CAffeine

utorak, 03.02.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI DEVET

Upalim svjetlo i ono me udari u mozak kao rasprskavajući plavičasti bljesak. Žohari su se crnjeli na stolu, ali ih je svijetlo većinu rastjeralo po mračnim kutevima. Veliki debeli žohar je čučao na vreći šećera pipajući zrak člankovitim ticalima. Moj ga dolazak ni najmanje nije trznuo. Oko vreće natiskali su se omanji žoharčići i vrpoljili se, prebacujući se jedan preko drugoga. Upirali su u nju svojim tvrdim glavama, kao da su programirani, vođeni zajedničkim ciljem . Vrpoljili su svojim nožicama po glatkom stolu, brzajući jedan preko drugoga hoteći valjda da gurnu vreću, zajedno s Debeljkom, i da istresu spasonosni šećer na stol. Tko zna koliko dugo nisu pošteno jeli, čučeći u onom vlažnom mraku iza moje nape. Prosuta kava i ostaci plećke nisu ih niti približno privlačili kao taj šećer na kojem je čučao debeli kolumbijski žohar. Na leđima su mu se nazirali članci kao slojevi podbuhlog podbratka. Na vrhu vreće, Debelli je žohar svojom tvrdom i kvrgavom glavom gurao skorene grudice šećera među vrpoljeću marvu koja je i dalje jednako ginula za dobrobit kolektiva, niti ne omirisavši bačene grudice. Grudica šećera bi jednom pala na glavu na što je on samo još više krenuo upirati svojim mršavim izgladnjelim nožicama o glatku površinu stola. Miris šećera ih je izluđivao. Koliko god upirali, stajali su u mjestu, zajedno s Debelim koji se naslađivao gledajući ih kako se bacakaju po stolu. Poneki bi se okrenuo na leđa, i lamatao nožicama po zraku sve dok ga jedan od njegovih drugova ne bi slučajno gurnuo i preokrenuo. Tada bi žrtva preokretanja još malo mirovala, čudeći se sebi i nanovo vraćenoj sposobnosti stajanja, i onda bi opet nanovo krenuo u uzaludnu akciju guranja. Iznenada mi je u utrobi zatitralo. Osjećao sam kako mi se topla kugla žmaraca stvara u želucu. Kako se titranje pojačavalo, žmarci su se pretvorili u vatru i ona se žilama proširila do sve do vrhova prstiju ruku i nogu, gdje se zaustavila stvarajući igru osjećaja sličnu onome kao kad se led ledena ruka gurne u vruću vodu. Ugodna vrućina mi je zapljuskivala mozak. Od vrhova prstiju proširilo se na cijelu ruku a onda i na cijelo tijelo. Svih mojih sedamdesetak kila nestalo je kao mjehurić sapunice u zraku. Nisam znao letim li ili propadam.
Moje tijelo više nije bilo moje, no jasno sam mogao čuti misli kako mi odzvanjaju u hipotetskoj glavi, odbijaju se od njenih unutarnjih stjenki formirajući jasne zapovijedi:

-Guraj!-

Osvrnuo sam se i vidio svoje tijelo kako stoji u jednakom položaju u kojem sam ga ostavio. Gledao sam ga direktno u loše podrezanu bradu, i adamovu jabučicu koja je išla gore dolje. Nisam ni znao da je imam. Pivo u jednoj ruci, u drugoj cigareta, ruke opuštene skroz uz tijelo, a oči prazne, zarobljene nevidljivom mrenom, tupe kao poslije dugotrajnog buljenja u ekran. Podsmjehnuo sam se sebi i odmah začudio, kako se u bizarnoj situaciji čovjek također može podsmjehnuti sam sebi.

Milijuni štropotavih zvukova odjekivali su sjajnim platoom stola.
-Guraj!- urlao je nečiji bariton.

Negdje pri dnu limenke Nescaffea, spavao je još jedan član kolektiva,. Pojedena zrna kave davala su mu sigurnost i nije planirao izaći van na svjetlost jer mu jednostavno - nije trebala. Zadovoljao se slušajući odjeke svog disanja i svog frfljanja jeftinih mudrosti koji su mu, valjda, ulijevali sigurnost sačinjenu od umirujuće arome kave i odjeka njegovog vlastitog glasa.

-Guraj!- nije to bio niti pravi glas, samo snimljena traka koja se ponavljala unedogled. Prislonio sam uho na stol, osluškujući vibracije, zanemarujući tumbaje loptica brašna koje su padale po platou, preko sjajnih hitinskih oklopa i štropot dlakavih mršavih nožica koje su se borile za svoj komadić teritorija.

Na leđima sam osjetio dodir. Okrenuo sam se. Stajao sam pred golemim žoharom od tri metra koji mi je ticalima igrao pred očima. Iz mandibula začuo se ljudski glas:

-Pa gdje si ti, čovječe božji? Otišao si po pivo prije sat vremena!-

-Aaaaaaaaa!- pobjegao sam u kut i sakrio se pred strašnim prizorom. Pojest će me, jebote pojest će me. Žmarci ugode su se pretvorili u paranoju. Osjetio sam vlagu znoja pod pazusima. Čelo mi se orosilo. Drhtao sam. U novinama će pisati „Pojeo ga veliki zločesti žohar“, a lijes u kojem će me pokopati bit će prazan. Ožalošćeni: ujaci, stričevi, prijatelji….

-Nemoj me pojesti, neću nikom reći da se kriješ u limenki kave!-
-Ha?-

Taj „ha“ mi je bio poznat i nimalo insketoidan. Pogledao sam u pravcu žohara, ali umjesto njega tamo je stajao Vedran, donositelj plećke i vjerojatno najtrezvenije biće u stanu. Kad god bi se banda sasjekla do temelja, on je uvijek ostajao zadnji da riješi stvari s murjom ili da razveze ranjene kući. Naš privatni šofer, sigurniji od njujorškog javnog prijevoza. Prošli mjesec je slupao auto, pa je sad bio osuđen na buseve i tramvaje i nikako se nije mogao pomiriti s tim. Nitko nije psovao javni prijevoz kao Vedran. I nitko, baš nitko nije bio gluh kao on. Zato je onaj „ha“ bio najčešća riječ koju ste mogli čuti od njega. Godine tamburanja po svatovima učinile su svoje.

-Koji ti je kurac?-