Svi govore kako nas na svijet donose ptice. I to ni manje ni više nego rode. E ja baš vjerujem da nas donose ševe.
No dobro, da se baš previše ne baziram na ptice…
Nego, s kojim razlogom nas donose?!? Zašto???

Koja je svrha našeg postojanja, kojim povodom zapravo tu uopće jesmo?
Da živimo, učimo, radimo, poštujemo, cijenimo, griješimo, volimo, praštamo i na kraju krajeva suočimo se s dimenzijama života koji nam je podaren! Iako je svatko od nas sve ovo navedeno i daleko više od toga prošao i postigao, dali je to postignut rezultat postojanja?! U principu sve se doima tako jednostavnim kada se gleda s visoka. Ali treba to sve proživiti i suočiti se s time.
Često mi se mota po glavi ( služi za frizuru i da mi ne pada voda u trbuh ) pitanje koja je moja misija života i koliko ona traje, gdje je kraj! Dođe mi da napustim ovu strahovitu «idilu» i nestanem u vidu magle, i samo promatram druge ikone ovog našeg nerazumljivog svijeta kako se bore sa vlastitim životima! Kako padaju, pa ponovno ustaju i kreću u nove uzajamne samostalne ili zajedničke potencijalne pobjede! Da i ja vidim iz neke daleke perspektive kako drugi spajaju kraj s krajem. Život ili smrt; stati i pasti ili dići glavu i boriti se. Ne znam, neka ostane nedorečeno.
Treba li uvijek biti đubre i voditi neku svoju politiku pa tako tražiti uspjeh, biti nedodirljiv, osjećati se najmoćnije i ne zagledati previše oko sebe. Ili pak, hodati spuštene glave, nosom do poda, gaziti vlastiti ponos i jesti tuđa govna koja nam se konstantno stavljaju u usta. I tako očekivati neki dobar i pravedan život, pa kud koji mili moji!
Ponekad dođe onaj odvratan osjećaj koji nas nagoni da sve ostavimo, prekrižimo ruke i nestanemo. A opet, zašto tako, čemu tolike doze pesimizma. Pa uvijek postoji ološ koji bi jedva dočekao da nestanemo, koji bi se kasnije s velikim užitkom nasmiješio i rekao, budala manje kila kruha više! Napokon!
I zato smatram, između ostalog, da baš takvima iz inata i protesta treba živjeti i udisati punim plućima. Pa neka pate, neka trpe, jer ako nas ovaj svijet može trpiti može i to malo nepopravljivih ljudi…
E sad ima tu i ono nešto malo dobročudnih i dragih ljudi, koji nas vole, kojima je stalo do nas! Naši prijatelji, koji su tu uvijek za nas, koji nas smatraju djelom sebe, koji vole, cijene i poštuju nas same i naša djela. I naravno ( u mom slučaju ) vrijedi živjeti za mog malog anđela, kojeg mi je sam Bog poslao u najbolje moguće vrijeme. Kojeg volim cijelim srcem, koji je uz mene kada treba, kada je najteže koji suosjeća i koji zajedno sa mnom proživljava moje najteže trenutke. Ljubavi, hvala!
Za te ljude vrijedi živjeti 150 godina, uživati u svakoj sekundi života, jer, po meni je samo to svijetla točka života i smisao življenja! Kada mislimo da smo gotovi, uništeni, da je kraj. Tada dođu prijatelji i voljena osoba i probude nas iz tog strašnog sna, i pomognu nam da opet samostalno stanemo na noge. Da nastavimo uživati tamo gdje je bajnost prekinuta!
Pomažu kako bi koračali velikim stopama, gledali svijet otvorenim očima i zajedno težili nedodirljivome. Gledati na sliku svijeta očima malenog djeteta, velikog srca, puni hrabrosti i volje za životom. Stvarati nove vizije, vjerovati u sebe i svoje sposobnosti. Uhvatiti se u koštac sa samim životom. Ne predavati se, čvrsto stajati , boriti se do zadnjih atoma, uživati u svemu što nam se pruži, jer neke se stvari samo jednom dožive. I na kraju stati u ring i na svojstven način poraziti vlastiti život. Izaći iz ringa pobjedonosno podignutih ruku i reći pobijedih najvećeg borca…
Tada će svatko znati da je znao živjeti i da je proživio sve! Da takvi ljudi znaju upravljati vlastitim životom...........




Što se komentara tiče, ne želim nikakva pametovanja, ovo mi je malo osjetljiva tema. Pa tko misli komentirati neka bude dostojan pa se pridržava posta! Ili neka pokaže neke svoje predodžbe na navedenu temu. SAMO BEZ SUVIŠNIH I «NEODGOVARAJUĆIH» ARGUMENATA!!!!!


R E V O L T