18

petak

rujan

2015

Može li se svaka situacija gledati s dvije strane?

Neki dan bila sam sa starijim sinom u McDonaldsu. Zaslužio je nagradu i odabrao da ga počastim u (što bi moja sestra rekla) Mekdreku. Izbjegavam to, radi svih poznatih nam razloga, nezdravo, stvara loše navike, skupo... ali ne branim. U posebnim prigodama počastim djecu i junk foodom.
I nakon što se sinko najeo, otišli smo do zatvorenog tobogana, koji je zaista fora. Ima nekoliko katova po kojima se penješ, s preprekama, i na vrhu zabave u toj zatvorenoj kućici se nalazi tobogan kojim se spuštaš van. I dijete uživa, ja se na klupicama pored njega opuštam i razmišljam kako bih mogla popiti kavu i možda pročitati novine. U taj čas dolazi 20-ak djece dobi od 10-18 godina. Vjerojatno su svi iste dobi, ali ja to više ne mogu procijeniti. Očito je to školski izlet, ali brate dragi, neke cure su u štiklama, našminkane, s novijom tehnikom bojanja pramenova nego što je moj update Androida, a neke curice u trapericama i tenisicama, ali, da, valjda je to jedan razred? I sad... u kućici - toboganu su moj sin i još dva dečkića. I taj razred se približava toboganu i nekolicina najglasnijih se krene četveronoške uguravati u kućicu i uskoro kreću divljački pohodi na kućicu i tobogan. U prvih par minuta sjedim i mislim si, ma dosadit će im. A onda kako im igra postaje sve grublja, pada i pokoja pubertetska "spika", naguravanje i psovka, ustajem se i zaštitnički postavljam na izlaz iz tobogana čekajući sina da se spusti. Vidim da ima problema jer je jedan od dječaka koji je viši od mene (a ja sam 175 cm) zapeo u tobogan, pa ga ostali uz glasno smijanje guraju kako bi se uspio spustiti. I nakon što ga uspiju lansirati vani, spušta se i moje dijete. Čekam preplašenog dječarca, no umjesto da ga velika galama i naguravanje koju je grupa tinejdžera napravila preplaši, moje dijete je zabavljeno.
I u taj čas, i moj stav " šta ova velika djeca hoće ovdje/zašto ne čitaju pravila/gdje im je učiteljica da ih potjera odavde/pa šta ne vide da se ovdje igraju i mala djeca?" pada u vodu.
Umjesto hrpe pubertetlija koja plaše malu djecu, vidim djecu koja su na pragu odrastanja, ali još dovoljno neiskvarena pa ih zanima igra u kućici s toboganom. I ljubaznim glasom im govorim: "Lijepo je da se još igrate, samo pripazite malo jer ovdje ima i male djece." Smiju mi se i govore: "Može, može, ne brinite!" Jedna druga mama se dere na njih i prijeti im, na što joj odgovaraju prkosnim riječima, i umjesto petero djece koja su se igrala u kućici, još ih troje iz inata ulazi unutra. Natjerati nekoga na reakciju iz prkosa najlakši je posao. Ali natjerati sebe da vidiš i drugu stranu neke priče je druga stvar. I sviđa mi se to. sretan
A ta druga strana je uvijek ona pozitivna. sretan Pa kad se glasno pitaš, biram li pozitivno ili negativno, mislim da će malo tko od nas naglas reći: "Biram negativno!". No, teško je, jer čim šutimo, misli lutaju, i ako ih pustimo, bude tu i štošta negativnoga. Zato si recimo češće... da ćemo gledati dobru stranu života (i sad bi tu pasala melodija, always look on the bright side...), i da je važno osjećati se dobro. I prepoznati da je ponekad dijete samo željno daška dječje zabave, a nije huligan niti trouble maker. sretan

Oznake: djeca

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se