O zahvalnosti, ili kako mi je sestra (opet) promijenila život

utorak , 30.06.2015.

Znači, imam mlađu seku. Oni koji su me čitali i prije (a blogiram od 2007) znaju da mi je važna. Ne samo zato što mi je sestra. :-) Čudno mi je opet biti nova na blogu jer nekad sam tu bila "doma", where everybody knows your name... što se dogodilo s tim ljudima? Neki su mi bili jako dragi. Gdje ste, prijatelji stari? No, da ne zvuči kao borbena :-), idem dalje na temu.
Znači, mlađa sisterica, slična meni, a opet tako različita. U početku ove nove situacije u kojoj se nalazim, pokazala je iskreno i toplo razumijevanje za težinu situacije u kojoj se nalazim. Ali ništa nije rekla. Samo da sam joj važna i da napravim da meni bude dobro. Jednu stvar mi nije mogla prešutjeti, ipak. :-)
Pitala me ovako: "Koja je glavna razlika između tebe i njega"?
Mislim da mi je iz pogleda očitala da nemam pojma na što misli.
Pitala je dalje: "Ok, koja je glavna razlika između tebe i većine ljudi? Koja je tvoja najveća snaga?".
Ok, vrtim okicama. Moja najveća snaga... To sam prošla na psihološkim radionicama koje sam imala u sklopu HR-a... Odgovaram joj: "To je snaga. U mom slučaju, moja temeljna vrijednost je snaga, da mogu preživjeti sve".
Sestra mi uzvraća: "Da, ali to nije ono što te čini ovako pozitivnom, seko! To je zahvalnost! Ti si tako zahvalna. Tebi je, seko, sve lijepo. Uživaš u lijepom danu, u hrani, u obitelji. Vidiš prave vrijednosti i uživaš u njima.".
Pogledala sam je kao da je Isus, Buda i Hari Krishna u jednom. "Misliš?"
Kako je pametna ta moja sestra...
I od tog dana, pronašla sam još jednu snagu. Odnosno, očito sam je i prije imala, ali sad sam je imenovala. Zahvalnost čuda čini. Umjesto da plačem jer mi muž nije zahvalan i nekako se teško može natjerati na to, iako vjerujem da pokušava (da, još uvijek vjerujem u njega), ja sam zahvalna. Na ovoj predivnoj djeci. Na svom poslu (jej, napokon!). Na mojim prijateljicama. Na ovoj mojoj divnoj obitelji. Imam najgenijalnije roditelje u svemiru. Sestru koja je je očito stara duša (iako ja ne vjerujem u to, ali da vjerujem, to bi bilo tako, haha!). Na neke dane kosa mi super izgleda! Obožavam ovaj kraj i zemlju u kojoj sam rođena. Sretnica sam što si mogu priuštiti kupiti voće u obližnjem marketu i uživati u njemu s djecom (i pritom se većinu vremena ne opterećujem s količinama kemikalija koje u svemu jedemo :-) ). Itd. Itd. Popis ide unedogled. Hvala Bogu!
Tako da na dane kao što je ovaj, zahvaljujem svojoj sestri što me podsjetila da je pozitivno razmišljanje i življenje moćna stvar.
Malo sam pospana, pa ću ostatak inspiracije sačuvati za neki sljedeći post. :-* svima koji me čitaju.

Kako odgovoriti na "kozo glupa" u prometu?

srijeda , 24.06.2015.

Svakodnevno sam i intenzivno uključena u vlastitu promidžbu sama sebe kao pozitivne "ja mogu sve" osobe, i kad se "ufuram" u taj osjećaj, zna mi se dogoditi da me duže vrijeme drži. Sjajna stvar. Djeluje po principu "lažnog osmijeha", znate onu teoriju da je dovoljno cca 68 sekundi smijati se, i taj osmijeh nam iz usiljenog postane iskren, prirodan, a raspoloženje se drastično popravi? E, to je ta teorija. Tako sam ja izabrala da ću (osim par trenutaka slabosti koje si dozvolim) biti pozitivna, dobro raspoložena i nasmijana.
U nedjelju sam s klincima bila kod mojih, spontano navratila, pao roštilj, zajebancija, uživanje... ma, super. Ali nekako nisam bila raspoložena. Sama sebi sam govorila smij se, iskoristi sve lijepo ovdje, i pomalo me popustila zlovolja i fakat sam se uspjela opustiti i uživati u predivnom popodnevu s obitelji.
I vraćam se ja oko 9 navečer kući, vozim uskom cesticom nizbrdo, mimoiđem parkirani auto uz rub ceste, i sretnem drugi auto koji mi dolazi ususret. I sad, taj drugi auto skrene naglo prema meni, kao prema sredini ceste i blokira prolaz. Ok, mislim si ja, vjerojatno skreće u dvorište kuća uz moj rub. I ostanem u tom uvjerenju nekoliko sekundi, stojim nasred ceste i čujem zvukove iz drugog auta. Vozač se ljuti. Ja ne kužim. Govori nešto. Gestikulacija negativna. Ups. Što se dogodilo? Dođe mi iz dupeta u glavu da se vjerojatno radi o nekakvom frustriranom vozaču, koji nema namjeru skrenuti u dvorište nego je namjerno blokirao cestu da mi "očita" bukvicu. I zadržim svoj mir, dam se s autom skroz desno i krenem dalje. Kad li spusti "gospodin" staklo svog prozora i zadere se: "Mogla si ovo odmah napraviti, kozo jedna glupa."
Ljudi moji, da nisam bila toliko u šoku, ja bih mu vjerojatno mahnula i nasmiješila se. Ovako sam mirno samo krenula dalje. Pogledala sam usput da "gospodin" na stražnjem sjedalu vozi malo dijete, cca 5 godina, koje je sjedilo nevezano, bez autosjedalice, nagnuto prema (?) ocu, te znatiželjno upijalo i učilo od "pametne" odrasle osobe koja ga vozi.
U isto vrijeme, moj stariji sin šokirano je rekao: "Mama, ovaj čovjek ti je rekao kozo glupa!". Okrenem se ja prema svojim dečkima, uredno zavezanima u svojim autosjedalicama, i kažem: "Da, čula sam ga, dečki. Ali to više govori o njemu nego o meni. Ja očito nisam koza glupa, a on je i puno gore od toga. Najžalosnije je da je i svoje dijete sad naučio kako se ponašati prema ženama u prometu. Mislim da sam postupila ispravno što se ne obazirem na ovakve ljude i idem dalje svojim putem. A jeste li vi nešto naučili iz ovoga?".
Gleda moj sinko, vrti okicama i kaže: "Naučili smo da kad je netko glup i blesav, da se treba maknuti".
Ubaci i mlađi svoj komentar: "I naučili smo da je on, koji je tebi to rekao, to ružno što je tebi rekao, a ne ti, mama. To je on ustvari sam sebi rekao".
Nasmijala sam se. Totalno su pravu ta moja djeca.
Istina, mogla sam se i ja upustiti u svađu, ali nekako sam bila u svom mirnom, sretnom filmu, i tko zna gdje bi bio kraj reakcijama dotičnog "gospodina", je li on jedan od onih koji u pretincu nose noževe i pune crne kronike? Mogla sam na telefon nazvati tatu i šogora, koji su uz roštilj prilično popili, da dođu braniti moju čast, ali čemu to sve? To bi samo potvrdilo da sam dotičnog "gospodina" ozbiljno shvatila i doživjela, a nisam.
Još sam se nekoliko sekundi zabavljala mišlju kako bi mi tata reagirao da sam ga zvala, i odbacila takve misli te sa smiješkom krenula dalje.
Već sam se nekoliko puta, upravo u prometu, uvjerila sam je pozitivna reakcija na ružne poteze drugih vozača gotovo lančana. One koji su vjerojatno i bez sigurnosti volana takvi, loši, smiri. One dobre, koji vjerojatno samo imaju loš dan, odobrovolji. Ponekad je sitnica, mali znak pažnje, tople ljudske geste dovoljna da se i sami bolje osjećamo. Neovisno o tome jesmo li mi ti koji toplu gestu dajemo ili primamo.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se