A Long Way To Nowhere

...Heaven Or Hell...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kontakti...

ICQ : 335-869-201
http://1c0vv.blog.hr/

Linkovi

A Long Way To Nowhere


Approaching the moment now.
A long, hard journey in its end.
It's starting to loom right now...
The final round, and then it hits you, it kicks you, it splits you in half.

All the toil and all exhaustion,
all those times we hated.
All the losses, sacrifices,
all those things we missed.

All the suffering and distortion,
shit we tolerated.
All that we abandoned... All for this?

Our scattered hopes fall down,
the zeal turns to negligence.
The shattered dreams all down,
Crumbled around, that's when it shakes you, it quakes you, it breaks you.
It jades you, it fades you, degrades you, it laughs!

Enough's enough, too much,
it's more than we can take.
All those hits we took, persistence was in vain.

Enough's enough, too much,
it's all that I can say.
All down the drain, just bitterness remains.

It shakes you, it quakes you, it breaks you, it hates you, desecrates you, it laughs!

All the battles, all the dirt
and victories we tasted.
All the tension, all the misery
and all the bliss.

All the passion, all the hurt,
and all the love we wasted.
All the purgatories... All for this?
There's nothing there.


N-E-M-O
(recimo samo da i ja sebe smatram Nemom)

This is me for forever
One of the lost ones
The one without a name
Without an honest heart as compass

This is me for forever
One without a name
These lines the last endeavor
To find the missing lifeline

Oh how I wish
For soothing rain
All I wish is to dream again
My loving heart
Lost in the dark
For hope I`d give my everything
Oh how I wish
For soothing rain
Oh how I wish to dream again
Once and for all
And all for once
Nemo my name forevermore

My flower, withered between
The pages 2 and 3
The once and forever bloom gone with my sins

Walk the dark path
Sleep with angels
Call the past for help
Touch me with your love
And reveal to me my true name


Glazba koju slušam:
Agathodaimon
Amorphis
Anathema
Angra
Apocalyptica
Arch Enemy
Avantasia
Blind Guardian
Brainstorm
Cellador
Children Of Bodom
Cradle Of Filth
Crematory
Deathstars
Dimmu Borgir
Doro
Dragonforce
Dragonland
Dream Evil
Dream Theater
Edguy
Elvenking
Ensiferum
Evanescence
Falconer
For My Pain
Gamma Ray
Gahtes Of Ishtar
Grave Digger
Hammerfall
Helloween
Him
Iced Earth
In Flames
Iron Maiden
Iron Savior
King Diamond
Korpiklaani
Labyrinth
Lacrimas Profundere
Lordi
Lost Horizon
Manowar
Motorhead
Negative
Nightwish
Oomph
Primal Fear
Rhapsody
Sentenced
Scorpions
Sinergy
Slipknot
Sonata Arctica
Stratovarius
Theatre Of Tragedy
The 69 eyes
Visions Of Atlantis
Within Temptation
W.A.S.P
Wintersun

 

18.07.2007., srijeda

 

End Of The Road

evo, neću duljit s ovim postom.
samo želim reć kako će se nekim ljudima vjerovatno ispunit želje,

i nestat ću iz njihovih života.
bolesna sam. ne želim pričati o tome, dovoljno je reći to da se

povlačim. ne znam kada ću i da li ću uopće ozdraviti, uostalom,

kao da je bitno.

čuvajte se, i nedajete da vas unište mali ljudi

...od danas je ovaj blog službeno zatvoren...

 

08.07.2007., nedjelja

 

Avantasia

Jedan pogled može otkriti milijune tajni. Danas se bojim pogledati druge ljude u oči. Otkrivam jedino stvari koje nikada nisam htjela znati.

Roditelji. Htjeli su savršeno dijete, pametno, pristojno, marljivo i nadasve normalno. Što su dobili? Stvorenje koje gotovo nitko ne može shvatiti, stvorenje za koje svi misle da je na teškim drogama, da štuje krivu osobu i uništava druge živote. Ne, to nije ni približno onome što su htjeli.

Mamas do your children still sleep,
in the safe of their cradles so sweet.
Your little angel ain't always so clean.
(Sonata Arctica)


Giving you belief,
You never touch, you never see
But if you dare to try to grip it
you're accused for heresy
(Avantasia)


Prijatelji. Htjeli su osobu kojoj mogu vjerovati, osobu s kojom se mogu smijati i zaboraviti na tugu. Htjeli su nekog tko će uvijek biti uz njih. Što su dobili? Mogu li mi uopće vjerovati?

I’m so tired, yet keep on swimming
You will not let go of me, you’re drowning
Now you’re quietly pulling me under
(Sonata Arctica)


On. Da sam znala što je on htio potrudila bih se da postanem bar dio toga. Da znam kako ga usrećiti, učinila bih to istog trena.
Rekao je da ga poznajem bolje od većine. Vjerovala sam mu.
Sada želim da ga zbilja poznajem bolje od drugih, želim zaviriti u svijet njegove mašte i otkriti način…

"I will never forget that night"
I saw the MAGIC in your eyes
(King Diamond)


Čak i da postoji način, uvijek će se naći ljudi koji će stajati na putu mojoj sreći.

Oh, walking on my own
When I'm broken and alone
I may feel you from inside
From the other side of life
(Avantasia)

 

07.07.2007., subota

 

The curse of the black cats

† Sunce. † More. † Vrućina. † Vjetar. † Sol. † Hladovina. † Borovi. † Šuma. † Obala.
Idila bijaše prekinuta našom dosadom.
† Šetnja. † Užareni pločnici. † Prolaznici. † Spooky music. † Željezna ograda. † Kameni zid. † Ulazna vrata. † Počivalište.
Yes, we were at the cemetery.
† Popločena staza. † Zelenilo. †Cvijeće. † Natpisi. † Križevi. † Svijeće. † Kameni spomenici. † Gotika.
We could almost felt their spirits flying around us.
† Molitva. † Sign of the cross. † Divljenje. † Urezivanje slika u sjećanje. † Traženje. † Black cats. † Big eyes. † Spooky look. † Strange ears. † Devils. † Fear. † Escape.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Osjećaj sreće nakon što smo ostavile to mjesto iza nas.
Osjećaj nelagode zbog onog što smo vidjele.
Osjećaj straha zbog onog što će se dogoditi.


Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-07

 

24.06.2007., nedjelja

 

Why am I strapped to this hospital bed?

…The following story is mostly written from the nightmares of a sick child. A sick child, who still can't find the Light. Me.
[King Diamond, The Puppet Master]

Čini se da sam i sama postala jedno bolesno dijete. Ili sam možda bolesna samo za ljude koji ne shvaćaju? Ne, oni ne mogu shvatiti da postoji nešto nadnaravno, nešto što ne možeš vidjeti, čuti, ili omirisati. To Nešto moraš osjetiti.

Čovjek je danas samo hrpa kostiju i mesa obučenih u kožu. za njega više ne postoji duša. Kako svijet ide dalje, čovjek će postajati sve manji. Dušu je već izgubio. Sada gubi razum i suosjećanje. Nakon što izgubi i te komponente, što će od njega ostati? Zvijer kakva je u biti bio od početka.

Svi smo mi samo lutke koje “ponosno” vise na koncima, vjerujući kako same upravljamo svojim životima. No on nije u našim rukama, niti će ikada biti. U rukama je onoga iznad nas. Tko god On bio. Pomiće naše konce, pokreće naše živote, i na kraju dopušta da kliznemo iz Njegovih ruku. I to je jedini izbor koji sami možemo donijeti.

Jeste li ikada osjetili kako bol prodire kroz vaše tijelo? Polako prolazi kroz kožu, uvlači se u krv i dolazi do mozga. Uništava stanice. Uništava razum. Uništi tebe.
Čuješ li kada njihove slatke krikove, njihove promukle glasove koji vrište tvoje ime? Čuješ li njihove želje i preklinjanja? Ne mogu podnijeti tu bol koju su pred tek nekoliko trenutaka oni zadavali tebi.
Nikada nisam htjela nikog povrijediti. Ali sada je došlo vrijeme kada vas želim čuti kako vrištite. Želim vidjeti kako se grčite od boli, baš onako kao ja. Želim da nestanete dok s prijezirom izgovarate moje ima na usnama…

Želim da zaboravimo jedni druge, podrežemo si krila, i padnemo svatko na svoju ploču života…

---GOODBYE---

 

18.06.2007., ponedjeljak

 

...paid in full...

Mogu li reći da znam što je ona prava istinska ljubav? Mogu li sa sigurnošću tvrditi da sam srela osobu do koje mi je bilo stalo više od ičega, osobu koju bih voljela na sve moguće načine, sa svim manama i vrlinama? Kažu da prvo moraš naučiti voljeti sebe da bi mogao voljeti druge. Nisam sigurna da mogu povući paralele između svog života i te tvrdnje. Volim druge ljude. Volim prijatelje. Volim obitelj. Volim svijet. Volim metal. Volim.
Volim li sebe? Retoričko pitanje. Razbijena sam poput zrcala, i da slika bude potpuna još uvijek nedostaju sitni djelovi.
Pojavila se osoba za koju mislim da je volim. Točnije, već je dugo tu. Sad tek shvaćam da su mnoge osobe prolazile kroz moj život, ali nekako sam uvijek tražila samo onu jednu, gdje god da sam krenula. Nisam shvaćala zašto su me prolazili trnci kad god bih Ga ugledala, ili progovorila pred Njim.
Samo par prijatelja zna o kome se radi, a tako bi i trebalo ostati. Jer ponovno sam odabrala krivu osobu. Onu koju ne smijem voljeti, iz više razloga.

Ipak se nadam da će i dalje ostati tu… neprimjetan kao do sada.

Remember when we used to look how sun set far away'
And how you said: "this is never over"
I believed your every word and I quess you did too
But now you're saying: "hey, let's think this over"

You take My hand and pull me next to you, so close to you
I have a feeling you don't have the words
I found one for you, kiss your cheek, say bye, and walk away
Don't look back cause I am crying

I remember little things, you hardly ever do
Tell me why.
I don't know why it's over
I remember shooting stars, the walk we took that night
I hope your wish came true, mine betrayed me

You let my hand go, and you fake a smile for me
I have a feeling you don't know what to do
I look deep in your eyes, hesitate a while...
Why are you crying'

Tallulah, It's easier to live alone than fear the time it's over
Tallulah, find the words and talk to me, oh, Tallulah,
This could be... heaven

I see you walking hand in hand with long-haired drummer of the band
In love with her or so it seems, he's dancing with my beauty queen
Don't even dare to say you hi, still swallowing the goodbye
But I know the feelings still alive- still alive

I lost my patience once, so do you punish me now
I'll always love you, no matter what you do
I'll win you back for me if you give me a chance
But there is one thing you must understand

(Sonata Arctica, Tallulah)

*osim svih tih loših događaja, ima i jedna dobra stvar. Eto, prošla je godina dana od kako slušam metal. Da se bolje izrazim, prošla je godina dana otkako sam pronašla sebe, upotpunila svoj život, i upoznala neke zbilja metalne ljude X) Kiki, Marko, hvala vam još jednom, i nadam se da ste nekak preživjeli ovih godinu dana uz mene. Ponosna sam šta ste baš vi ti koji su me uputili na ovaj put..

 

13.05.2007., nedjelja

 

It’s good to have dreams… but what when they turn into nightmares?

Prošla su već 2 dana otkako sam je zadnji put vidjela. Nitko nije znao ništa o njoj. Nije bilo čak niti naznaka koje bi nam podarile bar malu nadu da je još uvijek živa. Svi smo nijemo sjedili kraj tinjajuće vatre. No vatra nije mogla ugrijati niti naša tijela niti misli. Duše kao da su nam napustile tijela i bezvoljno lebdjele nad zemljom. Svakih nekoliko sekundi netko od nas bi krenuo prema vratima s namjerom da još jednom pretraži svaku ulicu i preokrene svaki kamen, samo da je pronađe.
Ubrzo se izvana mogla čuti prilično jaka buka. Svi ljudi su žurili i to u jednom smjeru. Naglo sam se vratila u stvarnost iz onog čudnog stanja u kojem sam maloprije bila. Osjetila sam trnce kako me prožimaju. Iako pred par sekundi nisam osjećala niti jedan dio tijela, sada je snaga prodrla u mene, i bez razmišljanja sam potrčala u smjeru u kojem su ostali ljudi malo prije otišli.
Došla sam do tog mjesta. Vidjela sam majku kako leži prekrivena snijegom I okružena lokvom krvi. Najgori prizor u mom životu. Potrčala sam do nje, i zagrlila je. Okrenula se prema meni i nasmiješila se. mislim da nikad neću zaboravit taj pogled, pun sreće zbog toga što me vidi, a opet pun razočaranja i nedostatka nade zbog težine stanja u kojem se nalazila. Izgubila je užasno puno krvi, i bila je već napola promrzla. Isto onako kako je ona nekad osjećala da novi život raste u njoj, tako sam ja sad osjećala kako mi život klizi kroz ruke. Nešto mi je govorila u bunilu, ali te riječi nisu mogle doprijeti do mene, jer sam bila odsjećena prizorom koji me zatekao. Kroz glavu su mi se vrtile riječi: “Bože, molim te sa preživi!”.
Ponovno se začula buka, i zavijanje bolničkih kola. Osjetila sam kako me nečije ruke vuku I polako odvajaju od nje. Odgovor na pitanje “hoće li preživjeti?” nisam dobila. Točnije, nisam ga čula zbog glasne zvonjave. Ovoga puta zvonio je moj mobitel. Samo što sam se probudila, netko je ušao u sobu. Bila je to Ona. Nisam mogla, a da je ne zagrlim…

 

05.05.2007., subota

 

:.:.:.somewhere.:.:.:

Dan-noć.
Svjetlo-mrak.
Život-smrt.
Monotonost.
Neprestano
izmjenjivanje
stalnih kontrasta.
Isti prizor ponavlja
se već tako dugo,
da sam se izgubila u brojanju.
Osjećam li ponovno
onu slatku bol?
Počinje li moje srce ubrzano kucati?
Ne, ne može
biti. Nije valjda
da sam se ponadala
sreći i životu?
Ne mogu više, ne smijem
dopustiti ponovni pad.
Još uvijek sam slaba i
Nemoćna, krv je još
Preblijeda i nije spremna
Za novo ispijanje. Ne
Mogu pasti u onaj
Svijet. Ne mogu
Živjeti u kuli od
Pijeska s druge
Strane ogledala.
Moram ostati u
Hladnoći, hodati
Po razbijenu staklu,
Moram ostati budna.
Moram, zbog vas.
Ispunit ćete prazninu
u mom životu.
Ne smijem priznati
Osjećaje. Još su
Krhki. Možda i
Nisu stvarni…
To bi bilo najbolje,
Jer sam jednom
Prošla istim putem,
Već sam jednom pokušala
Živjeti uz Tebe.
Bio je to krivi put.
Nepotrebno krvarenje.
Neprežaljena ljubav…

 

28.04.2007., subota

 

Memento mori

Silence… Death… Mors… ili jednostavno-smrt.
Završni stupanj našeg života. Ili možda nije?

Think of your lifetime as one day
It's fading away
The shadows are growing long
Think of existence as a flame
That as rainstorm clouds they ride along

At life's eve our flames will cease
Eternally, unavoidably
Eventually all paths will lead
To the cemetery

Život je samo iskra, bljedunjavi plamen voštane svijeće. Kratko vrijeme dogorjeva, a nakon toga izgubi sve svoje čari. Osvjetljava tamna mjesta naših kamenih kula, a nakon toga prepusti prijestolje tami. Živimo, i prolazimo. Vraćamo se natrag u krilo zemlje. Ostajemo li tamo zauvijek?Postajemo li jedno sa prašnjavim česticama? Postajemo li obična crna zemlja, ili smo zaista posebna živa bića koja imaju i život nakon smrti?

We are but falling leaves in the air hovering down
On our way we are spinning around
Scattered fragments of time
Like beams of the light we are
That's all we are

Are you afraid of death?

Think of your lifetime as one year
Look autumn is here
Getting colder, the winter's impending
Your conclusion's drawing near-certain, austere
Yet is only the circles unending

At life's eve our flames will cease
Eternally, unavoidably
Eventually, all paths will lead to the cemetery
To the prior deceased

Vjerujem da postoji nešto više, nešto što se događa kasnije. To “nešto” čemu svi težimo. Život bez toga ne bi imao smisla ni vrijednosti, a smrt bi bila posljednja krajnost u vijeku koji nazivamo životom.

Image Hosted by ImageShack.us

† Ne bojim se smrti, bojim se načina na koji ću umrijeti. †

 

19.04.2007., četvrtak

 

Nekoga moraš voljeti...

Pjesma je posvećena jednoj osobi, koja ju jako voli...
Pjesma će progovoriti samo onda kad zašute ljudi...

Nekoga moraš voljeti,
makar i trave, rijeku, stablo ili kamen,
nekome moraš ruku nasloniti na rame
da se gladna nasiti blizine,
nekome moraš, moraš,
to je kao kruh, kao gutljaj vode,
moraš dati svoje bijele oblake,
svoje smjele ptice snova,
svoje plahe ptice nemoći
– negdje mora biti za njih
gnijezdo spokojstva i nježnosti -
nekoga moraš voljeti,
makar i travu, rijeku, stablo ili kamen -
jer stabla i trave znadu za samoću
– kad koraci svagda odu dalje
premda se trenutak zaustave –
jer rijeka zna za tugu
– samo da se nagne nad svoju dubinu -
jer kamen pozna bol
– koliko je već teških nogu
išlo preko njegova nijemog srca -
nekoga moraš voljeti,
nekoga moraš voljeti,
s nekim moraš ukorak,
istim tragom -
ah, trave, rijeka, kamen, stablo,
šutljiva pratnja osamljenika i čudaka,
velika, dobra bića
što progovore
samo kad zašute ljudi.

 

13.04.2007., petak

 

…SilencE…

Sjedim sama na klupi. Ljudi prolaze kraj mene, ali kao da me ne primjećuju. Smeta me njihova buka. Želim slušati tišinu, ili šum otpalog lišća. Želim slušati prljave note napisane za naša ponekad hladna srca. Želim da pada kiša i da ispere sjećanja na loše stvari. Kroz kišu nitko ne bi primijetio da plačem. Život je zbilja ironičan, zar sam se ponadala da i ovako netko primjećuje suze koje klize niz moje lice? Ne, nitko. Nitko nije primijetio da trebam zagrljaj. Svi žure. Pitam se gdje idu. Jer, i ja želim krenuti, ne želim više biti sama.. ne mogu biti okružena ljudima koji ne čuju moj poziv u pomoć. Trebam nekog tko će me zagrliti. Ne samo onda kada mi je to potrebno. Trebam nekog tko će biti uz mene… uvijek… trebam TEBE…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ne želim da ljudi misle da sam ponovno u nekoj dubokoj depresiji, jer ovog puta nisam. Sretna sam. “Post je samo plod jednog trenutka osjećanja samoće.”

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se