O zahvalnosti, ili kako mi je sestra (opet) promijenila život

utorak , 30.06.2015.

Znači, imam mlađu seku. Oni koji su me čitali i prije (a blogiram od 2007) znaju da mi je važna. Ne samo zato što mi je sestra. :-) Čudno mi je opet biti nova na blogu jer nekad sam tu bila "doma", where everybody knows your name... što se dogodilo s tim ljudima? Neki su mi bili jako dragi. Gdje ste, prijatelji stari? No, da ne zvuči kao borbena :-), idem dalje na temu.
Znači, mlađa sisterica, slična meni, a opet tako različita. U početku ove nove situacije u kojoj se nalazim, pokazala je iskreno i toplo razumijevanje za težinu i teret koji sada nosim. Ali ništa nije rekla. Samo da sam joj važna i da napravim da meni bude dobro. Jednu stvar mi nije mogla prešutjeti, ipak. :-)
Pitala me ovako: "Koja je glavna razlika između tebe i njega"?
Mislim da mi je iz pogleda očitala da nemam pojma na što misli.
Pitala je dalje: "Ok, koja je glavna razlika između tebe i većine ljudi? Koja je tvoja najveća snaga?".
Ok, vrtim okicama. Moja najveća snaga... To sam prošla na psihološkim radionicama koje sam imala u sklopu HR-a... Odgovaram joj: "To je snaga. U mom slučaju, moja temeljna vrijednost je snaga, da mogu preživjeti sve".
Sestra mi uzvraća: "Da, ali to nije ono što te čini ovako pozitivnom, seko! To je zahvalnost! Ti si tako zahvalna. Tebi je, seko, sve lijepo. Uživaš u lijepom danu, u hrani, u obitelji. Vidiš prave vrijednosti i uživaš u njima.".
Pogledala sam je kao da je Isus, Buda i Hari Krishna u jednom. "Misliš?"
Kako je pametna ta moja sestra...
I od tog dana, pronašla sam još jednu snagu. Odnosno, očito sam je i prije imala, ali sad sam je imenovala. Zahvalnost čuda čini. Umjesto da plačem radi tuđe nezahvalnosti i spoznaje da se teško može natjerati na to, iako vjerujem da pokušava, ja sam zahvalna. Na ovoj predivnoj djeci. Na svom poslu (jej, napokon!). Na mojim prijateljicama. Na ovoj mojoj divnoj obitelji. Imam najgenijalnije roditelje u svemiru. Sestru koja je je očito stara duša (iako ja ne vjerujem u to, ali da vjerujem, to bi bilo tako, haha!). Na neke dane kosa mi super izgleda! Obožavam ovaj kraj i zemlju u kojoj sam rođena. Sretnica sam što si mogu priuštiti kupiti voće u obližnjem marketu i uživati u njemu s djecom (i pritom se većinu vremena ne opterećujem s količinama kemikalija koje u svemu jedemo :-) ). Itd. Itd. Popis ide unedogled. Hvala Bogu!
Tako da na dane kao što je ovaj, zahvaljujem svojoj sestri što me podsjetila da je pozitivno razmišljanje i življenje moćna stvar.
Malo sam pospana, pa ću ostatak inspiracije sačuvati za neki sljedeći post. :-* svima koji me čitaju.

Kako odgovoriti na "kozo glupa" u prometu?

srijeda , 24.06.2015.

Svakodnevno sam i intenzivno uključena u vlastitu promidžbu sama sebe kao pozitivne "ja mogu sve" osobe, i kad se "ufuram" u taj osjećaj, zna mi se dogoditi da me duže vrijeme drži. Sjajna stvar. Djeluje po principu "lažnog osmijeha", znate onu teoriju da je dovoljno cca 68 sekundi smijati se, i taj osmijeh nam iz usiljenog postane iskren, prirodan, a raspoloženje se drastično popravi? E, to je ta teorija. Tako sam ja izabrala da ću (osim par trenutaka slabosti koje si dozvolim) biti pozitivna, dobro raspoložena i nasmijana.
U nedjelju sam s klincima bila kod mojih, spontano navratila, pao roštilj, zajebancija, uživanje... ma, super. Ali nekako nisam bila raspoložena. Sama sebi sam govorila smij se, iskoristi sve lijepo ovdje, i pomalo me popustila zlovolja i fakat sam se uspjela opustiti i uživati u predivnom popodnevu s obitelji.
I vraćam se ja oko 9 navečer kući, vozim uskom cesticom nizbrdo, mimoiđem parkirani auto uz rub ceste, i sretnem drugi auto koji mi dolazi ususret. I sad, taj drugi auto skrene naglo prema meni, kao prema sredini ceste i blokira prolaz. Ok, mislim si ja, vjerojatno skreće u dvorište kuća uz moj rub. I ostanem u tom uvjerenju nekoliko sekundi, stojim nasred ceste i čujem zvukove iz drugog auta. Vozač se ljuti. Ja ne kužim. Govori nešto. Gestikulacija negativna. Ups. Što se dogodilo? Dođe mi iz dupeta u glavu da se vjerojatno radi o nekakvom frustriranom vozaču, koji nema namjeru skrenuti u dvorište nego je namjerno blokirao cestu da mi "očita" bukvicu. I zadržim svoj mir, dam se s autom skroz desno i krenem dalje. Kad li spusti "gospodin" staklo svog prozora i zadere se: "Mogla si ovo odmah napraviti, kozo jedna glupa."
Ljudi moji, da nisam bila toliko u šoku, ja bih mu vjerojatno mahnula i nasmiješila se. Ovako sam mirno samo krenula dalje. Pogledala sam usput da "gospodin" na stražnjem sjedalu vozi malo dijete, cca 5 godina, koje je sjedilo nevezano, bez autosjedalice, nagnuto prema (?) ocu, te znatiželjno upijalo i učilo od "pametne" odrasle osobe koja ga vozi.
U isto vrijeme, moj stariji sin šokirano je rekao: "Mama, ovaj čovjek ti je rekao kozo glupa!". Okrenem se ja prema svojim dečkima, uredno zavezanima u svojim autosjedalicama, i kažem: "Da, čula sam ga, dečki. Ali to više govori o njemu nego o meni. Ja očito nisam koza glupa, a on je i puno gore od toga. Najžalosnije je da je i svoje dijete sad naučio kako se ponašati prema ženama u prometu. Mislim da sam postupila ispravno što se ne obazirem na ovakve ljude i idem dalje svojim putem. A jeste li vi nešto naučili iz ovoga?".
Gleda moj sinko, vrti okicama i kaže: "Naučili smo da kad je netko glup i blesav, da se treba maknuti".
Ubaci i mlađi svoj komentar: "I naučili smo da je on, koji je tebi to rekao, to ružno što je tebi rekao, a ne ti, mama. To je on ustvari sam sebi rekao".
Nasmijala sam se. Totalno su pravu ta moja djeca.
Istina, mogla sam se i ja upustiti u svađu, ali nekako sam bila u svom mirnom, sretnom filmu, i tko zna gdje bi bio kraj reakcijama dotičnog "gospodina", je li on jedan od onih koji u pretincu nose noževe i pune crne kronike? Mogla sam na telefon nazvati tatu i šogora, koji su uz roštilj prilično popili, da dođu braniti moju čast, ali čemu to sve? To bi samo potvrdilo da sam dotičnog "gospodina" ozbiljno shvatila i doživjela, a nisam.
Još sam se nekoliko sekundi zabavljala mišlju kako bi mi tata reagirao da sam ga zvala, i odbacila takve misli te sa smiješkom krenula dalje.
Već sam se nekoliko puta, upravo u prometu, uvjerila sam je pozitivna reakcija na ružne poteze drugih vozača gotovo lančana. One koji su vjerojatno i bez sigurnosti volana takvi, loši, smiri. One dobre, koji vjerojatno samo imaju loš dan, odobrovolji. Ponekad je sitnica, mali znak pažnje, tople ljudske geste dovoljna da se i sami bolje osjećamo. Neovisno o tome jesmo li mi ti koji toplu gestu dajemo ili primamo.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se