I moj komentar o "udarcu preko pelene" i diskriminiranju djece s ADHD-om i njihovih roditelja
srijeda , 12.08.2015.Ne bih se nikako bavila ovom temom, da me nije totalno, (ali totalno) iziritirao članak blogerice Marije Galović, koja se isto želi pohvaliti kako je dala djetetu po guzi. I ne samo to, nego Marija kaže ovako:
" Francuska je već odavno odbacila famozni ADHD kao kliničku dijagnozu koja se liječi sedativima i pristupa problemu konstruktivnije: šalje problematičnu djecu zajedno s njihovim roditeljima na edukacije u kojima ih se podučava ono što oni sami očito ne znaju – kako djeci nedvosmisleno postaviti granice i učiti ih živjeti u realnosti, a ne ispod staklenog zvona."
Ne mogu vam opisati koliko sam zgrožena. Ne znam koje je struke gospođa Marija, i ne poznajem je. Ali poznajem djecu s ADHD-om. To nije posljedica labavog, lošeg ili permisivnog odgoja. I žalosno je da se tako misli. :-( Slažem se u dijelu da ADHD-u treba pristupiti ozbiljno, uključujući širu obitelj u liječenje, i da lijekovi koji se daju kao tretman imaju puno nuspojava, i rezultat su farmacijskih pritisaka da se svaki otklon od "normalnog" riješi lijekovima. ALI DJECA NEMAJU ADHD ZATO JER SU IM RODITELJI PREPOPUSTLJIVI I DRŽE IH ISPOD STAKLENOG ZVONA.
Strašno je koliko mi ljudi osuđujemo. Strašno je koliko imamo potrebu misliti da znamo sve, i reći to naglas (kao gore gđa Marija), a nećemo si priznati da možda i ne znamo baš sve i potruditi se naučiti nešto novo (pogotovo prije nego progovorimo, ili napišemo o tome). Ovakvo manipuliranje informacijama je zabrinjavajuće. Netko nešto napiše, mediji prenesu i odjednom totalna nebuloza dobiva na težini jer je, eto, objavljena na netu. Umanjujemo važnost pisanog traga. Umanjujemo važnost toga da svi zaslužujemo poštovanje, i počeli smo globalno natjecanje "tko je više u pravu".
I uopće neću pisati o tome kakav sam ja roditelj. Nisam savršen. Ali sam onaj koji se uvijek trudi, različitim odgojnim metodama postići nešto što se zove dobro odgojena djeca. A odgajam ih tako da budu dobri, sretni i da se znaju sami za sebe brinuti. I ne znam da li ću uspjeti, no razmišljam pozitivno. Ako mi se ikad i dogodilo da reagiram neprimjereno (a, je), to mi nije nešto što ću s ponosom istaknuti u blogu, nego ću se ispričati djetetu. Reći mu da sam pogriješila, i da mama isto nekad pogriješi. Ali da granice postoje. I da ću ih ja postavljati jer su neke stvari (poput odgoja!!) važne i moraju se poštovati zato jer mama hoće da jedan dan djeca odrastu tako da su dobra, sretna i da se znaju brinuti sama za sebe. Da bi to ostvarili, moraju znati razmišljati. Naučiti slušati "unutarnjeg sebe", onaj mali glasić koji će im UVIJEK reći što je ispravno, i koji je teško uvijek poslušati, ali treba pokušavati, truditi se, jer za svaki uspjeh vjerujem da će ih život nagraditi.
I da je gđa Marija slušala svoj "unutarnji glasić" možda nikad ne bi napisala da djecu koja imaju ADHD treba naučiti realnosti i postaviti im granice, a ne da žive ispod staklenog zvona.".
Prestrašno. :-(
komentiraj (14) * ispiši * #
Grižnja savjesti, i čemu to uopće?
petak , 07.08.2015.Iako to nisam tako zamislila, izgleda da je ovo jedan filozofski post... :-)
Ok. Jasno mi je da sam odgajana po principu grižnje savjesti. Jer čak i najbolji roditelji na svijetu nas s nečim uspiju zaribati (tko je to rekao, hmmm?).
I dugo sam mislila da je princip grižnje savjesti nešto dobro. Bilo da je mi osjećamo, ili da u drugima izazivamo promjenu na taj način. I još uvijek se s time borim. Manjak samopouzdanja, vječno kritičko propitkivanje i crvić grižnje savjesti su negdje duboko u meni, i to je trajna borba (u kojoj ponekad, kad to želim, i pobjeđujem). I nekad se ulovim da i djecu hvatam u zamku grižnje savjesti. I tako je teško u tom trenu reći nešto drugačije... Da umjesto: "Jel bi htio da ti brat bude invalid ako mu slomiš kičmu!!??" iz usta izađe: "Ne želim da to radiš, a i ti želiš biti dobar brat, sjeti se toga". Ili nešto još poticajnije, što treba osigurati sigurnost i mir, a ne izazvati grižnju savjesti. Nije lako. :-)
I kad si na toj strani koja ZNA, lako je zaboraviti da se na drugoj strani nalazi osoba. Sa nekim svojim karakteristikama. I najlakše je u toj osobi pokušati izazvati grižnju savjesti da napravi pravu stvar. A teško je zadržati svoj put, slušati "unutarnjeg sebe" i raditi što ŽELIŠ radi sebe. S čime se apsolutno privlače te stvari koje želimo, ali i ljudi kakvi nam trebaju.
S grižnjom savjesti je često povezan i sindrom "žrtve", moraliziranja, patroniziranja, isključivosti, manjka samopouzdanja, negativnog razmišljanja. "Zar stvarno želite da mama sama svo suđe pospremi, pa jesam li ja to zaslužila nakon cijelog dana?". A može se reći npr.:"Dečki, ako mi pomognete spremiti suđe, imat ćemo više vremena za čitanje priče večeras!". Nekad se zateknem kao izvan svog tijela, gledam luđakinju ispod kako nešto brontula, nabija grižnju savjesti... i onda se potrudim mentalno je našamarati i vratiti se u (bolju) stvarnost.
I toliko je primjera gdje se javno nabija grižnja savjesti, i to je, kao ispravno. "Tko ne lajka, nema srca." Prvi put kad si to pročitao, bio si ganut. Drugi put posramljen. A treći i petstoti put iritiran, preskačeš možda i nešto što je dobro, ali ne želiš taj osjećaj grižnje savjesti. Očito se promjena (na bolje) mora dogoditi na drugi način, a ne koristeći grižnju savjesti. Jer samo promjena od koje se bolje osjećamo je prava. Ostalo je isforsirano, neiskreno, i dugoročno neodrživo.
Tek nedavno sam prvi put shvatila da našim društvom sve više upravljaju kolektivne i javne osude, i pokušaji da grižnjama savjesti napravimo promjenu u svijetu. Vozila sam po zapadnom Zametu i na cesti je stajao galeb. Usporila sam, ali sam očekivala da će se galeb pomaknuti kad se približim. Ali nije!! Komadao je ostatke hrane koji su se nalazili u nekoj vreći, i kao da me uopće nije primijetio da vozim prema njemu. Posve sam stala s autom, potrubila (!), i životinja kao da se tek tad trgnula i polagano odšetala (ne odletjela!) dalje. I u tom trenu sam pomislila: "Sva sreća da sam stala na vrijeme!". A druga misao mi je bila: "Pa trebali bi negdje napisati da se pazi da se smeće kupi s ceste, jer galebi reagiraju ovako i može ih se zgaziti". I shvatila sam. Iako bi obavijest o tome da galebi riskiraju vlastite živote (a vozači aute i vlastitu sigurnost), u slučajevima da su zabavljeni hranom na prometnicama, bila ispravna (!), ja tu vijest nisam zamišljala kao vijest - upozorenje (!), nego kao pokušaj da grižnjom savjesti izazovemo promjenu. Promjenu da pazimo na cesti kad vidimo galeba koji je zaokupljen hranom. Pazite na ježeve! Ne bacajte smeće! Sve dobre poruke! Ali način... kolektivna grižnja savjesti. Ok. Očito je to stupanj našeg društva. Vidimo da nešto treba promijeniti, ali još nismo razvili način kojim ćemo to ostvariti. Makar se neka pozitivna poruka prenosi.
(Ovo za galeba me samo potaklo na razmišljanje, ne ističem to kao posebno važnu poruku. :-) )
Tako to funkcionira u našem društvu. Čak i oni svijetli primjeri koji su na (nekom) pravom putu, umjesto edukativnih, životnih, poticajnih poruka koriste metode grižnje savjesti kod onih koje žele privući. Hajd recite Rodama da ne dojite. A pozitivne su, ne? Dobre poruke se moraju prenositi uporno i vlastitim primjerom, ali radosno i bez osuđivanja.
I nekako uviđam da postoji i srednji put. Između "grižnje savjesti" i "being a selfish asshole". To je put gdje činiš dobro, ali promjene koje doživljavaš (na bolje) nisu rezultat grižnje savjesti, srama... nego vlastite želje, potrebe da slijediš vlastiti put. I tada, i samo tada, i samo tako, možeš utjecati na druge. Nema kontrole. Ali utjecaja da! :-)
komentiraj (2) * ispiši * #