CAffeine

petak, 27.03.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI DESET

-Eh, odakle da počnem?- upitam sav znojan.- Prvo sam…-
- Ne znam i ne zanima me.- prekinuo me.- Ja nisam htio pit to sranje. Trebate se vidjeti na šta ličite.-

-Dobro, dobro. – prekinuo sam prijekorno izlaganje. Došavši u Zagreb, Vedran se iz prekaljenog tamburaša pretvorio u prosvjetljenog kriminalista, koji je, čim je upisao prvu godinu, naglo prekinuo s porocima te, kao većina onih koji naprave potpuni rez, umislio da je otkrio smisao u zdravom životu.
Govorio je za sebe da se preporodio otkad ne pije i ne tambura po svatovima, da je život bez mamurluka kao život s Bogom ,te da je loše to što se mi, njegovi prijatelji, tako uništavamo. On prema nama osjeća obvezu, govorio je, da nas zaštiti od zala i poroka te nas izvede na pravi put, put čistoće koji je jedini pravi. Igrajući tko zna koju partiju bele, obavijao ga je dim kružećih jointova dok je svako svoje izlaganje završavao s rečenicom „droga nije niti zdrava niti dobra“, a mi bismo klimali glavama punim dima sveudilj se slažući s njim, uglavnom oko zdravlja. Budući da je redovito bio trijezne glave, zapadala ga je dužnost dežurnog vozača. Kad bismo se svi ponapijali do mrtvila, Vedran je bio tu da preveze „mrtvačka kola“ i istovari ostatke diljem Zagreba.

Živjeli smo u iščekivanju da jednog dana izvuče "Kulu Stražara" i krene poput izbezumljene babe trabunjati citate iz Biblije. Izuzev svega toga, bio je dobar prijatelj.

-Di je to pivo? – upitao sam prostor i sve živo i neživo u njemu. Glava mi je bila kao helijev balon.
-Tu gdje si ga ostavio, glupane! – reče i podigne ga u zrak. –Bobi me šalje da te pitam u koji si folder stavio elektroniku što ti je snimio prošli put?-
-Techno! – rekoh, pohlepno gutajući pivo koje mi se slijevalo niz bradu – Nek traži pod „techno“!
Uzdisao sam kao da sam trčao sprint.
-Oćeš moći? -
-Nadam se!- odgovorio sam i ustao se, čisteći sa sebe mrvice kruha. „U redu sam, u redu sam, u redu sam, u redu sam“…..um mi je zavrtio mantru kao pokvarenu ploču. Na stolu, osim škarnicla, limenki i vreća što su maločas izgledali visoke kao neboderi nije bilo niti jednog jedinog žohara.
Otišao sam za Vedranom dok su se kroz mrežu tumbajućih basova probijale melodije nekog još nečuvenog hita. Prekoračio sam kasetofon koji je ostavio svoju utrobu prepunu žica i modula na podu, a u predsoblju i Mrvicu koji je zaspao na podu i pokrio se vratima. Njegovo hrkanje pratilo me sve do vrata sobe iz koje je dolazio techno. Iako se činilo glasnije nego inače, umirivalo me. Mrvica je spavao. Znao sam da idućih dva sata ne moramo brinuti da će se nešto eksplodirati.

Na ulazu u sobu susreo sam Mirandu. Nisam bio siguran da li je na glavu stavila ona dječja ticala na opruge ili sam ih samo umislio. U svakom slučaju, izgledala su prilično živo. Zjenice su joj se razvukle u beskonačno crnilo.

-Reci mi, molim te, šta je taj tvoj ludi brat donio iz Kolumbije? Upravo sam zabrijao da trčim po stolu sa žoharima!-
- Nije to ništa, čekaj da vidiš poslije.-
-Šta poslije!?!-
-Poslije ćeš se rvati sa cvrčcima!.- reče pa upadne u napad histeričnog smijanja. Doda nešto u stilu, "Moram napudrati nos", pa se izgubi put WC-a.

Iz sobe nahrupe prvi kotrljajući taktovi „Out of Control“, a zajedno s njima i blicanje stroboskopa koji sječe zidove kuplerajski crvene boje. Na izmaglici isprekidanog svjetla ocrtava se sjaj znoja i pare koja ovija glave plesača u deliriju. Iz peta počinju nadirati mravi, sitni topli i brzi mravi, preko utrnule guzice se uspinju uz kičmu i u primozgu se skupiše u blistavo vibrirajuće klupko koje se rasprsne u tisuću svjetlećih komada. Obavijen velom vruće pare, instinktivno zatvaram oči da smanjim obim doživljaja. Sam u prostormraku svoja dva iznenađena oka sačekam, a iz njega se pomole oblici, čipkasti fraktali kombinacija ružičaste, plave, zelene, crvene i raznih neimenovanih boja koje su pulsirale, nestajale i širile kao ljeske sunca na površini mora u zalazak. Otvorim oči, prostor mraka nestane, stroboskop i njegova kuplerajsko crvenilo navre u kanale očnih živaca, a za njima i spoznaja da su moji poznanici s kuhinjskog stola ponovo ovdje, ludi, spremni za rušenje, crni i sjajni trbusi im prepuni šećera i brašna, osjetila opterećena bljeskovima procesorskih krugova koji su kao aureole vibrirali na ticalima kao vatra sv. Elma na kopljima drevnih ratnika. Ogromni žohari sjajnocrnih trbuha igrali su kao indijanske vatre na tamno-vlažnom platnu prašume. Plesali su po zidovima, oko slika i po stropu, oko žarulje-stroboskopa, čučali na ogledalu i razgovarali o mirisima i okusima kave, duhana i hašiša, te komentirali nove konfekcijske brojeve hitinskih i hitinsko-celuloznih oklopa. Na stropu se cimao znojno-sjajni Rade-žohar uz udarce techno-bubnja, kojim je s mog kompjutera dirigirao u ekransko-plavo okupani Bobi-žohar. A Vedran-žohar, sam u kutu stropa kao i uvijek, mrk i neprimjetan točio je čašu naopako, okrenuvši je prema podu.
. Odlučivao sam se neko vrijeme da li da primim tuđe rilo u svoje novostečene mandibule, a onda se prepustih osjećaju u ustima. Naime, bilo je odlično, iako sam ćutio pijesak.