cakum pakum
utorak, 16.01.2007.
Maksimirska priča
Bila je kasna ljetna večer. Bili su mladi. Ili je bar on bio mlad. Ono malo šetača ili biciklista nisu ni primjećivali. Gledali su se, izgovorili koju, a kad je ponestalo riječi stali bi, zagrljeni. Zaljubljeni.
Ona je odavno odlučila oko sebe podići visoku ogradu sa bodljikavom žicom pri vrhu i provedenom strujom. Za svaki slučaj. A on je bio taj koji je preskočio ogradu. Koji ju je naučio razlikovati one koji stoje pred ogradom i plaču jer ne mogu unutra i one koji ulaze i gaze njeno srce.
Uopće nije bilo važno hoće li ih tko vidjeti. Jedna klupa kraj jezera bila je samo njihova. Jedan stisak ruke i poljubac, bilo je nešto što im nitko toga trena nije mogao zabraniti.
-Zamisli da je ovo more.
-Zamišljam.
-Imam neodoljivu želju baciti te u more. I ne brini ako ne znaš plivati. Ja te neću ispuštati iz ruku.
Mrak je već odavno sakrio prirodnu boju jezera, a oni su sve češće ostajali bez riječi. Poljupci su rekli sve ono što oni nisu.
Ne sjećaju se mostića kojim su prošli prema Vidikovcu. Vjerovatno su i baš tog trena ostali bez riječi.
Od svih Zagrebačkih parkova, ovaj je bio najljepši. Pamte svako drvo, svaki šum u noći i bijelu prašinu na cipelama. Pamte zagrljaj i pogled prema izlazu sa brežuljka. Stajali su, nijemi od ljepote osvijetljene puste staze. Tu ljepotu narušavale su dvije siluete koje su u čučećem položaju pokušavale mobitelom slikati široku stazu, osvijetljenu sa obje strane starinskim uličnim lampama. Kad njih ne bi bilo, slika bi bila savršena.
Ponovo im je ponestao riječi i ponovo su se njihove usne spojile. Znali su da je park prazan, da je sutra radni dan, da je njihova ljubav kratkog vijeka, da su dva različita svijeta, da je ovo sada i ko zna kada i da će njihove plave oči zauvijek pamtiti taj trenutak.
Još jedna klupa. Još jedan dodir. Još jednom trnci u tijelu. I izlazak na glavnu, široku stazu, osvijetljenu s obje stane starinskim uličnim lampama.
Ovaj put staza je bila prazna. Maksimir je bio pust. Tu i tamo čulo bi se šuštanje u lišću neke noćne životinje. Bili su sami. I tako često bez riječi, a razumjeli su sve.
-Možda bi trebali i mi sad čučnuti. Možda je to običaj, ovdje.
Ona je savila noge u koljenima i našla se u neobičnom položaju usred pustog parka. On je kleknuo ispred nje i još jednom ostali su bez riječi.
Možda ih je netko i promatrao sa onog istog mjesta, odakle su se sat vremena prije toga, oni smijali fotografima u neobičnom položaju. Možda se sad njima netko smijao i smišljavao tijek njihovog razgovora i razlog njihovog položaja. To uopće nije bilo važno. I nitko od njih dvoje nije imao mobitel sa kamerom da zauvijek zabilježi tu sliku. Niti to nije bilo važno. Tu sliku će svatko od njih ponijeti sa sobom i svojim plavim očima promatrati je, iz svog kuta.
-A što ako su glavna vrata zaključana? Znaš kako je visoka ta ograda? Hoćemo li ovdje dočekati jutro, pa ravno na posao?
-Ne brini, znam preskakati ograde. Ti si me tome naučila.
Zvukovi automobila na Maksimirskoj cesti vratili su ih u stvarnost. Izbacili u neku drugu orbitu kojoj, kao da nisu pripadali. Sve rjeđe su ostajali bez riječi.
Još jedan pogled na pusti Maksimir, još jednom njegove ruke oko struka i još jedna pomisao da je već sutra. Da je ponedjeljak i da sve što je lijepo kratko traje.
Često puta, prekratko.
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
1000 zašto, 1000 yebiga
Take your life in your own hands
and what happens?
A terrible thing:
no one to blame.
Erica Jong
Knjiga žalbi
cakumpakum@gmail.com
Stara kineska
Kada pas laje
znači da još nije skuhan
Mi svijetlimo
Da se opet rodis
pored ovih cesta
s kojih vjetar nosi
prašinu u grad
i na krivom mjestu
biti tako lijepa
to moze biti vise zajeb
nego dar...
Gibonni
Ima jedan svijet
Ima jedan svijet
gdje živjet bi htjela,
ima jedan svijet
gdje riječi su djela.
U tom svijetu živi
čovjek od soli
sjajem sunca rođen,
kamen kojeg volim.
Iz njega čujem glas bez riječi
ćutim snagu golog tijela,
ja slaba, svakodnevna,
kroz igru riječi
sve bih htjela.
Voliš me nježno,
znam, to si ti
tako mi trebaš,
trebaš mi ti.
U jednom trenu sve bih htjela
kroz igru riječi,
a riječi su djela.
Oprosti molim te,
vrati me
svijetu mom
Stijene
I oni svijetle
1971-Kad žena kaže, onako "značajno": On baš dobro izgleda... ... nije li to ženska varijanta onog muškog "Al' bi ja to kresnuo!" ??
bobelline-svoju glupost liječim na svakodnevnoj bazi. nekad čokoladom. nekad razgovorom. nekad vjerujem mudrijima od sebe. iako ih je sve manje jer se definitivno približavam savršenstvu. što je sve očitije svakim daljnjim slovom koje izađe iz moje tastature.
ddadd-vic...smislio sam ga za vas:) Kako se zove nilski konj koji vozi Hondu? Jednostavno... HIPOHONDAR :D
dragon fly-Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem
estrogena-rođendan mi je 25.02., a poklone primam na estrogena@gmail.com
gajo-jutros sam rekel mami da me ne budi jer da nemam prva dva sata i da nije ponedjeljak... hahahaha... a školu sam davno završil
mysteries-Da mi je, da se u ocima tvojim izgubim, tiho govoreci da, ipak, moguce je…
old soul-Onaj tko dijeli sa mnom , naš životni prostor , točno zna kad sam imala naporan dan ili kad me nešto brine u životu ... naime , kad je tako , onda bjesomučno škrgućem zubima dok spavam
rahatli-Ljudi se zgroze kad im pričam da sam živjela na fornetima. Dnevni obrok za 3 kune i 40 lipa. I na riži - 6 kuna za kilu. Skuhaš i posoliš. Ili ti prijatelji donesu one kečape i male umake iz McDonald'sa - 1 kuna. Pa zaliješ rižu time i onda imaš gotovo gurmanski obrok. Stari kruh zagriješ u pećnici. A što sve možeš s krumpirom... A sve se svodi samo na to: udahni, izdahni. Samo nastavi disati.
tajpvrajter-'Gledam u majčine ruke. Veće su od mojih, žilavije, čine se snažnije. Dlanovi su grubi, ali nježno grle. Žuljevi nimalo ne smetaju zagrljaju. Prsti su kvrgavi i povijeni u člancima. Deformirani, a mogu stegnuti poput kliješta.
Tim se izmučenim, više muškim nego ženskim rukama nikada neću moći odužiti.'
trill-Ne želim više biti superjunak. Zašto bi i htjela? Oni žele biti ja, samo im to nije baš uspjelo. Niti neće, barem dok se ne nauče oblačiti kako se spada i fertun staviti tamo gdje mu je mjesto. Sprijeda.
baka-Kad sam bila mala, htjela sam biti kokoš. Ova stavka je previše neugodna da bih joj posvećivala dalji prostor.
hrki-još malo pa je Valentinovo. Svim zaljubljenima neka se zabave kako god znaju, a svima nama ostalima ostaje težak posao. A to je da odredimo datum za "slobodnjake", "nezaljubljene" i da nas priznaju na kalendaru! :D
kerefeka-Jedino što kod tebe ne volim je to što nismo skupa 24 sata dnevno. Možda bi se trebali prijaviti u Big Brother.
pataren-Nisam vjernik. Nisam ni ateist. Ne vjerujem u neko nadnaravno biće..koje je stvorilo sve....ali vjerujem da život nije nastao "slučajno". Kao zakleti republikanac..teško mi se zalagati za kraljevstvo nebesko. Ali zbog prijatelja..i osoba do kojih mi je stalo..volio bih da postoji nešto kao Raj..jer one zaslužuju da jednoga dana završe tamo.
big blue-Zapamtila sam kako meko padaju na snenu sliku grada dok tek ostavljeni tragovi naših stopa polako iščezavaju u veličanstvenoj bjelini. Znaš li da je snijeg zapravo plave boje?
catcher-Živciraju me Zagrepčani. Ne živciraju me za pravo, naravno, nemojte odmah pizdit. Nego onako šestarski. Stalno se nalaze na blogerskim kavama i onda pišu okolo kako su kul i super i baš im je odlično. S njima često bude i jedna navodno Riječanka iako je čovjek teško može pronaći u Rijeci, puno je vjerojatnije da je upravo u Zagrebu, Italiji ili karlovačkom gej kampu "Slapić".
pantera-tebe treba ubit, jer si obrisala skoro sve sa bloga. Ne treba te ubiti s catcherovim šestarom, nego nečim tupim. I ovo nisi ti rekla, ovo ja tebi velim!!
proljetni pasanac-Ako je mogla Eva napravit pizdariju,onda mogu i ja pisati blog
