Dragi Bog je na svoju sliku i priliku počeo stvarati dane…-biljke…-životinje…-LJUDE!!!!!!!
Odnosno jednom riječju SVIJET. Stvorio je ljude i životinje , koje su podosta bili slični. Ljudima je podario dušu i osjećaje, u čemu su se na prvi mah razlikovali od životinja. Nekada je čovjek živio baš kao i životinje. Spavao na otvorenom, pod golim nebom, na raznorazne načine se snalazio pri ulovu plijena odnosno hrane…
No tokom dugog niza godina evolucije, čovjek je mnogo napredovao u odnosu na životinje. No po fizičkom izgledu i dalje je jako sličio životinji da budem precizniji podosta je nalikovao na majmuna! Nakon nekog vremena čovjek se počeo ispravljati i koristiti moždane vijuge u razne korisne svrhe. Gdje se počeo znatno odudarati od životinja i njihovih sposobnosti. Tako je Bog svim svojim stvorenjima dao mogućnost razmnožavanja. Kako bi se svaka vrsta zauzela za svoje i pobrinula za danji razvoj vlastite vrste…
Opće je poznato da je Bog bezgrešan, svemoguć', da ne zna i ne može pogriješiti. Blaženo savršenstvo. No sve te loše, negativne osobine i karakteristike si je zauzeo čovjek. Što bi u prvu ruku već bio prvi počinjeni grijeh.
Zatim se sve više i više počeo bazirati na materijalna dobra i težnju ka boljim financijskim uvjetima i sredstvima. Koja su neophodna za život svakog pojedinca na ovom svijetu. Pa bi se već ovdje čovjek mogao smatrati kao pokvarenom slikom Božjom.
Ljudi su počeli uništavati svijet, ali radeći u svoju korist. Onečišćavati zrak, kojekakvim rafinerijama, tvornicama i slično. Tu je čovjek uvidio profitabilni kapital koji pozitivno utječe na razvoj života. No nije vidio, ili nije htio vidjeti da na taj način uništava zapravo samoga sebe i svoju zajednicu. Uništavanje i zagađenje zraka kojeg na kraju krajeva i sami udišemo. Dakle nije niti trunke mario za vlastito zdravlje, ali važno da se ima neophodnih sredstava na život. A zdravlje kao da se na ulici svakog dana nalazi, no dobro……….
Počeo je obrađivati zemlju, graditi ceste kojekakve objekte u materijalnu korist, uništavati prvobitno stanje planete. Koje možda nikada nije niti trebalo biti narušeno. No sve je to učinjeno kako bi se olakšali putovi života i životnih izazova.

Zapravo, danas, u ovo surovo vrijeme teško je shvatiti dali sve što je čovjek napravio do sada je li to dobro ili loše, pozitivno ili negativno. Teško, gotovo nemoguće je dobiti i znati odgovor na takvo pitanje.
Danas postoje naznake odnosno vjerovanja u reinkarnaciju. Možda je to jedan od putova , da se čovjek popravi, da ispravi sve počinjene grijehe, da bude bolja osoba i učinkovitiji. Možda nam dragi Bog oduzima živote zbog naših prevelikih načinjenih grijeha. Pa nam kroz reinkarnaciju daje drugu šansu za boljim načinom života. Samo zašto; «ne'ko ode mlad, a ne'ko doživi duboku starost»

U principu u pravilu je ispravno što je ljudska ruka mijenjala svijet. Jer je svojoj vrsti omogućila lakši i lagodniji prohod kroz putove života. Ljudski je griješiti, uostalom tko radi taj i griješi. I možda baš zato smo jedina Božja stvorenja kojima je podaren smijeh i ljubav. Jedan Božji dar dobio, (smijeh) a drugi si sami uzmemo zdravo za gotovo. Uzeli smo si za pravo olako i suvislo korištenje i upotrebljavanje nepotrebnih metoda lako moguće zaobilaznog griješenja………………………………..


Inspiracija za post i sadržaj posta je došla na neki 'ajmo reći individualni način. A tekst je s jednom namjerom; čvrsta vjera u Boga, i čovjekovo životno neshvaćanje korištenje tuđih metoda, za bolje snalaženje samoga sebe. Krađa tuđeg, za dobro sebi!!!!!!!!!!!!!!!!!

četvrtak, 05.06.2008.

Stop... -Stani... -Nemoj...

Ponekad u životu jednostavno moraš reći STOP i stajati iza te riječi!
Ne treba puno, samo koja godina, da shvatimo da jednostavno nitko nije vrijedan neprestanih živciranja i budnih noći, pa niti netko koga ste možda uistinu voljeli, kakva god ta osoba bila.
Dovoljno sam dugo i previše bio vučen za nos. Dovoljno dugo se pravio da je sve šala, zafrkancija. Dovoljno dugo čekao.
Za neke stvari se moraš potruditi. Izazivam sve od sada da malo pruže korak i pokušaju me pratiti…-malo uložiti svoga truda, a ne sve samo dočekati raširenih ruku i ne boriti se a imati. Uvijek očekivati sve i svašta, ne znati cijeniti nečiji trud, i kada se samo mrvica očekuje zauzvrat ostanemo posrani. Jer kao previše tražimo. Sve se svodi na to da što više daješ manje vrijediš, manje te se cijeni, sve si manja osoba. I na kraju krajeva zašto uopće očekujemo išta za uzvrat?! Pa u jednu ruku je to O.K. jer nas nitko ne sili da nešto pružamo, dajemo, to je naša dobra volja. Pitanje je samo koliko će ona druga osoba to znati cijeniti i dali će uopće znati? Ali dobro to opet pokazuje kakva je ta osoba i dali je vrijedna našeg dostojanstva i poštenja.

Već danas je možda kasno za napraviti onu najhrabriju stvar. Konačno reći u lice što koga ide. I što o kome zapravo mislimo. Možda je to na neki način brutalno ali je iskreno. I svatko, tko ima imalo u mozga u glavi će shvatiti da je takav način vjerojatno jedini način da se izađe na kraj s određenim stavovima i nedorečenim djelima. Možda stvarno drugi način ne postoji, možda drugačije ljudi ne mogu, ne žele i neće shvatiti. Sve je to princip pojedinca. Ali zašto onda ako nekome kažemo sve u lice svi misle da smo odvratni, kako možemo tako nešto o nekome reći. Zašto! Ako su to samo naše malene riječi koje pokazuju osobine nekoga. No kažem možda je jedini izlaz, reći u lice što o kome mislimo i sjesti i čekati. Čekati odgovor, čuti kako druga strana argumentira rečeno i učinjeno. Čekati, no ne predugo. Bez obzira bio odgovor pozitivan ili negativan smatram da nemamo za čime žaliti. Sve pokušavamo, sve dajemo. Nema žaljenja. Osim toga kažu; kako posudiš, tako će ti se i vratiti… -Pa valjda ima imalo pravde za ovom okrutnom svijetu!

Ljudi ne shvaćaju koliko jedna rečenica, bezazlenog, krivo protumačenog ili neshvaćenog sadržaja može nanijeti boli. Tako ju olako rabe i često izgovaraju. Mnogo češće nego što zapravo mi sami mislimo. Uvijek treba pažljivo birati riječi, dvaput razmisliti, pa reći i stajati iza rečenoga. Jer jednom kada ih izgovorimo više ni najbrži vlak ne zaustavlja te riječi. Nije važno koliko se dugo znate, dali je to pola dana ili pola života, onog trenutka kada se uhvatite u pomisli kako pomoći nekome, kako zajednički težiti ka bolje i savršenijem ishodu, tog dana znajte, vi ste prijatelji.
Zbog toga i tako teško pada kada netko završi to vaše prijateljstvo. I onda ostaje samo šupljina, uspomena (kojih se rado sjetimo) ali koje nas podsjete da smo izgubili dio sebe zato što onog dana kada ste odlučili da vam je prijatelj, napravili ste mjesto za njega, koje se ne može više popuniti, možemo samo čekati njegov povratak, jer teško, gotovo nemoguće da se to mjesto može nadomjestiti ili zamijeniti. Jer svi smo mi u principu slični a zapravo suviše različiti. Toliko blizu jedni drugima, a ipak jako daleko! Treba li uvijek mjesto one šupljine izgraditi nešto novo, očekivati bolje. Možda, jer ne znamo što nam sutra donosi. A opet možda ipak bolje ne, jer se može ona stara rana otvoriti i više nikada zacijeliti. Trebali se uvijek truditi i pokušavati držati plamen prijateljstva na visokom nivou ako se druga strana ne trudi i ne cijeni naše postupke i uloženi trud. Trebali se i za tu osobu boriti, odnosno umjesto nje uzdizati prijateljstvo? Ma zapravo koga ja zamaram i zavaravam takvim pitanjima. Pa ako nitko ne zna tuđi trud cijeniti, takva osoba nije vrijedna trunke respecta. A kamoli ikakvog povezivanja. Prijateljstvo da i ne spominjem! Živimo od danas do sutra suočavajmo se sa nadolazećim činjenicama i izazovima. Tražimo bolje sutra očekujmo sve u skladu s vlastitim davanjima. Tražimo mrvice i dobit ćemo veće doze poštenja, kažem, ako ga ima….


R E V O L T / R E S P E C T

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno.