21

utorak

srpanj

2015

Nikad dosta priča s plaže :-)

Oprema za odlazak na plažu se drastično smanjila! Ne nosimo više čamce, hrpe igračaka, dodatnu robu, pelene, dudice.
Sad nosimo samo:
- Ruksak prepun ručnika, igračaka, masku za kupanje, peraje, voće, tri boce vode, kekse, sendviče ili pohano meso.
- Torbu s kremama za sunčanje, pareom, rezervnim kupaćima, stripovima, knjigama, još igračaka, mobitelom i kunicama za trampolin, kavu, sladoled.
Sva sreća pa imam razvijen sistem i nije mi problem u nekoliko minuta potrpati nas za plažu. Godine iskustva. Ništa nije teško kad znam da nas čeka Sunce, more, uživanje. Totalno sam žena od mora. I djeca mi. Zdravi smo, i plaža nas čeka. Vjerujte mi, svi problemi su mali ko kikiriki. No sikiriki.
Ali, da ne bi bilo zavaravanja… riječ mama se čuje cca 800 puta (od moje vlastite djece, tuđu ne brojim).
Mama:
- Gdje mi je maska
- Gdje mi je Garfield
- Daj mi dvije kune za igranje formule
- Ajmo se kupati
- Ajmo igrati picigina
- Gladan sam/ne bih to, ja bih hamburger
- Žedan sam (sva sreća voda prolazi kao najbolje piće)
- Ja bih sladač
- Kaka mi se
- Dosadno mi je
- Kad se budemo vozili mogu molim te, malo igrati igrice na mobitelu
- Ja bih na trampolin
- Hladno mi je/vruće mi je
- Brat me ugrizao/gurnuo/poprskao/pojeo zadnji keks/smijao mi se/rugao mi se/uzeo moje mjesto/stao na moj ručnik/gleda.
Ništa mi ne smeta!
Nekad kažem: "Dečki, ruka ruku mije, ako me sad pustite da na miru popijem kavu deset minuta, onda ću ja s vama ići igrati picigin". Prvih 3 minute me naravno ometaju, onda se ja uozbiljim, i fakat me puste malo na miru.
I mogu oni meni sto puta vikati mama ovo, mama ono… kad se mi na ovim vrućinama iskobeljamo iz hlada i utoćamo u toplo more…. Svi problemi su mali ko kikiriki.
I zahvalna sam do neba što živim tu gdje živim, pa mi je za odlazak na plažu potreban samo auto (dragi moj krš), malo benzina i džeparac za sladoled i kavu. Nije me briga za gužvu, ciku, viku, turiste, cijene… Nekako sve prilagodim sebi. Jedino što me iznervira i na što reagiram je ako netko ostavlja smeće na plaži, to uglavnom i kažem: „Oprostite, ispalo vam je nešto“, a u povratku djeca i ja imamo običaj odbačene papiriće i slično pokupiti i baciti zajedno s našim smećem.
Smeta mi i kad se netko gura, stavlja svoj ručnik preko moga, blokira put da se ne može proći… ali i to sve manje, uglavnom se nasmiješim i idem okolnim putem.
Ali ovo moram napisati. S djecom sam prošlu nedjelju došla na more kasnije nego inače, negdje oko 13 sati, i tu za nas u obzir dolazi samo debeli, prirodni hlad. I stoga smo i išli na plažu za koju znam da takvog hlada ima dovoljno. I nađemo super mjesto. Za cca 5 ručnika. Stavim ja naša dva, i krenem skidati djecu, i mazati ih kremom za sunčanje. I u tom trenu na metar i pol udaljenosti od mene, debela Bosanka s njemačkim naglaskom (da se netko ne bi vrijeđao, pol daljnje familije su mi Bosanci s njemačkim naglaskom) kaže: „Vidi ove, sjela je na naš plac, pa to smo mi platili, kako može tako?“. A ja si mislim: „O kome ova priča, o meni? Ma, ne. Bo?“.
I u to, kraljica majka Bosanka iznervirano zove svoja tri mlađa muškarca (sinove, zetove, something), i kaže: „Tu sam ja htjela staviti svoju ležaljku, prije je tu stajala moja ležaljka“. I dođoše meni tri momka kršna, hodajuća izložba fudbalerki, pivskih stomačina i ogromnih privjesaka na polumjesec i zvijezdu (isti efekt bi imao i križ, ili bilo koji drugi znak od 30 centimetara, da, da, 30!!). I kažu oni meni: „Vi se sad morate maknuti jer mi smo taman htjeli staviti svoje ležaljke. Mi smo te ležaljke platili, i to je naše mjesto".
A ja podignem glavu, i ljubazno odgovorim: "Oprostite, ali prije nego smo se smjestili, provjerila sam, i nije bilo nikakvih stvari. Mi smo se smjestili na prazan dio plaže, tako da se nećemo maknuti.".
Cijelo vrijeme i dalje sjedim i mažem dječicu. Njih trojica stoje 5 centimetara od naših ručnika i gledaju nas s visoka.
A "gospodin" s privješčinom će meni na to: "Makni se, to je naše mjesto".
I u tom trenu moj stariji se skupio uz mene i potiho počeo plakati i govoriti: "Mama, molim te, ajmo se maknuti".
Jao. Najslabija točka mene, napada me jer sam ja nejaka sama ženica, i dijete mi je rasplakao.
I ustanem se, i kažem: "Vi ste platili ležaljku, koju ste mogli staviti bilo gdje. Ja vam nisam kriva što niste zauzeli ovo mjesto ranije, već smo to mi učinili. Ovo nije vaša privatna plaža na kojoj imate koncesiju, već je plaža javna, i stavila sam svoje ručnike na slobodni nezauzeti dio javne plaže, stoga ponavljam da mi ne idemo nigdje. A vi ste jako hrabri (i tu sam značajno podigla glas i počela mahati rukama, ok, mrvicu sam izgubila kontrolu), kad vas trojica muških dolazi ovako tjerati mene, samu s djecom. Šta je? Mislili ste da ćete me lako otjerati jer sam sama s djecom. Je li to način? Je li se tako ponaša prema ženama? Djecu ste mi prestrašili svojim ponašanjem, a uopće nema potrebe za svim ovim."
Oni su ostali paf. Ustuknuli su sva trojica za jedan korak, i onda je najmlađi od njih, kralj fudbalerki rekao: "Sad ćemo zvati onoga što nam je prodao ležaljke, pa ćete vidjeti".
A ja njemu: "Molim vas zovite, pa ćete vi vidjeti. Zovite i policiju, ja ću je ionako zvati ako se odmah ne maknete od nas."
I maknuše se sva trojica, nakon što su ispucali prijetnju "mi smo jaki muškarci, a ti nejaka ženica, mič se", prijetnju "zvat ćemo malog od ležaljki". Pogledali su me kao da sam im ogrebala auto i udaljili su se, na dobrih 10 metara razlike, ali cu nas nastavili promatrati.
U tom trenu sam sjela, utješila djecu, i objasnila im da nekad u životu, kad nam je nešto posebno važno, moramo se zauzeti za to, za sebe. Da je mama u pravu, ali da nije bitno tko je u pravu, nego da je nama posebno važno da smo u hladu, i da zaista nismo zauzeli ničije mjesto, a taj hlad nam je bitan i zato se mama zauzela. Da nekad u životu treba budale pustiti da odu (učim ih da postoje loši ljudi, koji su zbog lošeg odgoja, društva i prije svega, vlastitih odluka, odabrali biti loši). Ali da su ove budale rasplakale moje dijete, a mama je tu jako osjetljiva, a i da se tako ne smije ponašati prema ženama.
I u tom trenu, trenutak topline, pobjede dobrote nad glupošću (kojoj smo svjedočili, i kojoj se ni ja nisam othrvala), jer je kraljica majka Bosanka pogledala mog starijeg sina koji se privijao uz mene i smirivao suzice, i rekla: "Ajde, nemoj, neće tebe nitko".
:-)
Brzo se gospođa uozbiljila, ali taj trenutak je bio sjajan.
Ostatak dana smo proveli mirno.
Ps. mali od ležaljke se nije pojavio! haha.


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se