U početku sve djeluje tako bajno mislimo, imamo sve, postigli smo sva dostignuća.
I baš kada pomislimo da tok života ne može biti bolji, kada sve djeluje savršeno, neopisivo…
Tome dolazi kraj.
Nailaze komplikacije i neki sistemi se počinju polako ali sigurno rušiti……
No uglavnom, hoću reći – kada počnemo misliti svojom glavom, kada počnemo shvaćati filozofiju života. Kada živimo i uživamo u periodu života gdje smo bez brige i pameti. Posjedujemo sve zaželjeno, imamo prijatelje, bez kojih bi život bio podosta otežan. Kada shvaćamo koliko zapravo određene ljude volimo, ne možemo niti zamisliti kako bi bilo da baš te osobe život odvede neki drugim putem. Iako su dovoljno blizu, ta udaljenost djeluje svjetlosnim godinama daleko…
Ali takav je život, prvo nas spaja s ljudima, i baš onda kada nam ne može biti bolje, razdvoji nas od dragih osoba.
Zato treba svaki dan proveden s dragim ljudima iskoristiti koliko god se može, baš kao da je to posljednji susret. Jer možda već sutra ta osoba ode, bez pozdrava, bez oproštaja…
I slijedeći put ju vidimo tek…-Nikada
Ili jednom… ( ehh kad bi mi još bar netko mogao definirati jednom, koliki je zapravo njezin «rok trajanja» )
Svi mi imamo prijatelje s kojima proživljavamo svakodnevicu. Sve je to lijepo dok smo u fazi školovanja ( mislim na srednju školu ), ali što kada baš ti prijatelji odluče nastaviti školovanje, negdje Bogu iza tregera i još 3 kilometra dalje, pa na prvom račvanju lijevo…
Da li se onda plamen prijateljstva rasplamsava ili samo polako utihne?!
U biti poanta je; danas imamo sve, već sutra nemamo ništa, nastavljamo praznih ruku. Borimo se ispočetka, prihvaćamo nove izazove, koračamo novim stazama i putovima …
Upoznajemo nove ljude, gradimo nova poznanstva, pitanje je da li će to opet biti ono staro…
Jer prijatelj ako je pravi, istinski, upoznaje se samo jednom. Jer je jedinstven. A onda sudbina odredi da je došlo vrijeme da nam se putovi raziđu, svatko svojom stranom!
Eto, žalosno, ali istinito. Suđeno je da nam i one najdraže, najmilije osobe samo «prošeću» kroz život. Pa se ti dalje snalazi kako znaš…
I onda je kao život lijep, divan, krasan, aha je, je maunu. Zašto nam se onda ovakve stvari moraju događati?



Zaključak;

Nakon što napisah ovo, krenuh pročitati, jednom, drugi put, pa čak i treći…
moram priznati teška srca da mi je u jednu ruku krivo što sam to uopće napisao, što uopće razmišljam o tako
nečemu. Ali eto, i to je sastavni dio života, koji nas očekuje.
...I sada kada sam sebe pokušavam natjerati da shvatim da je to zapravo baš tako u životu. Stvarno mi dođe da se rasplačem, ali doslovno...
Da će doći period kada ćemo se rastati od prijatelja, obitelji, ujedno dragih osoba, koje su nas vodile i učile da u životu postanemo i postignemo NEŠTO. Istina, u kontaktu se s takvim ljudima može uvijek biti. Ali nikada više, ona zafrkancija, zajedničke borbe, svladavanja kojekakvih uspona i padova, zajednički smijeh kod provale nekog bijesnog fazona. Ma u biti ono predivno provedeno vrijeme… GDJE SU SAD ONI DANI….

Posveta;

Krešo, Veselin, Dario, Jelena, Davor, Mladen, Aleksandar, Gordan,
(ako sam nekoga izostavio, bez ljutnje. Posveta je svim meni dragim ljudima, a oni jako dobro znaju koji su… )


... ... ...
Možda je ovaj post u neku ruku, glup, jadan i bezvezan. Ali meni predstavlja veliku zagonetku. Pa svatko, tko imalo mučne glavom, shvati što je ovaj mladi, neiskusni (životno), prolaznik htio reći s ovih par bijednih slova………………………………………………

POZDRAV!!!!!

R e v o l t / R e s p e c t