Pozornost – kao sastavna osobina svakog života.
Svi mi želimo na neki način privući pažnju odnosno pozornost…
Ponekad se to izvodi vrlo temeljito u biti više onako u hodu, ali praktično. Pokušavamo je na raznorazne načine privući u mnogobrojne svrhe. Tipa, izvođenja gluposti da bi bili u centru pažnje. Neki to rade da se pokažu nedostižnim osobama a neki pak, čisto da bi na neki način zadivili ljude oko sebe. Zapravo zafrkavati se, pokazivati sram, odnosno koliko ga nemamo, šaliti se na vlastiti račun, nasmijavati ljude oko sebe, raditi kojekakve sprdačine. Omalovažavati samoga sebe u neku ruku, što danas i prolazi, što je vrlo zanimljivo.
Da li uvijek treba privlačiti pozornost, smišljati spačke, praviti se većom budalom nego što jesmo?!
Pa objektivno gledano bilo bi to sasvim O.K., i u redu. 'Ajmo reći, tako podizati atmosferu, koja tada nije na razini kojoj bi trebala biti…
No, treba imati granica kod zafrkancije, treba znati kada stati. A ne krenuti, vidjeti da naša velika domišljatost prolazi i valjat' ga do jutra. Jer ljudi ni ne shvaćaju da je to ispočetka u redu, al' kasnije to već prelazi sve granice. Ono što se u početku čini zabavljanjem i zafrkancijom, kasnije prelazi u vrijeđanje a da toga nismo niti svjesni, dok se ne osjeti na vlastitoj koži.
U biti svaka zafrkancija na nečiji račun je vrijeđanje, samo što ti prođe jednom, dvaput, triput…-poslije to već počne smetati. A tu su ljudi pomalo skeptični.
Smiješno je dok se drugoga dira, a kada se na nekoga lično pređe, ta zafrkancija dobiva neku sasvim drugu dimenziju, neki sasvim drugi tok daje priči.
I tu sada može doći do nepotrebnih verbalnih a i fizičkih sučeljavanja. A da se malo osvrnemo oko sebe primijetili bi da takvih slučajeva ima puno, previše. Koji samo otežavaju tok druženja, prijateljstva. Ljudi ne shvaćaju kakve sitnice narušavaju povezanosti između dvije osobe. Pa u qurac, svi smo mi od krvi i mesa, grijeh smo si uzeli za pravo i olako ga rabimo. Pa se takve sitnice poput spuštanja pretvaraju u sitne prepirke, kasnije i velike svađe. Što nepotrebno dovodi do razilaženja osoba, jednostavno okretanje leđa drugoj osobi. Samo zbog potencijalnog podizanja raspoloženja, mrtve atmosfere…
I tu onda baš dolazi do onoga; želiš što bolje, napraviš najgoru moguću stvar. A ljudi ne znaju cijeniti trud, doduše koji je nerijetko pokazan na krivi način. Ali s najboljom namjerom.
Pa krenu priče, prije smo si bili jako dobri – al' on je meni…, napravio je ovo…, htio je…, iskoristio je moju dobrotu…, on je mene odjeb'o, ne ja njega i tako dalje i tako bliže. Ljudi su vrlo paranoični, cinični i jako primitivni, samo to nitko ne želi pokazati i predstaviti se tako. Žele ponekad biti ono što jednostavno nisu i nikada neće moći biti. Uglavnom sve se svodi na svakakve varijacije i malverzacije, no i to je jedan udio svega ovoga. Svi smo mi ponekad jako čudni, ali i dalje samo maleni laici ovog okrutnog svijeta. Da ne dužim svima je to jako, jako poznato! Svi smo se barem jednom ili više puta našli u sličnoj situaciji. U principu, moglo bi se reći da se ponekad pri takvim događajima nađe pokoja doza ljubomore…
Ruku na srce, iako se priča svodi na zafrkanciju, ljudi su toliko, tako reći sebični. Ma da ta famozna zafrkancija i nema određeni cilj i svrhu, svejedno dođe do razmirica. I naravno u afektu svašta kažemo ne razmišljajući. I nakon prospavane noći shvatimo da smo i mi samo makar večer prije povrijeđeni i «ranjeni» pogriješili, nekim svojim djelima i riječima.
Ali uvijek postoji druga šansa, otvorene solucije rješenja, razgovorom, pričom. Dolaskom da zajedničkog zaključka i poante na obostrano zadovoljstvo.
Samo mnogi to ne vide ili ne žele vidjeti. Pa samo «dignu surlu» kao, povrijeđeni, ne žele više stati toj osobi pred oči. Iako je svijena da su puno toga zajedničkim stopama riješili, napravili, prošli…
Svi se tada počnu bazirati na tu famoznu svađu, i tu prekriže ruke. Ne žele napraviti prvi korak ka pomirenju, ma da je to povrijeđena strana. Jer kao što ja njemu / njoj imam prilaziti on / ona je mene osramotio. No, nitko ne shvaća da bi tim dolaskom i pokušajem razgovora pomirenja se pokazala kao još bolja osoba i samim time još više dodala drugoj strani soli na ranu. Još više nabijati grižnju savjesti…
Nadalje, svi u tom trenu vide svađu i razmirice. A ono što se do tada događalo između te dvije osobe, što su sve zajedno proživjeli, za što su se borili, gradili čvrst i neuništiv odnos. I onda nakon tako nečega dopustiti da jedna sitnica sve razruši. Dozvoliti da kap prelije čašu?! Pa, hallo, ljudi razmislite malo, ništa ali ništa nije vrijedno rušenja jednog čvrstog odnosa. Pa čak ni te suvišne i nepotrebne svađe......
Sjetimo se samo onoga lijepoga što se događalo prije tih svađa i razmislimo, je li to vrijedno svađe i udaljavanja, mislim da nije, i da će se svatko tu samnom složiti!!!!!

Kratka vizija, što sve može privlačenje pozornosti učiniti… zato treba dvaput promisliti nakon svakog postupka. Jer kako rekoh ljudski je griješiti, ali isto tako i praštati. A samim praštanjem pokazujemo i dokazujemo koliko smo velikog morala i ujedno velikodušni………

|Komentiraj 7| Printaj| #|

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno.