj put bilo prekasno...
Jer ga je u Zagrebu osim nabrijane šefice čekala i cura...
Ona cura koja ja prije par mjeseci nisam htjela biti i kojoj sam sada bila toliko zavidna na ovome dečku...
Koji ju je,doduše,varao...
Koji je ispao jednaki gad kao i svi oni manje pametni i manje zgodni s kojima sam se petljala...
Ali onog jutra... zbog onog pogleda s njegove terase... mislila sam kako je taj pogled možda vrijedan toga da još jednom živim neke neostvarive snove...
Za manje od mjesec dana... kad sam ga vidjela kako s curom šeta Tkalčom... ponovo sam izgubila dušu...

Večeras sam mislila da će me on pokušati natjerati da promjenim mišljenje...
Nadala sam se da će ponovo pronaći način da mu oprostim sve... da mahnito jurim vlakovima simo-tamo 300 km... da se pravim da ne znam ništa...
Željela sam samo da kaže da ne želi da bude gotovo...
Da mi kaže "Ostani..." kao što mi je rekao kad sam prije mjesec dana izletila iz njegovog auta bijesna na sebe, njega i taj prokleti bijeli prah...

Zar je previše bilo tražiti da opet slaže da mu nije svejedno i da napiše nešto mizerno i ljigavo što bi ja jedva dočekala samo da još jednom mogu prijeći preko svega...
Željela sam samo to, a dobila sam jednu rečenicu...
Jednu jebenu rečenicu za dvije godine koje sam mu dala...
"Ako ti tako hoćeš ok" napisao mi je na pitanje "I znači ovo je kraj?"...
Bio kraj ili ne... znam da će i on jednog dana postati samo još jedan izgubljeni san...
Zbog kojeg sam večeras izgubila dušu...
Zbog kojeg više ne vjerujem u vječne ljubavi i prinčeve na bijelom konju...


"And long ago I lost my soul
To some forgotten dream
But, how was I supposed to know
It wasn't what it seemed
And even though the last hello
Has left me on the floor
I don't believe in Romeo's and heroes anymore..."



- 22:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>