Treba mi nešto. Rekao bi Galić: "Treba mi nešto jače od sna, da me uspava tisuću godina." Voljela bih imati to nešto. Voljela bih da me svi jednostavno ostave na miru. Da, to želim. Želim vlastiti mir. Želim razmišljati i vidjeti budućnost koja mi stoji pred vratima. Ne, ne želim biti vračara. Želim znati što me čeka kada završim ovu priču o djetinjstvu. Želim znati gdje ću dospjeti kada završim tu priču i kročim pragom odraslog svijeta.

Jer, tamo gdje idem zaista me čeka odrastao svijet. Ne toliko ljudi - nitko ondje neće biti odrastao, ali obaveze. Čekaju me obaveze i odgovornost. Čeka me sve ono što nisam imala ovdje. Čeka me život koji mi ne paše jer ja jesam dijete. Ne paše mi, ali nitko nije rekao da ga ne želim. Štoviše, čekam ga već godinama. I brojim sate do konačnog susreta s tim životom. Samo ne znam hoće li me prihvatiti. Mogu li ostati dijete u odraslom svijetu? Jer ja želim ostati dijete. Djeca su nevina, dobra i optimistična. Želim ostati takvo dijete i ne susresti se sa stvarima za koje znam da će me kad tad sustići. Sa stvarima koje viđam svaki dan i previše razumijem da bi im bila bliže nego što jesam.