cakum pakum

petak, 26.01.2007.

Ja čuvam osmijeh za tebe

Od svih tih godina najbolje pamtim pjesme. Na jednu ću, ipak, uvijek zaplakati jer se točno sjećam kako nisam smjela ući u sobu dok si ju snimao za mene. I koliko puta si ju ponovo odsvirao dok nije zvučala savršeno. I pritisak na gumbić REC, i prebacivanje sa jednog čuda tehnike na drugo.
Sada ju zapjevam kad mi je teško kao danas, kad sam sjetna kao danas, kad nema sunca kao danas i kad se probudim tužna. Kao danas. I kao jučer kad mi je zadrhtala ruka nad komadom papira, kad sam skrenula pogled, kad sam nijema koračala uz tebe. Onaj hladan vjetar bio je razlogom mojih suznih očiju.
Oprosti mi, molim te, ako se i ti tako osjećaš. Ne vjerujem da će biti bolje. To je samo jedan slogan neke udruge. Mislim da se zovu Klasa optimist. Ali bit ću ovdje kad krene po zlu. I dalje ću biti tvoj lipi anđeo.


Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide, pogledaj u mene

Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe, pogledaj u mene

To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe

Moj lipi anđele, pogledaj u mene
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe

26.01.2007. u 11:44 • 30 KomentaraPrint#

utorak, 23.01.2007.

Ditiramb

Nemam pojma što je to ditiramb. Neka pjesma, tužna, umorna ko ja. Ne da mi se guglati o tome. Znam već da ću saznati.

Gledam kroz prozor. Nikola je vani.
Nikola je devetogodišnjak koji ide s mojim sinom u razred. Malo je bucmasti, previše lajavi i stalno se hvali, pa ga klinci ne vole. U prvom je razredu za završnu priredbu pjevao neku Thompsonovu pjesmu, a u pozadini mu je isti taj pomagao, dok nije CD zaštekao. Meni je on baš simpatičan, takav lajav i raspjevan. Od njega bar možeš saznati kaj se događa u kvartu, školi i pod odmorom, osim šturih: nije bilo niš' u školi, nismo ni'š radili vani i pod odmorom smo samo pričali.
Ali kad on pozvoni na portafon i traži mog Malog udava, ovaj preokreće očima. Ne znam zašto ga ne voli, osim kaj je glup. To je jedino objašnjenje koje sam ikada dobila. Nikola, ničim izazvan, zove Malog udava na telefon da mu kaže što je za zadaću, ako je ovaj bio bolestan. Na što udav ponovo prevrće očima, jer mu je frend to već rekao. I kaj sad ovaj oće. Ko da on ne zna. Baš je glup.
Ništa tu ne pomaže. Ni razgovor, ni zajedničko gledanje kroz prozor Nikole koji sam šeće svog psa. Nikola se jednostavno ne spominje, osim kako je glup.

Ne ulazim više u te rasprave. Ionako je kasno i spava mi se, užasno.

Legnem u krevet željna sna. I tišine, naravno. I ne ritanja nožicama Malog udava koji i nije više tako mali da bi spavao samnom. To smo oboje zaključili, samo da još odredimo datum njegovog prelaska u svoju sobu. Ko da se sprema u Australiju.

Mrak, ugašen televizor, rolete na pola spuštene. Tišina dolazi izvana. Ne i iznutra.. Svaka ćelija mog tijela vapi za snom. I udovi i glava. Čak i moj jastuk.

-Laku noć, mama
-Laku noć, zlato
-Laku noć
Šutim.
-Laku noć, zmijo-počinje, pomislim. Pozdravlja plišanu kobasicu, zmiju, štali već. A ova ne odgovara. Bar netko šuti.
-Laku noć, jastučići mali. Imam dva mala jastuka u krevetu, da. Nisam znala da i njih moramo pozdraviti.
-Laku noć, zidu. Jebate, ovo ne bude tak brzo prestalo. Ipak šutim.
-Laku noć, Srećko. To je naš pas. Ne zove se baš tak, al je sretan. Nitko ga po noći ne rita.
-Laku noć i tvojoj kućici. Laku noć, televizoru. Ormaru. Laku noć, prozoru….
Dobro, nemam baš puno namještaja u sobi. Uskoro će prestati. I zašutiti. Moći ću zaspati.
-Laku noć, podu. Možda se ne sjeti lustera.
Ponestaje mu ideja. Sad mi je drago što nemam puno namještaja.
-Laku noć, bako, znam da me ne čuješ.
-Laku noć, seko, ti već spavaš. Pa normalno da spava. U ovo doba svi normalni ljudi spavaju.

Tišina, konačno. Čak se prestao vrtiti i gurkati. Izgleda da ću ipak večeras doživjeti san.
-Laku noć, Nikola! Znaš, mama, kak je on glup?

23.01.2007. u 09:46 • 19 KomentaraPrint#

utorak, 16.01.2007.

Maksimirska priča

Bila je kasna ljetna večer. Bili su mladi. Ili je bar on bio mlad. Ono malo šetača ili biciklista nisu ni primjećivali. Gledali su se, izgovorili koju, a kad je ponestalo riječi stali bi, zagrljeni. Zaljubljeni.

Ona je odavno odlučila oko sebe podići visoku ogradu sa bodljikavom žicom pri vrhu i provedenom strujom. Za svaki slučaj. A on je bio taj koji je preskočio ogradu. Koji ju je naučio razlikovati one koji stoje pred ogradom i plaču jer ne mogu unutra i one koji ulaze i gaze njeno srce.

Uopće nije bilo važno hoće li ih tko vidjeti. Jedna klupa kraj jezera bila je samo njihova. Jedan stisak ruke i poljubac, bilo je nešto što im nitko toga trena nije mogao zabraniti.

-Zamisli da je ovo more.
-Zamišljam.
-Imam neodoljivu želju baciti te u more. I ne brini ako ne znaš plivati. Ja te neću ispuštati iz ruku.

Mrak je već odavno sakrio prirodnu boju jezera, a oni su sve češće ostajali bez riječi. Poljupci su rekli sve ono što oni nisu.
Ne sjećaju se mostića kojim su prošli prema Vidikovcu. Vjerovatno su i baš tog trena ostali bez riječi.

Od svih Zagrebačkih parkova, ovaj je bio najljepši. Pamte svako drvo, svaki šum u noći i bijelu prašinu na cipelama. Pamte zagrljaj i pogled prema izlazu sa brežuljka. Stajali su, nijemi od ljepote osvijetljene puste staze. Tu ljepotu narušavale su dvije siluete koje su u čučećem položaju pokušavale mobitelom slikati široku stazu, osvijetljenu sa obje strane starinskim uličnim lampama. Kad njih ne bi bilo, slika bi bila savršena.

Ponovo im je ponestao riječi i ponovo su se njihove usne spojile. Znali su da je park prazan, da je sutra radni dan, da je njihova ljubav kratkog vijeka, da su dva različita svijeta, da je ovo sada i ko zna kada i da će njihove plave oči zauvijek pamtiti taj trenutak.
Još jedna klupa. Još jedan dodir. Još jednom trnci u tijelu. I izlazak na glavnu, široku stazu, osvijetljenu s obje stane starinskim uličnim lampama.
Ovaj put staza je bila prazna. Maksimir je bio pust. Tu i tamo čulo bi se šuštanje u lišću neke noćne životinje. Bili su sami. I tako često bez riječi, a razumjeli su sve.

-Možda bi trebali i mi sad čučnuti. Možda je to običaj, ovdje.

Ona je savila noge u koljenima i našla se u neobičnom položaju usred pustog parka. On je kleknuo ispred nje i još jednom ostali su bez riječi.
Možda ih je netko i promatrao sa onog istog mjesta, odakle su se sat vremena prije toga, oni smijali fotografima u neobičnom položaju. Možda se sad njima netko smijao i smišljavao tijek njihovog razgovora i razlog njihovog položaja. To uopće nije bilo važno. I nitko od njih dvoje nije imao mobitel sa kamerom da zauvijek zabilježi tu sliku. Niti to nije bilo važno. Tu sliku će svatko od njih ponijeti sa sobom i svojim plavim očima promatrati je, iz svog kuta.

-A što ako su glavna vrata zaključana? Znaš kako je visoka ta ograda? Hoćemo li ovdje dočekati jutro, pa ravno na posao?
-Ne brini, znam preskakati ograde. Ti si me tome naučila.

Zvukovi automobila na Maksimirskoj cesti vratili su ih u stvarnost. Izbacili u neku drugu orbitu kojoj, kao da nisu pripadali. Sve rjeđe su ostajali bez riječi.

Još jedan pogled na pusti Maksimir, još jednom njegove ruke oko struka i još jedna pomisao da je već sutra. Da je ponedjeljak i da sve što je lijepo kratko traje.
Često puta, prekratko.

16.01.2007. u 09:26 • 23 KomentaraPrint#

srijeda, 10.01.2007.

Give me five

Kad sam pročitala naslov na blogu drage mi Trill mislila sam da je to još samo jedan njen post o mami. O njoj kao mami ili o njenoj mami. Svejedno. Jer Meme sam ja zvala svoju mamu kad sam bila mala. Ili manja. I kad sam joj se htjela umiliti da mi da đeparac ili da popusti pa da bar sat dulje u subotu ostanem vani.
Još uvijek nemam pojma što ta riječ znači, al znam da mi je to nešto Trill uvalila i da je sad red na meni da napišem pet stvari o meni koje ste oduvijek željeli znati, a niste se usudili pitati.
Moš' mislit!

1. Kako sam počela pušiti
Jedne subote. Prvi razred srednje škole. Danko je bio moj prvi pravi dečko, a svi pravi dečki su pušili. Ostali su bili papci. Kasnije se tek ispostavilo da sam jedini papak u cijeloj toj priči ja, koja se dala te prekrasne proljetne subotnje večeri u disco clubu Moša nagovoriti na prvi dim od kojeg mi se dizao želudac, oči suzile, a mozak davao impulse: Nek' joj se vrti u glavi, nek'.
Danas mi se vrti u glavi samo kad pomislim koliko mi se od tada katrana skupilo na plućima, koliko mi se novaca pretvorilo u dim i kad se sjetim Danka.
Al' moraš valjda po nečemu pamtiti prvu ljubav:))

2. Cigareta nije moja jedina ovisnost
Čokolada je druga. Mikado je među njima br. 1. Kao tinejđerica imala sam one odvratne prištiće po licu zbog kojih mi je neka_tamo_glupa_i_šta_ona_zna dermatologica zabranila jesti čokoladu. Mogla mi je zabraniti izlaske, nošenje traperica, omiljene svjetloplave majice ili skijanje, ali čokoladu?!? I 'ko joj je uopće dao diplomu?
Danas, svi oni dragi ljudi koji prijeđu moj prag sa čokoladama u ruci, više ih i ne pružaju mojoj djeci. Znaju što će me najviše razveseliti. A na tržištu ionako postoji puno preparata kojima ću sanirati prištiće. Uz njih barem imam osjećaj da sam još uvijek u pubertetu.

3. Hrčem u snu
Mislim, ovo mi je baš teško bilo priznati. Prvo nisam htjela vjerovati, a onda opet nisam htjela vjerovati kad su mi rekli. Prvo muž (sram te bilo, muž), a onda i djeca. E, tek sam njima povjerovala. Mislim, valjda djeca ne lažu. Bar ne moja. Ili bar ne za tako nešto. Ovo je samo jedan razlog zbog kojeg se ne bi naljutila na njih da mi kažu da su mi lagali. Al' godine prolaze, a oni ne poriču.
Samo se nadam da s godinama ne hrčeš sve glasnije.

4. Kada pada kiša meni se piša
Ovo nema veze s rimom. Ima samo veze s kišom. Najgora je kombinacija kada vani lijeva ko iz kabla, a ja vozim po gradu u koloni. Ustvari, miljim. Još je gore od toga kada su djeca samnom u autu pa me tješe: Nemoj mama misliti na to. Nego na kaj da mislim?!? Kad se niz prednje staklo samo slijeva. I niz ulice se slijeva. Izlila bi i ja iz sebe da imam WC u autu. Izlila bi i da nema onog kretena koji provjerava plaćeno-neplaćene parkirne karte na parkiralištu treće zone. Tada samo mislim kako ću povući ručnu kočnicu na nizbrdici Miramarske. Pa na uzbrdici Miramarske. Par metara dalje. I gdje ću to obaviti.
Jednom sam u krajnoj lijevoj traci upalila sva četiri žmigavca, povukla ručnu, djeci rekla: Odmah se vraćam i čučnula između parkiranih automobila u Klaićevoj. Druga zona parkiranja. Nitko mi nije to naplatio. Bilo je dovoljno što mi je pri tom kiša padala za vrat i što se troje slučajnih prolaznika pravilo da me ne vidi.

5. Imam 38 godina
Čisto dovoljno da se ne bi trebala bojati sama odgledati horor film na TV-u u toploj, dobro osvijetljenoj vlastitoj sobi stambene zgrade čija se ulazna vrata mogu otvoriti samo ključem, a još uvijek premalo da bi prestala vjerovati u Svetog Nikolu, u Petra Pana, u bolje sutra, bolje preksutra i da sreća stvarno postoji. Čak i za mene. Sve što treba napraviti je odlaziti redovito okulisti.

Ako ste ikada čuli za predaju, to ne znači da se ja predajem, nego da moram ovaj Meme(nto) ili što već to bilo, predati nekim drugim blogerima, jer će mi se, prema starom vjerovanju, inače u stanu početi vrtiti sve osim vešmašine.

Meme predajem meni dragima:
Kerefeka
1971
MajmunolikoPrase
Estrogena
Ddadd

I idem provjeriti vešmašinu :))

10.01.2007. u 12:38 • 21 KomentaraPrint#

petak, 05.01.2007.

Od 2006. do vječnosti

Još u srednjoj školi bila sam opsjednuta godinom koja počinje brojkom dva. Ines i ja smo sjedile zajedno pod satovima povijesti. Računale smo koliko ćemo godina imati dvijetisućite. I uopće nismo mogle vjerovati da ćemo ih stvarno i imati. Svi oni preko tri banke, tada su se zvali starci. I da nam je bar bilo na sekundu vidjeti te naše buduće muževe. Ili možda bolje ne.
Zato niti jedna od nas nije znala od povijesti ništa unatrag osamdesetih godina. Prošlost tada uopće nije bila važna.
Zamišljale smo kako ćemo biti stare i oronule babe, sa obješenim pojedinim atributima, borama, živčane zbog prevelike količine veša za peglanje i isfrustrirane svojom djecom tinejđerima u 2000. godini. Pogotovo ako će ličiti na nas. I kako je ta godina skroz daleko. I kako zvuči nekako svemirski.

Upravo je pored mene prozujala dvijetisućešesta. Čak i šest godina nakon one svemirske iz djetinjstva, nisam se pretvorila u staru babu, nije mi baš sve ni obješeno. Imam neke smiješne borice, a živčana sam samo kad imam PMS. I kad mi pas sa blatnjavim šapicama skoči na krevet. Isfrustrirana sam samo kad baba iznad mene viče na djecu koja se igraju s loptom pod njenim prozorom. Moj prozor je bliže asfaltu i lopti. Što znači da sam još uvijek manje isfrustrirana od babe. Ili samo još nisam baba u pravom smislu te riječi.

Prošla je godina bila lijepa zbog sunca koje me budilo kroz prozor spavaće sobe i obojana zbog žutih maslačaka u proljeće. I vesela zbog moje tinejđerice koja je na kraju ipak odustala od dredova ili kak se već zovu ti pimpeki na glavi i skoro-tinejđera koji misli da amerikanci vjeruju u nekog gada jer Boga nazivaju God. I sjetna zbog nekih trenutaka koji se više nikada neće ponoviti i tužna jer je tuga sastavni dio života.

Bila je i edukativna. Naučila sam sama točiti benzin u auto na samoposlužnoj benzinskoj, nakon što je ona u susjednom kvartu bila zatvorena. Naučila sam da mogu popiti samo jednu veliku pivu, ako se ne želim puzeći vratiti doma, da dobiveni zadatak ne napravim isti tren i da je to jedini način da pročitam tri bloga u jednom danu ili pronađem u oglasniku rabljene klizaljke ili polovni mobitel.
Naučila sam i da neću manje piškiti ako ću puno plakati i da sunce opeče ako mu se previše približim.

Odlučila sam da ću urediti svoju dušu, umjesto da čekam da mi netko pokloni cvijeće. Ionako svi poklanjaju ruže, a ja najviše volim suncokrete.
Još nisam odlučila prestati pušiti jer mi je jedino mjerilo da sam zbilja bolesna i da moram doktoru po neki antibiotik ako ne mogu povući treći dim.

Shvatila sam da mogu puno toga pretrpjeti i da sam sa svojih pedesetsedam kila stvarno snažna. I da vrijedim, pa čak i onda kad skinem sa sebe zlatne naušnice.

I da mi strašno idu na živce kilometarske SMS poruke za Božić koje počinju sa: Anđeo je noćas sletio… U bjelini noći… Kada zasvijetle zvijezde… Ili kada za Novu dobijem tri istog sadržaja u kojima mi žele uzajamne tolerancije, puno zajebancije, seks bez reklamacije, dobre financije i što manje frustracije.

Naučila sam i što je to stres i kako se nositi s njim. Shvatila sam i da bi lako mogla biti liječnik opće prakse. Kad ne znaš što je pacijentu, a tlak mu je OK, srce i dalje kuca, nema temperaturu ili osip po tijelu, a osjeća se ko shit, on je pod velikim stresom. Shvatila sam da bi tada imala i veću plaću i da ne bi mogla mirno spavati. Od stresa koji bi sa tih pacijenata prešao na mene.

Vatromet je u ponoć na Trgu trajao dugo. Sve oči su bile uperene u Neboder i to čudo od pirotehnike koje je praskalo iz njega. I dječje oči i oči staraca, zagrljenih tinejđera, veselih i tužnih udovica, pijanaca, invalida, vozača bolida, doktora sa stresom i tajnica bez šefova. Nadala sam se da je bio i po koji vatrogasac tamo. Nisu baš bezazleno izgledali zapaljeni komad nečega koji su padali prema masi.
Sa i bez njih došla je sedma nakon one za koju sam nekad davno mislila da ću biti stara, stara baba, visi baba ili bar pijana baba.

Kad je moja Velika klinka bila sasvim Mala klinka i kad joj nije bilo jasno kako će to doći Nova godina, otvorila bi u ponoć vrata od balkona i rukama lamatala kao da izbacujem staru i puštam novu da uđe.

Da je na Trgu bilo kakvih vrata, otvorila bi ih i nogom šutnula u guzicu onu šestu. Ne jako, jer je stara. Tek toliko da joj ne padne na pamet da se vrati. Nije baš nešto bila svemirska. Nisam vidjela niti jednog svemirca čitavu godinu.
Možda sedma baš to donese. A ako i ne, još uvijek ju mogu na kraju šutnuti.

I nastaviti se nadati da mi šut neće s godinama oslabiti. A možda budem i primijećena pa me kupi neki nogometni klub iz druge lige.
A možda su u šumi…
U šumi…
U šumi…

I kog vraga ne zavire već jednom u taj bunar?

05.01.2007. u 10:04 • 28 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

1000 zašto, 1000 yebiga



Take your life in your own hands
and what happens?
A terrible thing:
no one to blame.

Erica Jong

Knjiga žalbi

cakumpakum@gmail.com


Image Hosted by ImageShack.us


Stara kineska
Kada pas laje
znači da još nije skuhan

Mi svijetlimo

Da se opet rodis
pored ovih cesta
s kojih vjetar nosi
prašinu u grad
i na krivom mjestu
biti tako lijepa
to moze biti vise zajeb
nego dar...
Gibonni

Ima jedan svijet

Ima jedan svijet
gdje živjet bi htjela,
ima jedan svijet
gdje riječi su djela.
U tom svijetu živi
čovjek od soli
sjajem sunca rođen,
kamen kojeg volim.

Iz njega čujem glas bez riječi
ćutim snagu golog tijela,
ja slaba, svakodnevna,
kroz igru riječi
sve bih htjela.

Voliš me nježno,
znam, to si ti
tako mi trebaš,
trebaš mi ti.
U jednom trenu sve bih htjela
kroz igru riječi,
a riječi su djela.
Oprosti molim te,
vrati me
svijetu mom
Stijene

alternativa blog naslovnici



I oni svijetle

1971-Kad žena kaže, onako "značajno": On baš dobro izgleda... ... nije li to ženska varijanta onog muškog "Al' bi ja to kresnuo!" ??

bobelline-svoju glupost liječim na svakodnevnoj bazi. nekad čokoladom. nekad razgovorom. nekad vjerujem mudrijima od sebe. iako ih je sve manje jer se definitivno približavam savršenstvu. što je sve očitije svakim daljnjim slovom koje izađe iz moje tastature.

ddadd-vic...smislio sam ga za vas:) Kako se zove nilski konj koji vozi Hondu? Jednostavno... HIPOHONDAR :D

dragon fly-Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem

estrogena-rođendan mi je 25.02., a poklone primam na estrogena@gmail.com

gajo-jutros sam rekel mami da me ne budi jer da nemam prva dva sata i da nije ponedjeljak... hahahaha... a školu sam davno završil

mysteries-Da mi je, da se u ocima tvojim izgubim, tiho govoreci da, ipak, moguce je…

old soul-Onaj tko dijeli sa mnom , naš životni prostor , točno zna kad sam imala naporan dan ili kad me nešto brine u životu ... naime , kad je tako , onda bjesomučno škrgućem zubima dok spavam

rahatli-Ljudi se zgroze kad im pričam da sam živjela na fornetima. Dnevni obrok za 3 kune i 40 lipa. I na riži - 6 kuna za kilu. Skuhaš i posoliš. Ili ti prijatelji donesu one kečape i male umake iz McDonald'sa - 1 kuna. Pa zaliješ rižu time i onda imaš gotovo gurmanski obrok. Stari kruh zagriješ u pećnici. A što sve možeš s krumpirom... A sve se svodi samo na to: udahni, izdahni. Samo nastavi disati.

tajpvrajter-'Gledam u majčine ruke. Veće su od mojih, žilavije, čine se snažnije. Dlanovi su grubi, ali nježno grle. Žuljevi nimalo ne smetaju zagrljaju. Prsti su kvrgavi i povijeni u člancima. Deformirani, a mogu stegnuti poput kliješta.
Tim se izmučenim, više muškim nego ženskim rukama nikada neću moći odužiti.'

trill-Ne želim više biti superjunak. Zašto bi i htjela? Oni žele biti ja, samo im to nije baš uspjelo. Niti neće, barem dok se ne nauče oblačiti kako se spada i fertun staviti tamo gdje mu je mjesto. Sprijeda.

baka-Kad sam bila mala, htjela sam biti kokoš. Ova stavka je previše neugodna da bih joj posvećivala dalji prostor.

hrki-još malo pa je Valentinovo. Svim zaljubljenima neka se zabave kako god znaju, a svima nama ostalima ostaje težak posao. A to je da odredimo datum za "slobodnjake", "nezaljubljene" i da nas priznaju na kalendaru! :D

kerefeka-Jedino što kod tebe ne volim je to što nismo skupa 24 sata dnevno. Možda bi se trebali prijaviti u Big Brother.

pataren-Nisam vjernik. Nisam ni ateist. Ne vjerujem u neko nadnaravno biće..koje je stvorilo sve....ali vjerujem da život nije nastao "slučajno". Kao zakleti republikanac..teško mi se zalagati za kraljevstvo nebesko. Ali zbog prijatelja..i osoba do kojih mi je stalo..volio bih da postoji nešto kao Raj..jer one zaslužuju da jednoga dana završe tamo.

big blue-Zapamtila sam kako meko padaju na snenu sliku grada dok tek ostavljeni tragovi naših stopa polako iščezavaju u veličanstvenoj bjelini. Znaš li da je snijeg zapravo plave boje?

catcher-Živciraju me Zagrepčani. Ne živciraju me za pravo, naravno, nemojte odmah pizdit. Nego onako šestarski. Stalno se nalaze na blogerskim kavama i onda pišu okolo kako su kul i super i baš im je odlično. S njima često bude i jedna navodno Riječanka iako je čovjek teško može pronaći u Rijeci, puno je vjerojatnije da je upravo u Zagrebu, Italiji ili karlovačkom gej kampu "Slapić".

pantera-tebe treba ubit, jer si obrisala skoro sve sa bloga. Ne treba te ubiti s catcherovim šestarom, nego nečim tupim. I ovo nisi ti rekla, ovo ja tebi velim!!

proljetni pasanac-Ako je mogla Eva napravit pizdariju,onda mogu i ja pisati blog


































































































































































































































































































































eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se