srijeda, 25.11.2009.
9.kolovoz, Lovćen, Kotor
Nemojte u Albaniju, tamo je prljavo, govori gazda apartmana kad ga pitamo za smjer prema Tirani. Opet predrasuda stojećih bića. Kad bih razmišljao svojim hrvatskim mozgom kojeg sam ostavio tamo gdje mu mjesto i jest, ne bih stigao dalje od Orašja. Nekim je finijim Hrvatima BIH „prljava“. Što bi tek jedan Šveđanin ili Amerikanac trebao reći za Hvatsku? Njima je to ionako sve isto, Balkan, šupak Europe, podsvjesno i primordijalno u svom najčišćem obliku. 6 ograđenih prostora, svaki s jakim kompleksom inferiornosti čije strukture i kulture počivaju na dinstanom luku i slanini. Tres exotique, rekli bi Francuzi.
No, nisam ovdje da učim druge o pristojnosti. Plati, pa klati, gazda i vozdra! Dug je put do Albanije, a morat ćemo i do Kotora da dogovorimo smještaj u Tirani. Iako nismo opterećeni vremenom, prioritet nam je da se dočepamo Tirane prije mraka. Tko će se normalan po njoj gubiti u mraku? Karta pokazuje da nam je grad udaljen tek nekih 150 kiliometara, ali normalno računanje vremena puta ovdje ne pali. Kilometražu je potrebno pomnožiti bar sa dva, da bi se dobilo točno vrijeme. Ovdje ceste nisu popravljanejoš od Tita. Ali, gazda ima prijedlog. Što ne bi do Kotora vođe preko brda? Vidi se cijela Boka s jednog vidikovca, a i ne morate se zajebavat s gužvama na magistrali (ne zaboravimo naglasak na predzadnji slog) Ispočetka se nećkamo, ali na kraju popustimo. Predrasude i gostoljubivost nekad idu ruku pod ruku.
A kad smo se popeli na planinu i naravno, fulali skretanje za vidikovac, u daljini tik pod oblacima se ukazao Lovćen. Pogledali smo se i rekli: „Jebiga!“ Doći u Crnu Goru, a ne viđeti Lovćena! Svašta.
Odozdo, Lovćen je izgledao puno bliže. 45 minuta kasnije, nekoliko stijena na cesti i nekoliko ovaca dalje dolazimo do mauzoleja, ali uspon još nije gotov. Pred nama je još nekoliko stotina stepenica, a uspinjače nigdje. A kad se zapuhani i znojni konačno popnemo dočeka nas čudo od mramora, ta velebna pojava od koje zaboravite na sav umor. Tu na Lovćen-planini, u kamenoj kućici, čuči mramorna kamenčina od četiri metra, isklesana medvjeđom šapom Ivana Meštrovića u Njegošev lik. Sjedi miran, gleda preda se s prstom na brcima, namrčen, s orlom za leđima, stražari nad svojim narodom. Taj samoproglašeni „vladar među varvarima a varvarin među vladarima“ došao je na prijestolje sa 17 godina, i za samo preostalu 21 godinu, koliko je doživio, uspio je nemoguće. Pomirio je zavađene klanove, utabao pokoju cestu i uveo poreze. Dakle, stvorio državu. U slobodno vrijeme, dok Crnogorce nije tjerao u red, uspio je napisati nekakve epove koji će kasnije postati temelji crnogorske i srpske književnosti. Školske klupe nije u životu vidio. Sve što je znao naučio je od planinskih kaluđera, a knjigama, zbog kojih je napisao to što je napisao, kljukao ga je pokojni ujak.
Iz kapelice, gdje je Njegošev grob izrezbaren u mramoru, teče uski mramorom popločani put do vidikovca s kojeg se može pogledom obuhvatiti veći dio Crne Gore. Sve, počev od stazice do vidikovca zaslužuje svačiju pažnju, pogotovo zato što ćete, ako ne pazite, skliznuti u kilometar i pol duboki ponor, a onda vas ni sam Njegoš, a ni oblaci što plove na metar od vaših nogu, neće spasiti. Jer ograde nema. Zašto? E, to je misterij ravan otkriću kristalne lubanje.
Silazimo, šaljemo Njegošu jedno hrvatsko doviđenja i prašimo za Kotor . Cesta od Kotora do Lovćena praktički i nije cesta. To je planinska staza-trotoar kojom slalom između kamenja i pišača-krajputaša voze automobili, busevi i kamioni. Nije se puno promijenila otkada ju je Njegoš utabao, jedino što je naliven koji centimetar asfalta. Vožnja tim trotoarom usred turističke sezone svojevrsna je ludost, ali vrijedi riskirati, barem zbog predivnog pogleda na Boku i na avione koji se dižu s aerodroma u Tivtu.
Ulazimo u kolonu koja se vuče kao mačka prebijena vrućinom. Cestovna signalizacija naravno ne radi i sve opet dela po principu mahanja i trubljenja. Četrdeset i pet minuta kasnije, kojih stotinjak metara niže, par vozača samoubojica manje, nalazimo parking, i onda zujimo po tijesnim ulicama Kotora. Karta ne pomaže. Sve ulice su iste, sparne, pretrpane turistima, a mi smo gladni kao psi, pa time još više dezorijentirani. Nemoguće je riječima opisati kakvim se mislima bavi mozak opterećen glađu. Dok vozim, obično nikad ne primjećujem glad. Ali jednom kad izađem iz auta, kad nestane ceste, tad glad punom silinom zafrče utrobu. Postajem užasno živčan. Riječima puka, zajeban. Opasan samom sebi i okolini. Već sama kombinacija desno-lijevo-desno-ravno postaje viša matematika, jednostavna pitanja tipa „Dobar dan, kako mogu doći do….“ zakompliciraju se prije nego se uopće izgovore, a da ne govorim o slalomu između turista koji ionako gledaju gore u prozore "ou hau bjutiful" crkve. To je tek viša znanstvena disciplina. Budući da dva živčana jebivjetra nisu najsretnija kombinacija, hitno nam treba nekakav restoran.
Ipak, nalazimo pizzeriju blizu hostela, gdje rupu u želucu liječimo odličnom pizzom. Da li je stvarno dobra ili ne, pitanje je, jer bi nam u takvom stanju prijala i sušena slonovska koža. Negdje između preživanja i gutanja sočne pizze, pojavljuje se ona, žena impozantne figure s razbarušenim zlatnim runom umjesto kose, koje živi svojim životom kao da je nabijeno statičkim elektricitetom. Ona zna ljude u Tirani koji znaju ljude, koji znaju ljude i tako unedogled. U žurbi i frci, u kakvoj samo jedna šefica turističkog objekta može biti, daje nam znak da će doći za malo vremena. Koliko malo, nismo uspjeli shvatiti.
Sjedimo u predvorju hostela. Tu se vrzma suncem opaljeno osoblje, te mladići i djevojke blaženih lica, svojstvenih za europske studente. Skoro da im zavidim na toj bezazlenosti. Oni će sutra sjesti u svoje sandoline, čamce za rafting, traktorske gume i cvrčati na „bjutiful montenigro san“, a mi ćemo se drndati u našoj pokretnoj konzervi kroz balkanske gudure, znojiti se, izbjegavati budale na cesti, slušati distorziju i slikati brda. Zapravo, kad bolje razmislim, uopće im ne zavidim. Nimalo.
Pušim posljednju cigaretu, šesti put prelistavam brošuru o Durmitoru. Sama jezera i rijeke. Cigareta mi uopće ne prija. Nervozan sam a i Sharke je poprilično deprimiran čekanjem. Već je tri sata, trebamo poći za Tiranu, a još ne znamo ni gdje ćemo spavati. Nije nam svejedno, pogotovo kad znamo, odnosno ne znamo, u kakvu zemlju idemo. No, neznanje nam je s druge strane, motor pokretač, a osim toga, mnogi su otišli, bili, vratili se, i rekli da je dobro. Taman kad smo mislili otići, eto ti zlatorunog žene-tajfuna. Osoblje hostela se odmah uskomešalo. U ugodnom razgovoru, iako se ne znamo, iznenađeni, zaključujemo da smo se jednom upoznali u virtualnom prostoru bloga ha er. Jednom u budućnosti, rekli smo si, produbit ćemo naše poznanstvo i u ovom, trodimenzionalnom svijetu, na tko zna kojem mjestu, i u koje sumnjivo vrijeme. A do tada, jebiga, tko živ, tko mrtav. Razmjenjujemo brojeve u slučaju da se ponovo sretnemo. Jednim telefonskim pozivom naša dobročiniteljka nas je rješila nedaća, a onda ljubazno otpratila do auta.
Vrelo poslijepodne, vozimo se po prometnoj magistrali. Sharke za volanom, snimam more s desne strane i uživam u analognom dubu Lee Scratch Perryja. Blaženi klima uređaj! Da nema tog čuda tehnike, skuhali bi se kao jaja na teflonu. Ovako se samo obilno znojimo, poput amazonskih drvosječa i udišemo klimom isječeni zrak. Kroz mediteransku omaru, naziru se budvanske plaže zaklonjene suncobranima, okružene zbijenim kućama i stijenama. Na moru nema niti jednog otoka, jedino se Sveti Stefan crvenim krovovima usjeca u more kao rog.
Narod bezglav, pretrčavaju cestu punu automobila gdjegod stignu, ponekad zajedno s djecom. Vrevu podebljavaju i česta gradilišta. Zidaju se kuće katnice, luksuzni apartmani, i svakojaka čuda bez ikakvog reda i smisla, razbacana po okolnim planinama, i na liticama uz more. Na nekima se šepure dvojezični natpisi, na crnogorskom i ruskom. Neka zdanja čak i nemaju cestu. Naša bespravna gradnja nije ništa spram ovog osmog svjetskog čuda ovdje. Mislim da se s ovom ludošću može usporediti jedino Dubai sa svojim umjetnim otocima-životinjama. Ali, sve u svemu, zgodno je vidjeti da nismo samo mi (Hrvati) ponosno spustili gaće do poda pred dignutim europenisom. Ovdašnji turooperatori i poduzetnici rade to još očiglednije, ali se uz to još i besramno dodvoravaju ruskoj tajkuneriji. Simpatično je, kako što dalje odmičemo, to što vidimo sve više sličnosti ovdašnjeg življa s našim, koji se tako uporno i uzaludno ograđuje od svega što ima veze s kletim jugoistokom. Isti jezik, drukčiji naglasak, a kolektivni cilj isti: što manje rada, što više para i po mogućnosti, uramljena diploma životne škole, jer ona regularna nikad kurca nije vrijedila. Naši (još) nisu otkrili Ruse, ali niti neće, sve dok se ono malo klubova što ne svira narodnjake gasi u ponoć. Jedina razlika između nas i njih, je ta što oni ne prikrivaju svoju narav.
Sharke se muči s crnogorštinom na cesti, a ja pušim svoju tko zna koju cigaretu Lovćen koja smrdi kao bubonska kuga. Monotoniju izbjegavanja vozača-samoubojica povremeno prekida kakav izgubljeni ruski tajkun u džipu, koji slijepo prati znakove zaostale iz vremena bivše države , nauštrb živaca drugih vozača. To znači, gdje piše četrdeset, on stvarno vozi četrdeset, bez obzira što svi oko njega voze barem osamdeset.
A u Albaniji...eh...to je druga priča.
