cakum pakum

petak, 06.04.2007.

Ja bi negdje, na neki svjetionik

Imam onaj odvratan osjećaj da me netko prati.
Vozim se na posao i u svakom pogledu u retrovizor vidim sumnjivo lice. Čak me i onaj malac na semaforu kod Lisinskog sa hrpetinom Metroa na lijevoj ruci čudno gleda. Pravim se da ne čitam te novine, a ustvari samo ne mogu spustiti prokleto staklo na autu. Crko mi je motorić koji ga diže i spušta. I obratno. Malac ima pogled kao da zna o čemu se radi. Poznat mu je moj slučaj sa prednjim, lijevim podizačem stakla. Sigurno će sad dojaviti onom drugom da sam prošla pored njega.
Propuštam pješake jer je policajac u blizini. I on me gleda. Prati hoću li propustiti i onog mrava sa tri puta većom mrvicom kruha na svojim leđima. Traži mi dlaku u jajetu. I iglu u plastu sijena. Traži me i vozačku, prometnu, rezervne lampice, štrik, prvu pomoć, drugu pomoć…Samo da me kazni. Zapisuje podatke. Sad zna i gdje stanujem i koju vrstu psa imam za kućnog ljubimca.
U dućanu imam isti osjećaj. Na brzinu utipkam PIN, uzmem svoj jogurt i kruh, popiknem se pri izlazu i osjetim kako se još tri glave u taj tren okreću prema meni. U normalnim uvjetima bi mi se nasmijali jer sam nespretna. Ali onu su smrtno ozbiljni. Kao oni iz krimi-serija. Nema smješkanja dok je akcija u tijeku. I PIN je zapisan.
Prelazim ulicu, a taxista me pušta na mjestu gdje ne postoji pješački prijelaz. I on je u igri. Crna kožna jakna i sunčane naočale sa najtamnijim staklima na svijetu. Piše nešto, a pravi se da samo proučava plan grada.
I ja se pravim plavuša.
Ponovo sjedam u auto, okrećem ključ. Radio se pali automatski.

Pratim te
i kad ne gledam
po koraku te znam…
Pratim te…


Znam!

06.04.2007. u 11:02 • 59 KomentaraPrint#

utorak, 03.04.2007.

Opet

Ne proslijeđujem mailove tipa lanac sreće u kojima mi prijete da će mi mačka crknut, auto vozit samo u rikverc ili da neću imat kvalitetnog sexa do kraja života. Dobro, takav proslijedim. Zato ću opet napisati nešto na zadanu temu. Na zadanih pet riječi: noć, čokolada, čežnja, put, violina.
Ovaj put samo zbog drage old soul. Zadnji put.

Čežnja
Noć. Strašno mi se jede čokolada.
Put do kuhinje poznajem žmirečki.
Uz svjetlo otvorenog fižidera
Trgam već treći red Mikada
Iz susjednog stana čuje se violina
I dobro poznata pjesma
O četvrtku



Ajd, sad vi: kerefeka, pataren, pticabezkrila, ely i mysteries. Inače slijedi prijeteće pismo. Koji auto vozite? Da znam…
Čarobne riječi su: jezik, komarac, ravnalo, pimpek, park.

03.04.2007. u 08:29 • 14 KomentaraPrint#

petak, 30.03.2007.

'Ko rano rani, cijeli dan je nasilan

Osjećam se važnom, moćnom, snažnom.
Ovo zvuči k'o početak neke pjesme. Al' valjda se tako i pjesnik osjeća kad ga muza krene. Ili farmer kad ide pomusti krave.
Dobila sam pismo. Nije bilo u koverti ni namirisano. Na bijelom papiru, pisano na brzinu. Sigurno ga je strast obuzela kad je pisao na prvom komadu papira koji je pronašao. Na poleđini tog papira pobrojen je uredski materijal i broj komada fascikala, registratora i klamerica. Pismo je bez potpisa. Imam tajnog obožavatelja. A ako nije obožavatelj, tajni sigurno je.
Dok sam se lijenim jutarnjim korakom polako približavala svom blještavo čistom limenom ljubimcu, a sunce prosipalo svoje prve zrake po mom voljenom gradu, pogled mi privuče presavinuti bijeli komad papira zataknut za brisače crvenog ljepotana. Krenula me muza.
Nestrpljivim pokretima. uzmem pismo. Čitam u dahu. Jedino što mi uz ovo štivo nedostaje glazba u pozadini. Recimo, pjesma "Zagreb i ja se volimo tajno".

ZAPISAN VAM JE BROJ!
JOŠ JEDANPUT PARKIRAJTE NA PROLAZU,
ZVAT ĆU POLICIJU!
ZAUZELI STE PROLAZ DO ULAZA,
MAJKE S DJEČJIM KOLICIMA I HITNA POMOĆ
NEMOĆNI SU PRED OVAKVIM
NASILNICIMA!


Još uvijek se osjećam važnom, moćnom i snažnom.
Ja-nasilnica!

30.03.2007. u 09:39 • 18 KomentaraPrint#

petak, 23.03.2007.

Proljeće je, a u meni nemir

-94, Hitna pomoć, izvolite!
-Molim Vas, mislim da je stanje ozbiljno…
-O čemu se radi? Opišite to stanje!
-Žena, u kasnim tridesetima, jedva diše, pokreti su joj postali usporeni, pogled pospan, djeluje neispavano, umorno, sjedi i bulji u monitor, prsti su joj nepomični, ne odgovara na pitanja, ne odgovara na podražaje, ne skače na ubode olovkom u rebra, ne pomiče nogu pri udarcu čekićem u koljeno…
-Jeste probali sa šestarom?
-Ne, nestašica je šestara. Rasprodani su nekom čovjeku u Karlovcu, al mislim da niti to ne bi pomoglo. Ona izgleda kao da joj fali kisika, dušika, vodika, kreveta, sunca, mora, soli u glavi, nova maskara, nova šefica i dupla kava.
-Kako se gospođa zove?
-Cakum Pakum
-Nije ni čudo da se tako osjeća…
-Molim?
-Kažem, ništa ne brinite, već krećemo! A adresa je?
- http://cakumpakum.blog.hr/
-Zapisano…

Bilo je to prije tri dana. Čule su se i sirene. A onda su utihnule. Ili mi je to opet zujalo u ušima?

23.03.2007. u 12:17 • 26 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.03.2007.

Ne znam niti jednu pjesmu o četvrtku

Nekako smo u isto vrijeme ugledali tu ljuljačku. Bila je sličila na one iz slikovnica, a opet, nikada prije nisam takvu vidjela. Visila je između dva oraha na čvrstim, širokim, platnenim trakama. Daska na kojoj se sjedi bila je dovoljno široka da na nju stanu još tri guze poput moje.
Naravno da je on prije mene stigao do nje, ali se nije usudio prije mene sjesti. Ako i nije tako čvrsto napravljena kako izgleda, neka ipak budem ja ta koje će aterirati na vlažnu zemlju.
Smijao se. Obožavao je pomisao da će se sa ovog mjesta zaljuljati i samo od jednog zamaha osjetiti vjetar na licu. Zagrlio me svojim malim ručicama. Ljuljačka je bila na strmini, dovoljno velikoj da se prvi zamah činio kao da ćemo poletjeti i preletjeti susjednu kuću.
Da se oboje ohrabrimo visine, počeli smo pjevati. Navijačke. One su najbolje za savladavanje adrenalina.

Bijelo crvena
Polja hrvatska
Na dresu sjete me
Da ja volim te


Niti on, niti ja nemamo baš sluha, ali ove pjesme se i pjevaju bez sluha. I iz sveg glasa. Izgledalo je kao da smo vatreni navijači, kao da smo upravo osvojili drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Sa Ćirom na čelu.
Pa druga pjesma.

Ja te volim Dinamo!

Njegov smijeh preletio je sve one krovove koje smo nogama u zraku željeli doseći.

-Ajmo sad otpjevat himnu
-Ne smijemo to
-Zašto?
-Jer se ona pjeva samo u svečanim prilikama
-Kao što je ova?
-Kao što je ova…

I ponovo, iz sveg glasa, sa vjetrom u kosi, na licu i dovoljnom količinom straha da li će ljuljačka popustiti, orila se Lijepa naša. I naš smijeh.

Danas je šugavi četvrtak. I kiša pada.
Nisam se još nikad ljuljala na kiši.

08.03.2007. u 15:37 • 26 KomentaraPrint#

srijeda, 28.02.2007.

Mirisi, zlato i tamjan

Neki dan sam držala bebu u rukama. Sasvim malenu, nemoćnu, smirenu, toplu. Osjećala se tako sigurnom u ovom nesigurnom svijetu.
I mirisala je.

Od tog mirisa me prođu trnci od glave do pete i obratno. Ne usudim se ni disati. Bojim se da će nestati, da ću ga otpuhati.
Imaju ga one malene, nemoćne bebe koje jedino glasnim plačem mogu izraziti svoju ljutnju, strah i bol. Nešto kasnije svojim grlenim smijehom izrazit će sreću svog postojanja. Još uvijek mirisne.

Nema ga u Super Konzumima, Billama, ni Martimexima. Nemoguće ga je i ubrati, osušiti i zamrznuti.
Oni malo kreativniji, izumili su prijevozna sredstva na tekuća goriva i mlazne pogone, uspjeli ostvariti komunikaciju na ogromnu udaljenost bez žice, izmislili komade plastike koje zamjenjuju novac i let u svemir, a nisu uspjeli iskemijati bočicu jednog takvog parfema.

Ishlapit će, znam. S prvim zubićem, prvim korakom, prvim pojedenim čušpajzom, prvom laži… Izgubit će se, valjda, negdje na putu prema djetinjstvu.

U toj paleti miješaju se nevinost, dragost, nemoćnost, iskrenost, bezuvjetna ljubav i neiskvarena dobrota. Sastojci dostojni samo onih koji ne bi mogli živjeti bez naše ljubavi.

Poljubila sam ju ne dišući. Spavala je i smješkala se.

Nisam željela oprati ruke još dugo, dugo…
Nestao je….
S prvim vjetrom, prvom upaljenom cigaretom, prvom izgovorenom psovkom, prvim dodirom dnevnog tiska i ključeva od auta.

28.02.2007. u 12:14 • 20 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.02.2007.

My left foot

Dobio Mali udav zadaću iz hrvatskog. Ništa novog. Svaki dan ju dobije. Ali ovaj put je tema Neobična ljubav. Opisati neki neobičan par tipa zaljubila se vješalica u haljinu ili zaljubio se tanjurić u šalicu. Odluka je pala. Ljubav lijeve noge i papuče. Valjda, onda isto lijeve.
Raspisao se Mali udav.

Lijeva noga broj 32 zaljubila se u papuču broj 41 čim ju je ugledala na polici dućana. Brzim korakom krenula je prema papuči dok joj je srce ludo kucalo. Istog trena poželjela je obuti tu papuču ali je papuča počela bježati.
Lijeva je noga shvatila da je premalena i da će morati pričekati koju godinu na svoju ljubav. Svakoga dana odlazila je u taj dućan u nadi da je dosegla veličinu potrebnu za ljubav.


Pa stane. Jer kakav će biti kraj. On bi sretan. Ne, neće sretan. Svi su sretni. On će neki gadan. Molim Boga da promijeni mišljenje. Djeca njegove dobi stalno mijenjanju mišljenje. Zašto ovaj moj ne mijenja, nego kad nešto zatupi to je tak i amen. Još će učiteljica pomisliti kako je to dijete nesretno jer takve horor priče piše čak i kad je tema ljubav. Ali udav se ne da. Uživa u izmišljavaju krvavih ljubavnih scena. Priča na glas. Kolutam očima. Pokušavam ublažiti svaku verziju.

I. verzija sa hepi endom:
Nakon nekoliko godina dosegla je taj broj. Danas je noga stara i bolesna, a papuča sa velikom rupom i ofucana. Ponekad je ne može pronaći, ponekad se papuča skriva ispod kreveta, ponekad ju pas navlači ali su još uvijek nerazdvojne.

II.verzija sa ne tako hepi endom:
Nakon točno šezdeset mjeseci, koliko je noga mislila da joj treba da postane aman-taman za papuču, ode do poznate police i dohvati papuču. Nježno, najnježnije. Spusti je na pod, pored sebe i dršćući je pokuša obuti. Na njenu veliku žalost, tugu, nesreću, nevolju ili ko zna, možda sreću, noga je previše narasla. Za cijeli jedan broj. Postala je pretijesna za zaljubljenu lijevu nogu i ova je od bijesa i nemoći dohvatila prvu broj 42 i s njom žurnim korakom izjurila iz dućana.

III.verzija bez hepi enda uopće:
Onoga dana kada je proračunala da bi mogla postati taman toliko velika da uleti u papuču, odjurila je brzim lijevim korakom do dobro poznatog dućana i još bolje poznate police, ali papuče više nije bilo. Netko je prije lijeve noge dosegao veličinu i zauvijek je odveo u bijeloj kutiji u svoj dvorac. Lijeva je noga zauvijek ostala bosa.

IV verzija sa dosta krvi:
Ne znam. Ne pamtim te krvave scene kad lijeva noga odlazi po papuču, a putem ju zakvači kamion šestoton i ona bude slomljena i zdrobljena te izgubi svoju životnu funkciju. Ali točno znam facu Malog udava dok prepričava ovu scenu. Prestrašno.

Bilo je još prijedloga. Od smrdljivih papuča do odsječenih nogu. Ovo je samo dio onoga što bi odabrao Đelo. Kad bi mogao birati.

19.02.2007. u 15:19 • 33 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.02.2007.

Noć gutača struje

-Trrrrr trrrrrrrr-zvoni. Al nikad ne znam jel portafon ili vrata.
-Molim?-odlučujem se za portafon. Imam razlog za to.
-Jel počela proba?-pita pubertetlija, frend moje Velike klinke.
-Je, je, već kasniš-glumim da imam pojma o čemu se radi.

Proba? A zato su sve grickalice u njenoj sobi, zato me bole uši od buke i zato pjevam u sebi Komšije će da me biju zbog preglasnog rokenrola.
Od te večeri do danas kod mene su (sad već znam što) probe. Nisu to one tihe, šnajderske, gdje se isprobavaju novi kostimi i gdje se eventualno može čuti jauk zbog uboda pribadačom. Tu se isprobavaju decibeli električnih gitara, električnih bubnjeva, električnih pojačala i mikrofona. I moji živci. I Srećko baš nije prestretan. Podvije rep i samo me gleda kao da kaže: Pusti mi Kemala, molim te.

Grupa Elektrica ima samo tri člana. Zato zvuče kao da su Band Aid samo s puno više decibela, a miris njihovih pazuha osjeća se još satima nakon probe kao da se u toj maloj sobi održavao turnir u malom nogometu. Obučeni u crno, masnih dugih lasi, stvaraju. Bože-me-sačuvaj. System Of A Down je mila majka naspram ovih.
Od te večeri kompjutor više nije zanimljiv, Play Station dvojka je pljuga. O onom portablu neću ni govorit. Test iz matematike je tek preksutra, a pas je glup. Brat je suvišan član naše obitelji. Ne želim razmišljati kako mene doživljavaju. Svaki put kad uđem u sobu malo razvuku usta u smiješak pa ih brzo skupe u ozbiljnu facu i zakolutaju očima. Valjda je to znak da sam im draga.

Već su odradili par svirki rođendanima u isto tako premalim sobičcima. Znam da se njihov miomiris zavukao čak i u tepih. Jadna im majka. Ovim slavljenicima. A i sviračima, isto.

Zadnjih me dana drži neka paranoja. Pošto susjedi šute i ne bune se na buku, moram imati neki drugi strah. Bojim se da će Velika klinka postati slavna. Ne bojim se što će imati puno novaca, što će dečkići trčati za njom čupajući kose i vrišteći kao nekad curice za Beatlesima. Brine me što će paparazzi trčati za mnom. Jer ne trčim baš brzo od dućana do doma. Možda bi trebala počet uvježbavat to. Do savršenstva, a da mi se pritom ne razbije 10 jaja. Ili kolko već kupim.
Već se vidim kako, skrivena iza tri broja prevelikih sunčanih naočala za najoblačnijeg dana u godini, stojim u redu u Fini sa namjerom plaćanja mjesečnih računa i čitam u najnovijem broju Glorije o sebi.
O tome kako sam u no-name i još k tome ofucanoj trenirci izašla jedno jutro u lokalni tabaco shop i brojala sitno za kutiju cigareta, a moj pas je pritom popiškio onu kantu za smeće, ispred.
O tome kako i dalje otključavam auto tako da prvo gurnem ključ u bravu, a onda ga okrenem malo u lijevo, sve dok se ne čuje klik, umjesto da, kao moj susjed, s prozora pritisnem gumbić, a auto ga pozdravi nekim čudnim zvukom i s četri svjetlosna namigivanja istog.
O tome kako sam u subotu u jutro izašla iz frizerskog salona sa istom frizurom s kakvom sam i ušla, samo su mi pofarbali tamni izrast. I o tome kako je ta ista frizura već godinama OUT.

-Trrrrr trrrrrrrr-zvoni. Valjda je potrafon.
-Molim?-Je. Portafon je.
-Jel počela proba?-pita čupavi.
-Ne. Proba je odgođena!-lažem, a ni ne trepnem.

Lagali bi i novinari o meni. A ja baš volim svoju no-name ofucanu trenirku.
A i Kemal dobro pjeva.

08.02.2007. u 09:45 • 27 KomentaraPrint#

petak, 26.01.2007.

Ja čuvam osmijeh za tebe

Od svih tih godina najbolje pamtim pjesme. Na jednu ću, ipak, uvijek zaplakati jer se točno sjećam kako nisam smjela ući u sobu dok si ju snimao za mene. I koliko puta si ju ponovo odsvirao dok nije zvučala savršeno. I pritisak na gumbić REC, i prebacivanje sa jednog čuda tehnike na drugo.
Sada ju zapjevam kad mi je teško kao danas, kad sam sjetna kao danas, kad nema sunca kao danas i kad se probudim tužna. Kao danas. I kao jučer kad mi je zadrhtala ruka nad komadom papira, kad sam skrenula pogled, kad sam nijema koračala uz tebe. Onaj hladan vjetar bio je razlogom mojih suznih očiju.
Oprosti mi, molim te, ako se i ti tako osjećaš. Ne vjerujem da će biti bolje. To je samo jedan slogan neke udruge. Mislim da se zovu Klasa optimist. Ali bit ću ovdje kad krene po zlu. I dalje ću biti tvoj lipi anđeo.


Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide, pogledaj u mene

Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe, pogledaj u mene

To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe

Moj lipi anđele, pogledaj u mene
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe

26.01.2007. u 11:44 • 30 KomentaraPrint#

utorak, 23.01.2007.

Ditiramb

Nemam pojma što je to ditiramb. Neka pjesma, tužna, umorna ko ja. Ne da mi se guglati o tome. Znam već da ću saznati.

Gledam kroz prozor. Nikola je vani.
Nikola je devetogodišnjak koji ide s mojim sinom u razred. Malo je bucmasti, previše lajavi i stalno se hvali, pa ga klinci ne vole. U prvom je razredu za završnu priredbu pjevao neku Thompsonovu pjesmu, a u pozadini mu je isti taj pomagao, dok nije CD zaštekao. Meni je on baš simpatičan, takav lajav i raspjevan. Od njega bar možeš saznati kaj se događa u kvartu, školi i pod odmorom, osim šturih: nije bilo niš' u školi, nismo ni'š radili vani i pod odmorom smo samo pričali.
Ali kad on pozvoni na portafon i traži mog Malog udava, ovaj preokreće očima. Ne znam zašto ga ne voli, osim kaj je glup. To je jedino objašnjenje koje sam ikada dobila. Nikola, ničim izazvan, zove Malog udava na telefon da mu kaže što je za zadaću, ako je ovaj bio bolestan. Na što udav ponovo prevrće očima, jer mu je frend to već rekao. I kaj sad ovaj oće. Ko da on ne zna. Baš je glup.
Ništa tu ne pomaže. Ni razgovor, ni zajedničko gledanje kroz prozor Nikole koji sam šeće svog psa. Nikola se jednostavno ne spominje, osim kako je glup.

Ne ulazim više u te rasprave. Ionako je kasno i spava mi se, užasno.

Legnem u krevet željna sna. I tišine, naravno. I ne ritanja nožicama Malog udava koji i nije više tako mali da bi spavao samnom. To smo oboje zaključili, samo da još odredimo datum njegovog prelaska u svoju sobu. Ko da se sprema u Australiju.

Mrak, ugašen televizor, rolete na pola spuštene. Tišina dolazi izvana. Ne i iznutra.. Svaka ćelija mog tijela vapi za snom. I udovi i glava. Čak i moj jastuk.

-Laku noć, mama
-Laku noć, zlato
-Laku noć
Šutim.
-Laku noć, zmijo-počinje, pomislim. Pozdravlja plišanu kobasicu, zmiju, štali već. A ova ne odgovara. Bar netko šuti.
-Laku noć, jastučići mali. Imam dva mala jastuka u krevetu, da. Nisam znala da i njih moramo pozdraviti.
-Laku noć, zidu. Jebate, ovo ne bude tak brzo prestalo. Ipak šutim.
-Laku noć, Srećko. To je naš pas. Ne zove se baš tak, al je sretan. Nitko ga po noći ne rita.
-Laku noć i tvojoj kućici. Laku noć, televizoru. Ormaru. Laku noć, prozoru….
Dobro, nemam baš puno namještaja u sobi. Uskoro će prestati. I zašutiti. Moći ću zaspati.
-Laku noć, podu. Možda se ne sjeti lustera.
Ponestaje mu ideja. Sad mi je drago što nemam puno namještaja.
-Laku noć, bako, znam da me ne čuješ.
-Laku noć, seko, ti već spavaš. Pa normalno da spava. U ovo doba svi normalni ljudi spavaju.

Tišina, konačno. Čak se prestao vrtiti i gurkati. Izgleda da ću ipak večeras doživjeti san.
-Laku noć, Nikola! Znaš, mama, kak je on glup?

23.01.2007. u 09:46 • 19 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2007  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

1000 zašto, 1000 yebiga



Take your life in your own hands
and what happens?
A terrible thing:
no one to blame.

Erica Jong

Knjiga žalbi

cakumpakum@gmail.com


Image Hosted by ImageShack.us


Stara kineska
Kada pas laje
znači da još nije skuhan

Mi svijetlimo

Da se opet rodis
pored ovih cesta
s kojih vjetar nosi
prašinu u grad
i na krivom mjestu
biti tako lijepa
to moze biti vise zajeb
nego dar...
Gibonni

Ima jedan svijet

Ima jedan svijet
gdje živjet bi htjela,
ima jedan svijet
gdje riječi su djela.
U tom svijetu živi
čovjek od soli
sjajem sunca rođen,
kamen kojeg volim.

Iz njega čujem glas bez riječi
ćutim snagu golog tijela,
ja slaba, svakodnevna,
kroz igru riječi
sve bih htjela.

Voliš me nježno,
znam, to si ti
tako mi trebaš,
trebaš mi ti.
U jednom trenu sve bih htjela
kroz igru riječi,
a riječi su djela.
Oprosti molim te,
vrati me
svijetu mom
Stijene

alternativa blog naslovnici



I oni svijetle

1971-Kad žena kaže, onako "značajno": On baš dobro izgleda... ... nije li to ženska varijanta onog muškog "Al' bi ja to kresnuo!" ??

bobelline-svoju glupost liječim na svakodnevnoj bazi. nekad čokoladom. nekad razgovorom. nekad vjerujem mudrijima od sebe. iako ih je sve manje jer se definitivno približavam savršenstvu. što je sve očitije svakim daljnjim slovom koje izađe iz moje tastature.

ddadd-vic...smislio sam ga za vas:) Kako se zove nilski konj koji vozi Hondu? Jednostavno... HIPOHONDAR :D

dragon fly-Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem

estrogena-rođendan mi je 25.02., a poklone primam na estrogena@gmail.com

gajo-jutros sam rekel mami da me ne budi jer da nemam prva dva sata i da nije ponedjeljak... hahahaha... a školu sam davno završil

mysteries-Da mi je, da se u ocima tvojim izgubim, tiho govoreci da, ipak, moguce je…

old soul-Onaj tko dijeli sa mnom , naš životni prostor , točno zna kad sam imala naporan dan ili kad me nešto brine u životu ... naime , kad je tako , onda bjesomučno škrgućem zubima dok spavam

rahatli-Ljudi se zgroze kad im pričam da sam živjela na fornetima. Dnevni obrok za 3 kune i 40 lipa. I na riži - 6 kuna za kilu. Skuhaš i posoliš. Ili ti prijatelji donesu one kečape i male umake iz McDonald'sa - 1 kuna. Pa zaliješ rižu time i onda imaš gotovo gurmanski obrok. Stari kruh zagriješ u pećnici. A što sve možeš s krumpirom... A sve se svodi samo na to: udahni, izdahni. Samo nastavi disati.

tajpvrajter-'Gledam u majčine ruke. Veće su od mojih, žilavije, čine se snažnije. Dlanovi su grubi, ali nježno grle. Žuljevi nimalo ne smetaju zagrljaju. Prsti su kvrgavi i povijeni u člancima. Deformirani, a mogu stegnuti poput kliješta.
Tim se izmučenim, više muškim nego ženskim rukama nikada neću moći odužiti.'

trill-Ne želim više biti superjunak. Zašto bi i htjela? Oni žele biti ja, samo im to nije baš uspjelo. Niti neće, barem dok se ne nauče oblačiti kako se spada i fertun staviti tamo gdje mu je mjesto. Sprijeda.

baka-Kad sam bila mala, htjela sam biti kokoš. Ova stavka je previše neugodna da bih joj posvećivala dalji prostor.

hrki-još malo pa je Valentinovo. Svim zaljubljenima neka se zabave kako god znaju, a svima nama ostalima ostaje težak posao. A to je da odredimo datum za "slobodnjake", "nezaljubljene" i da nas priznaju na kalendaru! :D

kerefeka-Jedino što kod tebe ne volim je to što nismo skupa 24 sata dnevno. Možda bi se trebali prijaviti u Big Brother.

pataren-Nisam vjernik. Nisam ni ateist. Ne vjerujem u neko nadnaravno biće..koje je stvorilo sve....ali vjerujem da život nije nastao "slučajno". Kao zakleti republikanac..teško mi se zalagati za kraljevstvo nebesko. Ali zbog prijatelja..i osoba do kojih mi je stalo..volio bih da postoji nešto kao Raj..jer one zaslužuju da jednoga dana završe tamo.

big blue-Zapamtila sam kako meko padaju na snenu sliku grada dok tek ostavljeni tragovi naših stopa polako iščezavaju u veličanstvenoj bjelini. Znaš li da je snijeg zapravo plave boje?

catcher-Živciraju me Zagrepčani. Ne živciraju me za pravo, naravno, nemojte odmah pizdit. Nego onako šestarski. Stalno se nalaze na blogerskim kavama i onda pišu okolo kako su kul i super i baš im je odlično. S njima često bude i jedna navodno Riječanka iako je čovjek teško može pronaći u Rijeci, puno je vjerojatnije da je upravo u Zagrebu, Italiji ili karlovačkom gej kampu "Slapić".

pantera-tebe treba ubit, jer si obrisala skoro sve sa bloga. Ne treba te ubiti s catcherovim šestarom, nego nečim tupim. I ovo nisi ti rekla, ovo ja tebi velim!!

proljetni pasanac-Ako je mogla Eva napravit pizdariju,onda mogu i ja pisati blog


































































































































































































































































































































eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se