CAffeine

utorak, 27.01.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI OSAM

Vani je započelo komešanje. Vrata WC-a su se počela klimati, i tako klimajući otplesala su u stranu. Našao sam se izložen pogledima svih prisutnih. Bobi, Miranda, Mare bez jointa, Domi škilji sa svojim ćoravim očima, Rade u tuđoj majici, svi su udarili u smijeh. Cijeli stan se tresao od grohota. S desne strane preko svojih prstiju koji su još držali vrata provirio je ludi, ćelavi i ružni Mrvica sa svojim krezubim smješkom i zakrvavljenim očima. Cijeli stadion se smijao golmanu koji je sam sebi zabio gol. Doslovce, gol.

-E, jesi me zajebao...- rekao sam Mrvici – Svijet je miran dok ti spavaš, majke mi.-

Teško je opisati osjećaj srama koji osjetiš kad te desetak ljudi gleda kako kenjaš. Osjećaš se krivim, iako ni sam ne znaš zašto. Nakon što su se prestali smijati, došla je Miranda, iscjeliteljica u ekipi, zajedno sa svojom jarko crvenom kosom i rinčicom u nosu i donijela mi bocu Cole, koju sam sakrio tako da je nitko ne pronađe.

-Evo ti nešto da te malo ohrabri.-
-Kako si našla moje tajno mjesto?-.
-E, medeni, to ti se zove ženska intuicija.- nasmijala se, isplazila jezik i njime prodrmala rinčicu u nosu. Stvarno je imala jezičinu. –Osim toga, polica na ormaru gdje ti gazda drži tabletiće s pozdravima iz Makarske, ne može se baš nazvati tajnim mjestom.
-Pa mislio sam...jebiga, ono...uklapa se u kolorit.-
-Ej, ajd ne seri.- reče pa se zahihoće poput vragolaste djevojčice.
-Jel to „ne seri“ treba bit neka fora?-
Nagnuo sam dobar gutljaj, i lecnuo se. Gorko kao pivo s viškom alkohola.
-Baa, šta je to unutra?-
-Karamela.-
-Kakva?-
-Južnoamerička.-
-Oooo, ja se izvinjavam….- pa nagnuh još jednom
-Ej, polako, pijanico! Ostavi nešto i žednima Afrike!-
-Pa i ja sam Afrikanac. Vidiš da serem u javnosti!- rekoh, pa nagnem još jednom, i opet se nakostriješih od okusa – A otprije 10 minuta sam i Afrikanac s ljubavnim problemima.-
-Ne seri da ste se opet posvađali!-
-E, aj dosta s tim ne seri! Pokušavam se posrati, a teško je dok mi govoriš da ne serem!-
-Oprosti, evo neću više. I šta ćeš sad?-
-Pa sad ćemo se malo miriti. Kao ti i Bobi.-
-Šta ja i Bobi? Kad smo se to mi svađali?-
-Ono kad je Bobi prije tri mjeseca spavao kod mene nekoliko dana , to se niste svađali?-
-Neeee, to je moj bratić iz Kolumbije došao u posjetu, pa se Bobi morao maknuti negdje jer nismo imali mjesta.-
- Ma ajde! A jel donio i karamele sa sobom?
-Da! Ozbiljno! Ali nismo se svađali!-
-Da, da, ajde, idi sad i uzmi bocu sa sobom. Imam posla, zar ne vidiš?-

Otišla je s eliksirom hrabrosti, a ja sam ostao sjediti usran. Dok sam brisao dupe, dva ili tri puta sjevnuo je blic fotoaparata. Facebook, evo me! Sva sreća pa ga Jasmina još uvijek nije otkrila. Otpor koji je pokazivala prema tuširanju, još je uvijek bio tu, samo se prometnuo u otpor prema trendovima. Tuširanje je nekako pregrizla ali masovno pop-ludilo nikad nije mogla.
Okrenuo sam guzicu prema Bobijevoj kameri i pljesnuo se po njoj nekoliko puta.
-Evo, pa si je stavi na desktop, fotografe!- viknuo sam mu uvredljivo.
Sva ekipa se pomakla u sobu s kompjuterom i rasturala moju s mukom skupljenu kolekciju muzike. Svatko je htio pustiti svoju stvar, ne dopustivši onoj prethodnoj da odsvira do kraja. Ispočetka nje bilo podnošljivo ali ubrzo je postalo iritirajuće. Nije mi se dalo učestvovati u raspravama o muzici pa sam pobjegao u kuhinju da pronađem još koje pivo. Možda mi i nije pasalo, ali što je ostalo drugo za činiti?

utorak, 20.01.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI SEDAM

Došlo je još nekoliko ljudi iz susjedne sobe, privučeno bukom. Oči su im bile čudno sjajne, a žohari sve brojniji. Razmiljeli su se po stropu i po podu, zavlačeći se ispod smeća na podu. Počeli smo dizati smeće da istjeramo i zgnječimo tu malu đubrad, no, to se pokazalo kao težak posao. Mali žohari bili su brzi i okretni, a mi, pod utjecajem šita i alkohola, kretali smo se kao trotonski kamioni. Najbeskorisniji je bio Mrvica koji se pijan skutrio ispod stola i zaspao kao psić. Sudarali smo se jedni s drugima, rušili smo pokućstvo, čaše i flaše sa stola i elemenata, pokušavajući zdrobiti kojeg žohara. To smo uspjevali samo dok su bili na zidu i trčkarali gore -dolje. netko je odlučio da ćemo im bocama najbolje stati na kraj. Proletjela je jedna pa druga, ostavivši udubine u zidovima. Još nekoliko boca se spojilo sa zidom i uz tresak rasprsnulo, a komadići stakla su se razletjeli svud po kuhinji. Mogao sam osjetiti kako mi klize niz vrat i leđa, i stružu po njima. Niti jedan žohar nije poginuo.

-Prekinite bacat boce, majmuni! Neko će ostati bez oka! – izderao sam se, pokrivši glavu rukama.

Domi me krivo pogledao svojim očima-crtama. Taman se spremio zafitiljit jednu u zid.

-Ti već ko da ih nemaš.- rekoh mu.

Onda je Jasmina ušla u kuhinju. Prekoračila je razvaljenu napu na podu i Mrvicu koji se opružio pored nje, mrmljajući Thompsonove stihove. Pogledala je kuhinju koja je izgledala kao da je u njoj eksplodirala bomba. Nastao je tajac. Desetak muških je u kuhinji zijevalo kao telad. Onda je pogledala mene, onim majčinskim opet-si-razbio-vazu pogledom. Rade je navlačio Mrvicu za nogu, pokušavajući ga probuditi. Guzica mu je skoro dopola ispala iz hlača.

-Diž' se rođo! Napadnuti smo! – vikao je.

Dala mi je poljubac u obraz i rekla:
-Idem! Čujemo se.-
-Ali, dušo…- rekao sam njenim leđima koja su išla prema izlazu. Stupajući prema vratima zgazila je jednog ovećeg žohara.
Zalupila je vrata. Dovraga. Sad se opet moramo pomiriti.

-Pusti je, nek se ljuti. Proći će je. Joj, vidi ga što je mali slatki.- rekla je Jasna podižući omanjeg žohara s poda. Kod kuće je držala tarantulu u četvrtastoj staklenoj posudi, koju je hranila skakavcima što ih je sama uhvatila na nasipu. I taj žohar će joj sigurno dobro doći. Jasna je studirala botaniku, ali druga ljubav su joj bile bube. Tek su joj na trećem mjestu bili muškarci. Možda i na četvrtom, ako bi se u blizini pojavila kakva slatka šarena pankerica širokih vidika. Opet, nije da nije imala muških u životu. Imala ih je itekako, ali nijedan nije trajao duže od šest mjeseci. Faks je uvijek bio na prvom mjestu, pa makar to značilo i skakanje po dvometarskoj travurini na Savskom nasipu i skupljanje kojekakvih opskurnih biljaka za herbarij. Malo je muških u gradu Zagrebu to smatralo dobrom zabavom.

Uzela je žohara, spremila ga u džep i zatvorila patent na njemu.

Izašao sam iz šupe koja je nekad bila kuhinja i otišao na WC. Trebalo mi je par kvadrata samo za sebe u kojima me nitko neće pitati ni gdje je pivo, gdje je vino i kad je utakmica. Kopkao me incident s Jasminom. U zadnje vrijeme nam baš i nisu cvjetale ruže, a ovo sad sigurno nije bio korak nabolje. Štoviše, bilo je baš suprotno od toga. Totalni zajeb. Sranje. Bit će pravo čudo ako me bude htjela opet vidjeti. Možda i hoće. Teško mi je to bilo priznati, ali uz sve njene hirove, blesavost i nekoordiniranost, volio sam je.
Unosila je prijeko potrebni dašak nereda u moj neuređeni život. Dobro, istina je da smo se uvijek oko nečega prepirali, ali priznali mi to ili ne, to prepiranje, svađanje i predbacivanje stvaralo je pogonsko gorivo za našu vezu. Nekome možda čudnu, ali ipak jaču od mnogih na koje se može naići. Veze u kojima sve ide štreberski točno i nisu prave veze. U takvim vezama netko zasigurno previše šuti.

I evo, sad opet počinje. Autokorekcija. Počet ću čistiti stan. Počet ću plaćati režije na vrijeme. Počet ću pozdravljati susjede. Kupit ću kanarinca i nazvat ću ga Kiki. Pričat ću sa starom duže od dvije minute. Jebote, čak ću i kupiti i glupi tabletić i stavit ga na televizor, zajedno s vazom od švedskog kristala. Dobro, to možda ipak neću. Dok je alkohol u meni smišljao još jedan „počet ću“, netko je pustio „Tommy Kowey's Car“ Toy Dollsa. I onda me pukla zla pomisao. Da li je stvarno moguće da jedna takva cura kao Jasmina završi u kolima jednog maminog sina? „I saw her…in Tommy Kowey's Caaaaaaaaaaar….“ pjevao je Michael Algar zvani Olga, svojim napol retadiranim glasom. Poželio sam prvi put da nas dvoje, sami, hodamo pješčanom plažom. Nije bilo nikog drugog od poznatih. I dok more diše svojim lijenim uzdasima, ona mi se stišće pod rukom, a iz beach bara natkrivenog slamom pjeva brkati Lionel Ritchie. Preplanuli konobar briše čaše, i toči crvenu tekućinu s komadom limuna na čaši. Onda se iz dubine, pojačan keramikom, začuo glasan i dug prdac. Opet sam bio u svom WC-u i gledao u bijela vrata.

utorak, 13.01.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI ŠEST

Dva pijana nabildana mužjaka u kurton majicama su stajali usred dima i klatili se zagrljeni. Pričali su nešto na svom pijanom jeziku. Do mene je kroz buku dospjelo nešto kao„izvini, puno te volim, znaš…“ Na podu je nekoliko boca piva ležalo mrtvo, razbijeno u paramparčad. Mare je još uvijek motao, obrazi mu natekli kao u austrijskih jodlera, a Domi pušio, puštajući na nos bale dima koje su rasplinjavale na stropu, iz kojeg se njihao uster i bacao blijedunjavu svjetlost. Kad sam ušao, Domi se okrenuo prema meni i pogledao me polusklopljenim očima kao crtama:

-Još si tu?-

Iscerio se i pružio mi baklju kao štafetu.

Povukao sam dim i zakašljao se. Namrštio sam se i pogledao u joint kao da me ugrizao. Onda sam povukao još nekoliko dimova da mu se osvetim.
Mrvica i Rade, su se njihali zagrljeni, oči im krvave, što od dima, što od alkohola a jedna ruka im podignuta u vis, pucajući iz nevidljivog pištolja. Umjesto pištolja među Mrvičinim prstima našao se joint, a onda ubrzo i među zubima. Medvjeđom me šapom uhvatio oko ramena i privukao k sebi. Na pijanom jeziku mi je baljezgao nešto na uho. Često je spominjao „ljubav, braću i mi smo taki“. Rekao sam da je to dobro, i da trebamo biti „taki", da će nas to održati, pa sam se malo odmakao jer mi je cijeli obraz zapljuvao pričajući o ljubavi.

Dodao je joint Radi, pa zgrabio rakiju sa stola, prosrao još jednu mudrost o takvosti i potegao vatru iz boce. Poslije toga je toliko zatresao glavu da je i mene zapeklo u stomaku. Thompson je zarevao „Hej, prijatelji, često mislim na vas….!“ Iz Radinog grla prolomilo se Joooooooj!“ i počeo je skakati kao lud. Glavom je zakačio luster koji se zanjihao u velikim amplitudama. Soba je izgledala čudno, kao da se okreće. Obgrlio je Mrvicu oko ramena i dao mu sočan i glasan poljubac u obraz, našto se ovaj zakikotao kao malo dijete.

-Opa, pornić!- rekao je Domi dok je cuclao ugašeni filter.

Mare nije skidao pogled s jointa koji mu se oblikovao u tankim prstima. Činio se poput kipara koji se divi svom umjetničkom djelu. Kad ga je smotao, uzeo ga je za filter i pokazao nam ga:

-Evo ga konačno!

Izraz lica mu je bio kao u djeteta.

Domi je zurio u TV dok se pepeo na njegovom smotku gomilao. Činio se kao kip.
Kad je Thompsom došao do „Jeeeeeeeeeeste li se umorili!?“ Mrvica je glasno zaurlao „Tooooooooo!“ i dohvatio se Radine glave i zažvalio ga u obraz. Rade ga je refleksno odgurnuo, ovaj je zateturao preko cijele kuhinje, izbivši Maretu joint iz ruke i udario laktom u prastaru napu, čiji ga je ćošak pogodio pravo u skriveni živac. Onaj od kojeg imaš osjećaj da ti tijelo bridi.

-O jebemti mater! – rekli su Mrvica i Mare u glas.

Mrvici se lice zajapurilo od bijesa. Temperament ga je izdao i dohvatio se sirote stare nape i počeo je navlačiti. Trgao je kao bijesni pas, sve dok je nije iščupao iz zida i zakačio krčeći kazetofon koji je uz tresak pao na pod. Thompson je ušutio. I razbijena napa je pala na pod, zajedno s beživotnim sivim crijevom. Na njenom mjestu ostala je rupa iz koje je u kuhinju gledao mrak.

-Opa, Rambo! – komentirao je Domi.

Vrata od kuhinje su se lagano otvorila i provirio je Bobi:

-Pa dobro, koji vam je kurac!-

-Jebiga, Mrvica je malo popio- rekoh ja.

U rupi na zidu gdje je nekad bila napa, mrak se počeo čudno vrpoljiti. Izišao je žohar. Pa još jedan. Onda još jedan. I još njih nekoliko. I onda ih je rupa počela rigati u valovima. Miljeli su po zidu i sve više prekrivali njegovu bjelinu.

utorak, 06.01.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI PET

Kad me vidjela kako bježim iz kuhinje, Miranda je rekla:

-Reci onom tupanu da je opasno krvariti po drugima. Tko zna čim ćemo se zaraziti!-
-Nema opasnosti. Rade je zdrav momak. Jedino što možeš od njega je dobiti je glad za kilama.-
-Ej, ako se dosad nisi zarazila u svom ovom smeću, šta se onda bojiš krvi jednog momka iz teretane.-
-Jasmina, ne seri, nije baš toliko prljavo…-
-Ma, nije…A ovo s čim se sad nabacuju, to su svježe ispečene šnicle iz Slavonije.- streljala me pogledom. Bilo je nešto majčinsko u tom pogledu, onako kao kad razbiješ najdražu vazu ili napucaš susjedovu mačku zračnicom.

Pored uha mi je prozujao žutosmeđi smrdljivi projektil. Sagnuo sam se.

-Rekla bih da je ipak krempita- rekla je Miranda gledajući u mrlju na zidu koja je ostala iza projektila.

-Dođi ovamo.- rekla mi je Jasmina
-Nema potrebe, maknut ću se ja.- rekla je Miranda i šmugnula u u susjednu sobu.

I tako smo ostali sami, ona i ja. Nabacivanje se stišalo i iz kuhinje je zatreštao Thompsonov hrapavi vokal.
- Dušo, čim ovo prođe, selim se odavde…-
- Da? I?-
- Pa u novo, čišće mjesto.-
- Šta vrijedi to novo i čišće mjesto kad se u njega useljava jedan prljavac ko ti.-
- Ej, ne vrijeđaj, ja sam samo rekao…-
- Kako ne kužiš da uopće nije problem u čišćenju?-
- Nego u čemu?-
- U tome što tebe živo zabole hoće li sad na vrata zakucati murja, hoće li te gazda izbaciti na ulicu…-
- Da, zabole me! Pa ima još stanova po Zagrebu, nije ovo jedini!-
- Opet si promašio poantu!-
- Pa onda me prosvjetli kad sam toliko slijep?-
- Problem je u tome što tebe boli kurac!-
- Dobro, i ? Gdje je tu problem?-
- U tome što te i za mene boli kurac!-
- Čekaj, čekaj, to uopće nije istina!-
- Tu sam već dva sata i niti jednom nisi progovorio sa mnom! Niti jednom me nisi pitao kako se osjećam, i treba li mi štogod!-
- Kako da te stignem pitati kad imam dvadeset pijanih idiota u stanu od kojih su se neki zamalo pobili? I to ogriskom od pizze!-
- Je, je, sad se vadiš na prijatelje! A ja sam tu već više od dva sata!-
- Jaso, jebote, pa nisam ni stigao…-
- Sad kad si bio s njima, mogao bi malo biti i sa mnom. Jel'?-
- Pa mogao bih- rekao sam automatski, izbjegavajući daljnju svađu. Svaka daljnja protutvrdnja samo bi raspirila vatru.
-
Obgrlio sam je, milovao je po leđima i šaptao nježne riječi na uho dok se nije smirila. Spontano smo se počeli i ljubiti. Obgrlila me oko leđa i milovala po leđima. Sve dok joj ruke nisu pale na guzicu. Moju, dakako.
Grizla me za donju usnu i vrtila jezikom po ustima. Ponekad bi se zaboravila pa ugrizla malo jače i pomaknula vilice. A to je znalo gadno zaboljeti.

-To ti je zato što si bio nevaljao.- rekla je hihočući kao mala đavolica.
-Šta bi bilo tek da sam zločest?-

I tada se nešto slomilo u kuhinji. Izvukao sam se iz njenog zagrljao i pohitao u kuhinju.

A tamo imam što vidjeti. Mrvica i Rade u elementu, zagrljeni, revu, krvavih očiju, dok se luster ljulja amo-tamo, bacajući sjenu po sobi. Za stolom je još uvijek sjedio Mare i motao ogroman joint, a Domi je pušio jedan oveći, zamišljeno gledajući u televizor. Boca rakije bila je bila skroz prazna, a sa mog starog kazetofona treštao je Thompson i „Vjetar s Dinare“. Zvučnici su toliko krčali da je to bila jedva podnošljivo. Jasna je bila na balkonu i pričala na mobitel, tko zna s kim.

-Jebiga, Mrvica je malo popio.- rekao mi je Domi, odsutan, boreći se sa „tromblonom“ koji mu je na oči spustio roletne.

Najgore od svega toga je bilo što Mrvica nije popio malo.