Trbuhom za kruhom!

29.01.2008., utorak


Na putu za Sibir..
Kad je avion uzletio u Moskvi je jos uvijek bio mrak. Avion pun ko sipak. Do mene sjedi tip i hladno mi se smjeska. Nas prvi kontakt nije dobro poceo, a ja nisam imao pojma ko je. Mozda je cak i moj novi sef. Ubrzo se tip opustio, izuo cipele, otkopcao kosulju, zafrknuo rukave, ispuhao nos i navalio na alkohol. U 30 min uspio je popiti barem 5 limenki piva i par vodki. Na kraju se jos podrignuo.
Ja sam samo pokusavao zaspati sto prije i prezivjeti let.

Kad sam se probudio i pogledao kroz prozor, vani je bio dan. Sunce je visoko sjalo. Slucajno sam pogledao na drugu stranu i vidio da je na toj strani mrkli mrak. Mislio sam da sanjam. S jedne strane dan, a s druge noc. Kako je pilot kasnije objasnio, desetak minuta letjeli smo na granici dana i noci. Ubrzo nakon toga stjuard nas je obavijestio da cemo uskoro sletjeti.

Bio je to tocno na moj rodendan, pocetak kolovoza, jos uvijek ljeto. Moja prtljaga puna ljetnih stvari, nesto malo u slucaju ako zahladi.

Photobucket

Photobucket

Kad smo sletjeli vani je sjalo sunce, sve zeleno i svjeze. Pridem vratima kad ono sok. Vani hladno, da hladnije nije moglo biti, citavih 6 stupnjeva. Okrenem se na peti, pogledam tipa iza mene i pocnem prekopavati po torbi za toplijom odjecom. Niko mi nije rekao da ce usred kolovoza biti 6 stupnjeva. Nako sto sam nasao nesto toplije odjece izasao sam u van i stupio na asfalt. Vani nas je cekao autobus, vjerojatno proizveden tijekom WWII, a nasa prtljaga bila je ubacivana u smetlarski kamion modificiran za prijevoz prtljage. Nedaj Boze da imas nesto stakleno unutra.

Sjedio sam u predvorju i cekao na prtljagu. Uspio sam prebrojiti svoju prtljagu. Izasao sam iz glavne zgrade i dozivio deja vu. Stojim i gledam uokolo, ocekujuci da mi neko pristupi i ponudi prevoz. Svako putnik imao je organiziran auto ili kombi. Parkiraliste se lagano praznilo, a ja sam jos uvijek stajao.
Ubrzo mi pristupi ko drugi nego moj stari poznanik i ponudi mi prevoz do baze.

Photobucket

Nastavak slijedi...

Pozdrav iz Alzira!
Sretno

- 10:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.01.2008., četvrtak


Jednom u Rusiji...
Bilo je to moje prvo putovanje u Rusiju. Moje prvo putovanje avionom u stranu zemlju. Prvi put sam samcat na putu u nepoznato. Prolazeci kroz kontrolu, u ruci sam cvrsto drzao vizu i avionske karte. Srce mi je lupalo ko ludo. U glavi mi je tutnjalo stotine pitanja. Bio sam na rubu. Malo je falilo da odustanem od puta i vratim se doma, ali na svoju srecu nisam. Jer da jesam danas ne bih bio tu gdje jesam.

Usao sam u avion i nakon 3.5 sati sletio sam na jedan od moskovskih zracnih luka Sheremetyevo. Sav sretan prosao sam carinu bez problema i krenuo prema izlazu gdje me trebao cekati vozac. No tamo nikog nije bilo. Jos uvijek optimisticno raspolozen mislio sam da vozac kasni zbog prometne guzve ili smo se mozda mimoisli negdje
.
Nakon vise od sata cekanja znao sam da je vrag odnio salu i da me niko ne ceka. U mobitelu sam pronasao kontakt broj. Mislio sam da ce sad sve biti u redu kad ono poziv nije moguce uspostaviti. Sad vec ljut poslao sam T-Com u rodno mjesto. Pokusao sam jos par puta, ali s istim rezultatom. Tad sam bio slomljen.

Najbolja stvar je bila da su me cijelo vrijeme oblijetali taksisti ko kakvi lesinari. Uporno sam ih odbijao do trenutka kad vise nisam imao izbora. Iz grupe od dvadesetak lesinara odabrao sam jednog koji je znao kolko tolko pricati engleski, cak je bio toliko ljubazan da je sa svog mobitela nazvao ured i dao mi njegov mobitel.
Kad sam i ja pitao za vozaca i za avionske karte potrebne za nastavak putovanja oni mi mirno odgovore da su totalno zaboravili na mene i nek uzmem taxi do druge zracne luke. Kad stignem tamo ce me cekati covjek s kartama.
Taxist je vec blistao od srece. Na moje pitanje kolko daleko je zracna luka DOMODEDOVO i kolko ce me kostati put odgovor me je umalo bacio na pod. Zracna luka Domodedovo nalazi se na drugoj strani Moskve, oko 100km i da ce me on za 120$ odvesti tamo uz obecanje da cu stici na drugi let.

" No problem, me driver good. Very fine car, fast"

Uz stisak ruke krenuli smo prema autu kad ono jos jedan sok. Zasto je volan na mojoj strani? Uskoro saznah da velika vecina automobila u Moskvi ima volan na desnoj strani. Takvi automobili su puno jeftiniji na ruskom trzistu. OK, sta je tu je. Nemam drugog izbora. Sjednem u auto i putovanje moze poceti.
Nakon kratkog putovanja uokolo zracne luke stigosmo na autocestu od sedam traka u svakom smjeru. Auto-Cesta krcata kamionima, automobilima, motociklima i kojekakvim drugim jurilicama. Nema pravila za nikog.
Vozac, lud da ludi nije mogao biti, prebacivao se je iz jedne trake u drugu bez ikakvog upozorenja. Svako malo ja sam gurao glavu van auta kako bih provjerio da je put slobodan jer on zbog volana na krivoj strani nije vidio nista.
Nakon dva sata strave iskrcao me je na ulazu u novu zracnu luku, uzeo novac i pozelio mi sretan put.
Mrtav umoran vukao sam prtljagu trazeci dogovoreno mjesto, kad tamo nema nikog. Nakon dva sata cekanja zovu mene iz ureda da je let u 2h ujutro i da cu karte dobiti u ponoc. Preda mnom bilo je 4 sata cekanja.

Oko mene toliko razlicitih narodnosti nikad nisam vidio. Primjerice samo u Kazakstanu ima vise od 100, a kolko sam mogao vidjeti velika vecina letjela je u tom pravcu ili ti u pravcu nekog drugog -stana. Pokusao sam zaspati, od tolko buke i straha nisam mogao.
Ipak prezivio sam i uspio docekati ponoc. Stajao sam na dogovorenom mjestu i cekao. Nakon nekog vremena ispred mene se stvori covjek i upita ma da'l sam ja Samir Golub. Ja klimnem, a on mu u ruku gurne omotnicu s kartama i odjuri.
Ja otvorim omotnicu i vidim dvije karte. Jedna na moje ime i na latinici, a druga na cirilici. Zbunjen nisam obracao paznju na drugu kartu. Jednostavno sam mislio da trebam dvije, na latinici i na cirilici.
Lagano sam setao prema salteru kad se odnekud stvori neki tip i upita me da'l imam njegovu kartu. Ja mrtav hladan odgovorim da imam samo svoju i produzim prema salteru.
Zeni na salteru predam dvije karte i ona lijepo obavi check in, no meni nesto nije dalo mira. Odlucio sam pogledati tu drugu kartu malo bolje. Uskoro mi je sve bilo jasno. U ruci sam imao dvije karte, moju i za onog drugog tipa.
Imao sam srece tu noc. Uspio sam pronaci tipa i dati mu kartu.
Potapsem ja njega po ramenu i velim mu da je to njegaova karta i da sam vec obavio "check in" i za njega.
Crven u licu okrenuo sam se i ubrzanim korako krenuo prema avionu. Kad sam konacno sjeo u avion, imao sam sto za vidjeti. Moj suputnik je bio onaj isti kojeg sam chekirao.
Klimnuo sam glavom i pokusao sto prije zaspati. Moj put prema zapadnom Sibiru mogao je poceti.

Nastavak slijedi...
Pozdrav iz Alzira!
- 09:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.01.2008., petak


Jedan dan na radnom mjestu...
Ovaj put imao sam srece i nisam radio nocnu smjenu, za nekoliko dana odlazimo na novu lokaciju gdje cu biti nocna smjena i tad necu vidjeti sunce barem 2 tjedna. u vrijeme kad ustajem i zavrsavam posao vec je mrak.

Za vrijeme dnevne smjene sve je drukcije. Dnevna smjena pocinje u 7h i traje do 19h. Obicno se budim u 6h, obavljanje jutarnje higijene i odlazak na dorucak. Dorucak je uvijek isti, pa nakon par tjedana niko vise ne mari sto jede. Tri vrste peciva, jaja, marmelada i maslac, kava i caj, ako imamo srece moze se naci nesto pahuljica.

Nakon dorucka oblacim radno odijelo, uzimam kacigu, zastitne naocale i laganim korakom krecem prema busacem tornju. Obicno uvijek uranim 15-20 minuta tek tolko da procitam mail-ove i pogledam glavne vijesti. Nakon toga saznam sve bitno o prosloj noci i zabava pocinje. Novih 12 sati.
Nikad ni jedan dan nije isti. Uvijek se dogada nesto novo.

Nakon poslanih 50 mailova i minimum 15 telefonskih razgovora te uvjeravanja klijenta da je sve uredu i da je posao ok dolazi vrijeme rucka. Kao i svaki drugi dan isti meni. Govedi odrezak samo sad nije pecen vec kuhan i narezan na komade. Krumpir nije u crvenom sosu vec u sivom. Okus je isti. Salata kao i svaki drugi dan. Ali jesti se mora. 15 minuta za rucak i natrag na radno mjesto.
Opet sve ispocetka.

Photobucket

Meni najvaznija stvar je ekipa s kojom radim. Nikad ne volim kad su svi preozbiljni. Meni je najbitnije da je posao napravljen proesionalno i sto je bolje moguce.Uvijek se pokusavam saliti i smijati. Zato na mojoj kacigi stoj natpis "CRAZY CROAT". Lagano taj natpis postaje moj zastitni znak. Uvijek je lijepo vidjeti nasmijesena lica ljudi s kojima radim.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Obicno tijekom dana napravim po nekoliko kilometara hodajuci gore dolje, osobito kad je nafta na povrsini. U takvim trenucima kad se o busotini gotovo nista ne zna sva su lica ozbiljna i svatko napeto prati svoj monitor. Svatko je spreman za reakciju u svakom trenutku. Mjeseci treninga i svih poslova koje je svatko odradio ucinio je svoje. Svatko zna svoju ulogu u detalje.
Na kraju vecina od nas ima obitelj i svi se zelimo vratiti doma.

Na terenu sam od 5.12. prosle godine i polagano pocinjem biti umoran. Preda mnom su jos dva i pol tjedan za odraditi i tecaj od 2 dana u Engleskoj. Nakon toga vracam se doma.

Za par dana odlazimo odraditi posao za kinesku kompaniju, najgoru kompaniju koja trenutno radi u Alziru. Ono sto sam cuo ne izgleda previse dobro, zapravo vecina je rekla da su uvijeti strava i uzas.
Uskoro cu imati prilike uvjeriti se kako to izgleda.

Sretno!
Pozdrav iz Alzira!


- 11:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se