Kako cijeniti život (iako ne ide po zaslugama)...

Taj stav "carpe diem", koji pokušavam živjeti, se beskrajno uveća kad odete na pogreb mladoj osobi. Na pogreb gdje svi plaču, gdje su kolone mladih ljudi koji ne mogu vjerovati što se dogodilo, i kojem događaju prisustvuju, koje ne razumiju kako netko od 40-ak godina može otići s ovog svijeta na onaj, neki drugi, neznani, na koji se ne treba otići s 40 i nešto godina. I gdje je tu pravda? Nema tu ni pravde, ni Boga, ni razloga. To je slučajnost, sudbina (ako takvo nešto postoji)... zla kob.
U to vjerujem. Svaki put kad umre netko mlad, kad se razboli i u mukama ode netko prekrasan, pametan, dobar... jedno jedino objašnjenje koje si mogu dati je sljedeće - barem su živjeli. Otišli su negdje drugdje, ali ostavili su iza sebe uspomenu na svoj prekrasni osmijeh, na sva dobra djela koja su činili, na svoju vječnu pozitivu.... I takvo razmišljanje me tjera da svaki dan budem bolja osoba, da "sebično" odvajam od sebe i dajem drugima, ono što njima treba, da ne odgovorim na svaku nervozu vlastitom frustracijom, nego razumijevanjem.... Da se razumijemo, ne pristajem biti ovca, i imam svoj stav, ali sve sam odlučnija živjeti iritantno pozitivno. Jer sutra može biti moj red. Sutra moje dijete može biti uplakano na mom pogrebu. I ne, nije to pesimistično, jer takvo razmišljanje me ne baca u bed, dapače, tjera me da svaki dan živim što kvalitetnije, da se ne obazirem na nebitno, nego cijenim ono bitno i važno. Da snagu crpim iz dječjih zagrljaja, iz adresara punog ljudi koji me vole zbog mog "nečega", nematerijalnog, a opet njima opipljivog...
I ta fraza "carpe diem" iskače iz paštete, zajedno s ohrabrujućim citatima na facebooku, beskrajnim humanitarnim akcijama za sve veći broj bolesne djece, slikama starčića koji kopaju po kontejnerima... Ali očito nešto krivo radimo, kao društvo. Jer starčići i dalje kopaju po smeću, citati ostaju samo slovo na papiru, tj. ekranu, i tako će biti dokle god ne počnemo djelovati. Dokle god nam se ne promijeni dovoljno pojedinaca da se i kolektivna svijest promijeni. Jer nekad se vjerovalo i da je zemlja ravna, dok hrabri pojedinci nisu uvjerili ostale da to baš i nije tako. Danas znamo da pušenje nije zdravo, da je čista voda buduća nafta, i da su djeca pametnija, veća ali i sebičnija nego prije - nešto se ipak mijenja u kolektivnoj svijesti, zar ne? Samo kako... ovisi o nama!
Moj omiljeni citat ikad svih vremena je: Čovjekova djela su najbolji dokaz njegovih razmišljanja. I u trenu kad posljednjih 30 kuna potrošim na slanje paketa s robicom za bebu, trudnoj mami koja nema novaca, osjećam se kao da vrtim krug mogućosti, primanja i davanja, da će mi se sve vratiti nekad, odnosno da mi se vraća u tom trenu kad dajem, pustim od sebe. Dobivam taj osjećaj vrijednosti, a moje dijete koje paket šalje sa mnom dobiva uspomenu i obrazac ponašanja koje će i ono, nadam se, primjenjivati. Tako da ako sutra odem, može reći: "Moja mama je bila nasmijana, i voljela je plesati i pjevati, iako je često prigovarala da bismo trebali biti uredniji i više je slušati." I da ako zaista sutra odem, moje dijete može postati dobar čovjek i biti nosioc promjene u svijetu. Koje promjene? One koja na nervozni osmijeh u prometu (barem ponekad!!) odgovori osmijehom i propuštanjem. Jer u tom trenu (probajte!!), dogodit će se da ta nervozna strana više neće biti toliko nervozna, možda joj čak popravite raspoloženje ili cijeli dan! Znate o čemu govorim? O šalterskoj službenici koja je ljubazna iako ima malu plaću i radi u zagušljivoj kutiji. O blagajnici u Konzumu koja je nasmijana iako radi u nedjelju navečer. O menadžeru koji marenda zajedno s ostalima, jer su ustvari jednaki. O teti u vrtiću kojoj je posao poziv, a ne potplaćena tlaka. O svećeniku koji je dio zajednice, realan, životan, koji primjerom pokazuje kako biti bolji i druge privlači da tako žive. O doktorima koji su nepotkupljivi, i provode obećanu zakletvu. O mamama koje se igraju s djecom i daju im pravo na njihovo mišljenje, a ne sjede u parku i puše. O mamama koje djecu odgajaju, i opominju kad nisu dobra, jer treba se ponašati ljubazno i ispravno, a ne uvijek onako kako nam se hoće. I ta ljubaznost i pozitiva koju širimo oko sebe nas čini sretnima, a može biti i nosioc promjena. Jer možete mijenjati posao, ili sebe! Možete mijenjati partnera, ili sebe. Možete mijenjati sebe, i ustvari ništa drugo.... jer i na svoju djecu i najbliže možete najviše utjecati vlastitim primjerom. :-) Ponekad je dobro promijeniti, ali tek nakon što smo sigurni da smo mi dali sve od sebe... i čudesne stvari se događaju kad svjesno radimo na tome da smo ljubazni, pozitivni, vrijedni, samopouzdani ali i skromni. I te čudesne stvari stvaraju čudesan i lijep život. I ako završi prerano... barem je nešto čudesno ostalo iza tog života.

Ovaj post posvećujem mojim dragim ženama koje je bolest odvojila od nas. Vaša pozitiva nije zaboravljena. A, teta Ružo moja, to kad si bila u najvećim bolovima, i u svojim zadnjim zemaljskim danima, jedino imala snage gledati u buket cvijeća koji je, svaki dan novi, stajao na prozoru... neću nikad zaboraviti. I rekla si da ti je lakše kad gledaš cvijeće... da manje boli. Što reći? Žena je i u toj situaciji našla nešto pozitivno za sebe, u tom malom cvijetu koji joj je svojim bojama i mirisom olakšao posljednje ružne dane. I kad je najteže, nešto lijepo se događa, i nešto lijepo postoji, i na to treba misliti. Hrabro se suočiti sa životom, dokle traje... jer što je poslije... ne znamo. Barem ja ne znam. Ali tamo želim otići s energijom davanja, primanja, hrabrosti i dobrote. Ma kako teško nekad bilo. Samo je jedan pravi put, i uvijek postoje samo dvije vrste ljudi - dobri i loši. I mi smo jedno od toga... ono kako se ponašamo. :-)