CAffeine

utorak, 13.01.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI ŠEST

Dva pijana nabildana mužjaka u kurton majicama su stajali usred dima i klatili se zagrljeni. Pričali su nešto na svom pijanom jeziku. Do mene je kroz buku dospjelo nešto kao„izvini, puno te volim, znaš…“ Na podu je nekoliko boca piva ležalo mrtvo, razbijeno u paramparčad. Mare je još uvijek motao, obrazi mu natekli kao u austrijskih jodlera, a Domi pušio, puštajući na nos bale dima koje su rasplinjavale na stropu, iz kojeg se njihao uster i bacao blijedunjavu svjetlost. Kad sam ušao, Domi se okrenuo prema meni i pogledao me polusklopljenim očima kao crtama:

-Još si tu?-

Iscerio se i pružio mi baklju kao štafetu.

Povukao sam dim i zakašljao se. Namrštio sam se i pogledao u joint kao da me ugrizao. Onda sam povukao još nekoliko dimova da mu se osvetim.
Mrvica i Rade, su se njihali zagrljeni, oči im krvave, što od dima, što od alkohola a jedna ruka im podignuta u vis, pucajući iz nevidljivog pištolja. Umjesto pištolja među Mrvičinim prstima našao se joint, a onda ubrzo i među zubima. Medvjeđom me šapom uhvatio oko ramena i privukao k sebi. Na pijanom jeziku mi je baljezgao nešto na uho. Često je spominjao „ljubav, braću i mi smo taki“. Rekao sam da je to dobro, i da trebamo biti „taki", da će nas to održati, pa sam se malo odmakao jer mi je cijeli obraz zapljuvao pričajući o ljubavi.

Dodao je joint Radi, pa zgrabio rakiju sa stola, prosrao još jednu mudrost o takvosti i potegao vatru iz boce. Poslije toga je toliko zatresao glavu da je i mene zapeklo u stomaku. Thompson je zarevao „Hej, prijatelji, često mislim na vas….!“ Iz Radinog grla prolomilo se Joooooooj!“ i počeo je skakati kao lud. Glavom je zakačio luster koji se zanjihao u velikim amplitudama. Soba je izgledala čudno, kao da se okreće. Obgrlio je Mrvicu oko ramena i dao mu sočan i glasan poljubac u obraz, našto se ovaj zakikotao kao malo dijete.

-Opa, pornić!- rekao je Domi dok je cuclao ugašeni filter.

Mare nije skidao pogled s jointa koji mu se oblikovao u tankim prstima. Činio se poput kipara koji se divi svom umjetničkom djelu. Kad ga je smotao, uzeo ga je za filter i pokazao nam ga:

-Evo ga konačno!

Izraz lica mu je bio kao u djeteta.

Domi je zurio u TV dok se pepeo na njegovom smotku gomilao. Činio se kao kip.
Kad je Thompsom došao do „Jeeeeeeeeeeste li se umorili!?“ Mrvica je glasno zaurlao „Tooooooooo!“ i dohvatio se Radine glave i zažvalio ga u obraz. Rade ga je refleksno odgurnuo, ovaj je zateturao preko cijele kuhinje, izbivši Maretu joint iz ruke i udario laktom u prastaru napu, čiji ga je ćošak pogodio pravo u skriveni živac. Onaj od kojeg imaš osjećaj da ti tijelo bridi.

-O jebemti mater! – rekli su Mrvica i Mare u glas.

Mrvici se lice zajapurilo od bijesa. Temperament ga je izdao i dohvatio se sirote stare nape i počeo je navlačiti. Trgao je kao bijesni pas, sve dok je nije iščupao iz zida i zakačio krčeći kazetofon koji je uz tresak pao na pod. Thompson je ušutio. I razbijena napa je pala na pod, zajedno s beživotnim sivim crijevom. Na njenom mjestu ostala je rupa iz koje je u kuhinju gledao mrak.

-Opa, Rambo! – komentirao je Domi.

Vrata od kuhinje su se lagano otvorila i provirio je Bobi:

-Pa dobro, koji vam je kurac!-

-Jebiga, Mrvica je malo popio- rekoh ja.

U rupi na zidu gdje je nekad bila napa, mrak se počeo čudno vrpoljiti. Izišao je žohar. Pa još jedan. Onda još jedan. I još njih nekoliko. I onda ih je rupa počela rigati u valovima. Miljeli su po zidu i sve više prekrivali njegovu bjelinu.