23.06.2007., subota
Posljednji dani...
Još jedno toplo jutro u Sahari. Sunce je upravo provirilo iznad dine koja se nadvija nad naš kamp. Temperatura u 7:42 je ugodnih 42 stupnja. Vjetar puše, ali umjesto hlađenja osjećam se kao da je netko otvorio vrata pećnice. Već tjedan dana temperatura se ne spušta ispod 50 degC. Klime rade na maximumu, ali u podne ni to ne pomaže. Ako ništa drugo barem će mi biti lakše kad se vratim doma. Još uvijek nas znaju iznenaditi oluje ili čak pijavica slična ovoj na slici koja nas je pogodila jednom davno. Prošlih tjedan dana sve mi je išlo kao podmazano. Kako mi se bliži dan odlaska treba sve pripremiti i završiti sve obaveze do samog kraja. Posla imam uvrh glave, ali ovih par dana sve mi polazi za rukom. Dobro sam raspoložen, osmjeh mi ne silazi s lica osim kad se sjetim da se više ne vraćam u Berkine. Još jedno mjesto ostaje kao ugodna uspomena. Gotovo dvije godine proveo sam u Hassi Berkinu. Kad sam 2005. sletio na malu sletnu stazu usred pustinje bio sam jedini stranac među Alžircima. Nisam govorio francuski, nisam imao pojma o ničemu. Bio sam gušter. Tijekom narednih mjeseci uspio sam pohvatati sve konce, naučiti nešt arapskog i francuskog, a i broj stranaca je porastao tako da više nisam bio sam. Kad sad pogeldam brzo je prošlo. U kolovozu, nakon što se vratim sa slobdnih dana odlazim u novu bazu na novo radno mjesto s novim izazovima, ali o tome nekom drugom prilikom. Ovih dana navika mi je prošetati kampom nakon posla, porazgovarati s radnicima, popiti čaj (predobar). Šetam, slike iz prošlosti dolaze same od sebe. Bilo je svega i dobro i loše. Kad napustim ovo mjesto ostavljam mnoštvo prijatelja za sobom, neki od njih postali su jako dobri prijatelji, osobe kojima se može vjerovati i koji su uvijek blizu kad ih zatrebam. Jučer sam gotovo pustio par suza na pustinjski pjesak i samo je to još trebalo, krv i suze već je odavno upio pustinjski pjesak. Tko zna možda se vratim za par godina. Siguran sam da ću neke osobe opet vidjeti jer Zemlja je mali planet. Vrijeme je da se pogleda u drugom pravcu. We will meet again, sooner or later... bile su rječi koje mi je uputio Renato, jedan od EIC koji će mi najviše nedostajati. U četvrtak ću se ukrcati u ovaj avion i pogledom iz zraka ispratiti Hassi Berkine.  Sretno! Pozdrav iz Alžira i Hassi Berkine! |
16.06.2007., subota
Kad sve krene u krivom smjeru...
|
Nakon napornog tjedna u kojem se dogodilo sve i svašta, dobro i loše, dobio sam plan za sljedeči tjedan na kojem piše "no planned operations until 26th June". Bilo bi to super kad bi taj plan bio točan jer niti sat vremena poslije dobivam mail: Todays operations SL-1 EKT-10 Set Interference gauges - completed SL-2 HBN-25 MPLT - ongoing WT EMK-14 Initial Well Test - ongoing VX BKNE-11b Infield Test with Gas Lift - ongoing Tomorrows operations SL-1 EKT-12 Set Interference gauges SL-2 HBN-25 Complete MPLT WT EMK-14 Initial Well Test VX BKNE-11b Rig down equipment Regards, Mike O tom potom kako nema planiranih operacija i kako se sve planira par tjedana unaprijed. Mnogi me pitaju kaj se događa kad se bušotina pobuni, razbjesni odnosno kad se izgubi kontrola. Pokušat ću napisati nešt o tome. Kako se buši sve dublje tako i pritisak tla raste s tim raste i tlak u našoj bušotini. Tlak koji se javlja u bušotini na površini se može kretati od 1 do 2000 bara (29000 psi), primjerice u Kuvajtu. Jedina barijera između vas i tlaka je nekoliko uređaja koji nose naziv preventeri. To su metalni, gumeni uređaji koji zatvaraju ušće bušotine u punom profilu ili oko bušaćih šipki. Druga stvar koja sprečava da tlak uopće dođe do površine je tekučina čija se gustoća poveća toliko da na dnu bušotine stvara veći tlak od tlaka formacije ili sloja. Jednostavno uguši bušotinu. Ponekad zbog ljudskog faktora, krivih proračuna, nepažnje, umora ili neznanja tlak dođe do površine, ekipa zbog neiskustva i panike ne reagira kako bi trebalo, događa se blow out. Kad se to dogodi niko ne pleše i ne pjeva na kiši od nafte kao na popularnim filmovima tipa Armagedon. Zašto? Zato što je to gubitak sigurnosti i kontrole bušotine i gubitak dolara. Rasipanje nafte i zagađivanje okoliša nikome nisu u interesu, ljudski životi jesu. Isto tako i najmanji izvor plamena može zapaliti taj plin ili naftu. Blow Out koji se dogodio na slikama dolje, na sreću ja nisam doživio, ali par mojih kolega je i oni su mi dali te slike. Film se bojim prikazati zbog reakcija javnosti. Nažalost na toj bušotini poginulo je 8 osoba, a 24 su ranjene i od toga 12 teško. Ozljede su u 80% slučaja bile teške opekline na više od 50% tijela. Samo uz veliku prisebnost šefa tornja broj poginulih nije veći. Temperatura vatre koja je gorjela iznosila je 1300 degC. Pod takvom temperaturom metal se trenutno tali, a voda ispari prije nego uopće dodirne vatru. Bilo kakvo gašenje je uzaludno. Tijela dvoje radnika koji su bili najbiže mjestu izvora požara nikad nisu pronađena, čak niti pepeo. NJihove obitelji dobile su samo nešt pjeska s mjesta tragedije. Gašenje požara trajalo je 14 dana uz vatrogasce, vojsku i specijalne jedinice uvježbane za ovakve situacije pristigle iz Kuvajta. Ako je neko gledao kako su gasili zapaljene bušotine u Kuvajtu, isti scenarij upotrebljen je tu. Bušotina se jednostavno zasipala bombama od vode i to samo kako bi ljudi mogli dopuzati dovoljno blizu kako bi ubacili eksploziv u rupu. Eksploziv jednostavno isisa sav zrak i zatvori rupu. Kako je došlo do eksplozije niko nije siguran, ali pretpostavlja se da je bušotina imala problema s dotokom plina na površinu i da su šefovi bušaće kompanije to tajili svima. To je trajalo par dana. Plin se proširio cijelom površinom tornja. Kad se to primjetilo i izvan površine tornja poslana su dva radnika pričvrstiti ventil kako bi se preventeri zatvorili mogli zatvoriti. Ventil se zaglavio pa su radnici uzeli metalni, a ne brass čekić. Nekoliko udaraca po ventilu izbacilo je iskru. Ostatak priče je poznat. Slike su snimljene 12min nakon što je došlo do blow out-a.      70-tih godina gotovo do slične situacije došlo je na otoku Braču samo što je tamo umjesto nafte i plina pronađen H2S (smrdi po jajima) u takvim koncentracijama da je smrtonosan u sekundi. Da je tamo kojim slučajem došlo do bow out-a, rezultat bi bila katastrofa nesagledivih posljedica. Sretno! Pozdrav iz Alžira! |
15.06.2007., petak
Sad mi je dosta, hoću doma...
|
Ubio me posao ovih dana i sad nikak da se vratim na stazu. Zato i nisam ništ korisno napisao, a mislio sam. A uz sve probleme nije mi ni volja nešt pisati. Sve što se moglo skupiti se skupilo u ovih par dana. Kako mi se približava odlazak doma tako je posla sve više, ali ja karte za 29.6 već imam i nije me briga. Jednostavno kako se ljeto probližava meni je sve teže raditi, ali ne događa se to samo meni već i ostalim Hrvatima s kojima pričam putem messengera. Mislim da bi trebalo zabraniti raditi Hrvatima tijekom srpnja i kolovoza. Čitavi godišnji mi je isplaniran tak da znam da dan poslije povratka idem na vjenčanje dobrom prijatelju i jako se veselim (već dugo nisam bio na vjenčanju), pa onda malo u ZG do petka jer imam neke obaveze na faksu (trebam položiti neke ispite na poslijediplomskom). Kako moj izvanredni poslijediplomski studij napreduje tako mi postaje sve teže i napornije. Znam si misliti kaj mi je još to trebalo uz sav posao koji imam. Misli sam lako ćemo jer nikam nam se ne žuri, ali ipak treba učiti i pripremati seminare. Kad sredim faks šaljem mozak na ispašu. U biti pravi odmor mi počinje 6 Srpnja (July). Dva tjedna mora s dragom mi je taman da napunim baterije za ponovni odlazak u Alžir. Kako sam sve duže vani i kak mi to postaje rutina, draga mi sve više fali. Osobito kad radim ovako duge serija od 8 do 10 tjedana. Još sad kad počnemo živjeti zajedno bit će mi sve teže. Da se vratim u HR radit, barem za sad nemam motiva. Kao naftni inžinjer barem danas je lako dobiti posao bilo gdje, samo je teško dignut sidro i otplovit van. Čujemo se mi svaki dan telefonu, svaka časti IP telefoniji i CISCO Systems pa razgovaram besplatno, ali to više nije to. Jučer smo imali pravi dan. Odmor poslije ručka započeo je pozivom da nam se zapalio kamion na bušotini i da smo izgubili alate u bušotini. Vika, strka svuda. Mobiteli, telefoni i ostala čuda tehnike zvone, vibriraju. Da imam 4 ruke bilo bi mi premalo. Sva sreća je bila da niko nije nastradao jer da je vatra došla do bušotine niko nebi ostao živ u krugu od 50m. U tom trenutku imali smo oko 15 ljudi koji su nešt radili. Baš kad se situacija smirila i izlazim ja sa sastanka s hrpom ljudi, a 100m od nas prevrnuta cisterna i kamion od 40t. Novi alarm i opet sve ispočetka samo što smo ovaj put imali ozljeđene koji su odmah avionom evakuirani u bolnicu. Dobili su prvi pregled u našoj ambulanti, 30 min poslije naš doktor i dva nastradala radnika poletjeli su u talijansku bolnicu. Fraktura lubanje jednom radniku i presječene tetive drugom. Dozvoljena brzina za automobile u kompaniji je 70 km/h, a za kamione 50 km/h i svako vozilo opremljeno je drive right uređajem koji kontrolira vašu vožnju i ako prekoračite dozvoljenu brzinu, ubrzanje ili kočenje uređaj isispušta nervirajuči zvuk pa morate usporiti. Kad smo skinuli podatke s crne kutije kamiona, izmjerena brzina je bila 75 km/h. Ja sam ostao bez rječi. Tolko se ulaže u trening, sigurnost i opremu, a ljudi i dalje krše sva pravila. Oba vozača će dobiti otkaz i uz sve još su dobro prošli. Moj prijatelj Renato inače iz Torina baš se jučer vratio s godišnjeg, a svako sranje njega teško pogađa. Nemam komentara na njegovo stanje danas. Sretno! Tužni pozdrav iz Alžira.  ps:Ovo sam dobio prije par trenutakaod jednog prijatelja. This poem was nominated poem of 2005. Written by an African kid, amazing thought: "When I born, I Black, when I grow up, I Black, When I go in Sun, I Black, when I scared, I Black, When I sick, I Black, and when I die, I still Black... And you White fellow, When you born, you Pink, when you grow up, you White, When you go in Sun, you Red, When you cold, you Blue, When you scared, you Yellow, when you sick, you Green, And when you die, you Gray... And you call me colored? ......."  |
12.06.2007., utorak
Svi smo mi Ammi Mouh
|
Okružen sam njima 24h dnevno. Bilo kuda oni svuda. Život bez njih je nezamisliv. Evo par sitnica o ljudima s kojim radim, djelim hranu, dobro i zlo. Prva stvar koju morate naučiti kad radite među ljudima različitih nacionalnostima, kulture, vjeroispovjesti i običaja je TOLERANCIJA. Nije isto kad radis i živiš u gradu, spavaš u hotelu, jedeš u lijepom restoranu. Nacionalnosti sam već nabrojio, a vjerski sastav: 90% muslimani, 7% kršćani, 1% budusti, 1% hinduisti. Fali mi 1%, ali nisam znao kud bih strpao one koji su 50-50, malo muslimani pa malo kršćani ili malo budisti pa opet kršćani. U biti da ne odugovlačim ovo je moja ekipa:  Kao jedan od nekoliko EIC (Engineer In Charge) u timu imam 37 ljudi, nekoliko inžinjera, tehničara (faks u trajanju do 3 godine) i mnoštvo šljakera. Moram reči da su mi oni najdraži. Ovakve likove uvijek je lako vidjeti i prepoznati, a još ljepše čuti. Naravno engleski nijedan ne govori, francuski ako imate sreče, jedino što možete čuti je nekakva mješavina arapskog, francuskog i berberskog jezika, a kad mi pokušaju nešt objasniti iz petnih žila se moram truditi ostati ozbiljan. Ponekad se počinjem smijati čim ih vidim da mi prilaze. Pa sad ti s njima održi normalan sastanak. Pokušavam se naviknuti pa pola sastanka održim s mlatarajući rukama i praveći grimase, a pola mi neko simultano prevede. Ako neke i ne vidim na sastanku onda ih barem poželim dobro jutro tijekom doručka u 5:30h. Ynam ih sve poimence i barem nešt o njihovim obiteljima. Poštovanje koje vidim u njihovim očima ne mogu opisati, bilo od čistaća do tehničara.   Kako mi se zna dogoditi i poneki loš dan, kad me sve pritišće, od rokova do šefova pa kad se nakupe svi problemi nastradaju oni najmanji. Tad znam vikati i galamiti na prvu osobu koja mi nešto skrivi, jednom sam čak rasplakao jednog djedu čiji je jedini zadatak voziti kamion i imati uvijek pun rezervoar goriva. Ništa drugo osim toga, jednostavnije ne može biti. Desilo se da sam taj dan hitno trebao njegov kamion poslati na neku bušotinu. Pozovem ja njega kad mi on veli da ne može jer nema goriva. Bila je to iskra koja je zapalila bure baruta. Jednostavno eksplodirao na tog djedicu. Njemu su samo potekle suze, nije ni pisnuo, smao je stajao i plakao. Meni je nakon toga bilo tolko žao da sam se čovjeku ispričao pred cjelom ekipom. Istina da sam pretjerao. Nakon toga uvijek se kontroliram iako znam povisiti glas. Kad god imamo slobodnog vremena pokušavamo ih nešt naučiti. Uvijek ima nekog ko želi i voli naučiti. Ipak Alžir je još uvijek siromašna zemlja gdje vlada korupcija.  Sjedim u uredu i dok imam vremena moja su im vrata uvijek otvorena. Svatko može pokucati i pitati, sjesti i razgovarati dok god igraju fer. Pravila su postavljena oni ih samo moraju sljediti.  Uvijek su nasmješeni i sretni jer sutra je novi dan.    Ponekad tolko rade da dečki spavaju gdje god i kad god stignu. Ne bira se mjesto ni vrijeme, samo malo mira.    Ali navečer kad stigne hrana, umor nestaje i osmjeh se vrati na lice.  Oni koji imaju snage ponekad i zapjevaju kad se isprazni nekoliko boca.   A da bi se uspjelo izdržati potrebno je trenirati od malih nogu. Kuda će sin ako ne tatinim stopama.  Ovo bi bilo o ljudima koji rade u Sahari od 0-24h po 50 dana. Sretno! Pozdrav iz Alžira. |
11.06.2007., ponedjeljak
Čime se bavim... u biti kako sam zaglavio u Sahari!
Gori,gori 8000 bbl/day, vrijeme je za roštilj. Kolko je to zelenih novčanica izgorjelo ako je bačva (barrel) nafte 70$? Puno, jako puno, dosta za lijep i lagodan život!!! Ma nema veze, nafte ionako ima, samo je treba izvaditi. Čime se bavim u bespućima pustinje? Zašto bi neko normalan završio na 50 stupnjeva osim ako nije lud. E pa ponekad i mislim da sam lud, mislim to moje posebno ludilo me održava normalnim. Zato i nosim nadimak Crazy Croat. Priča je počela krajem prošlog stoljeća kad sam kao balavi gimnazijalac upisao RGNF ili Rudarsko-Geološko-Naftni Fakultet. Bio je to moj najbolji potez u životu. Maleni fakultet s najboljim profesorima i još boljom ekipom i putovanjima. Na godini vas ima max 40,a na predavanjima 15. Malo truda i svi profesori vas ubrzo upoznaju. Na kraju je sam ispit čista formalnost. Proveo sam tako 4.5 prekrasne godine. Pri samom kraju četvrte, stigla je ponuda jedne ugledne naftne kompanije čije ime neću reklamirati, ali spada u 10 najvećih. Ponudu sam objeručke prihvatio i te sam godine u kolovozu završio u Rusiji tj. Zapadnom Sibiru. Nikad sebe nisam vidio raditi u HR, uvijek me vuklo van. Htio sam vidjeti svijeta. ali ne onaj svijet koji vam prodaju turističke agencije, već nešto novo. Nakon Rusije proputovao sam još dosta zemalja, ali o njima nekom drugom prilikom. Trenutno je moj dom Alžir. Sljedeće godine tko zna...Južna Amerika ili Azija, mislim da mi je dosta Afrike. Iako Sahara izgleda kao gomila pjeska bez ičeg korisnog, zapravo je bogata crnim zlatom (i ostalim mineralima tipa zlato, uran, željezo), nočnom morom svih ekologa. Tu nastupamo moja ekipa i ja. Moj/njihov posao je izvaditi tu crnu, zelenu, žutu i smeđu tekućinu na površinu što je sigurnije moguće i sa što manjim utjecajem na okoliš. Istina da se zeleni neće složiti, ali ja znam iz prvog lica kolko se truda ulaže u zaštitu okoliša posebice Sahare. Ko vjeruje vjeruje ko ne, ne mora, ali nek ne pametuje. Drugi dio mog posla je izračunati, procjeniti kolko nafte još ima u našem ležištu, odnosno za koliko godina, te treći dio je šefovanje tj. menagement. Istina, ne radim sve to ja sam već imam ekipe zadužene za to. Otkud nafta u Sahari to morate saznati sami. Nafta je mineral, gotovo uvijek tekuća mineralna sirovina. Dakle nafta se nalazi u ležištu. Ležište je šupljikava stjena ispunjena naftom ili plinom, slično ko spužva kad je umočite u vodu. Cilj je čim više isprazniti spužvu. Reakcija ležišta koje je probušeno slična je reakciji limenki ili boci cole, nakon što je protresete i otvorite. Cola će izlaziti kroz otvor tako dugo dok ima CO2, isto je s naftom samo što je u nafti otopljen plin (metan, etan, propan, butan) koji mi koristimo u domaćinstvu. Dakako postoje i drugi načini kako isprazniti ležište, ali mislim da je ovo zasad dovoljno. Igračke koje koristimo:    Ovo su samo neki od tornjeva kojima se buši u potrazi za naftom.  Kad se bušotina razboli, tj. kad opadne proizvodnja na scenu stupa ova ekipa. U roku od 2h spremni su za posao. Naftna industirija je isto što i medicina i stomatologija, samo što su naši pacijenti bušotine, prilično veliki pacijenti koji mogu narasti i preko 6000m. Ti pacijenti mogu isto tako imati upalu, bakterije, začepljenje, frakturu ili trebaju estetsku operaciju. Antibiotike koje koristite, koristiom i mi samo u puno većim količinama. Sljedeći put kad uzmete pastu za zube pogledajte sastav i pronađite sastojak pod imenom "xantan gum". Istu tu gumu i mi koristimo kao sastojak jedne važne smjese. Uh, mogao bih napisati tolko toga, ali sad moram prestati. Počeo sam se kontrolirati u zadnje vrijeme. Na samom početku karijere kad sam se znao vratiti s puta pa kad se malo zafeštalo pa još popijem koju čašu više, nedaj Bože da me neko pita nešt o nafti ili o poslu. Taj mora provesti sljedećih nekoliko sati slušajući moj monolog. Sjećam se jedne fešte, baš sam se vratio doma nakon 12 tjedana još pod dojmovima. Prilazi meni ajd nazovimo ga Mirko s pitanjem:"Jel istina da je nafta kao bazen, jednom kad ga isprazniš tlo propadne?" s druge strane sobe kroz masu ljudi probija se moja Slavko, a sobom se prolomi vrisak "Neeeeeeeeee", ali bilo je prekasno. Ja sav sretan pomislim "kad je čovjek već priupitao onda bolje da mu objasnim". Trajalo je to oko 3 sata, onda sam morao na WC. Jadnik pokušava otići, a ja ga povlačim i pitam kuda? još nisam gotov, pričekaj da se vratim. Naravno kad sam se vratio Mirko je nestao, ko da je u zemlju propao. Sam si je kriv kad ne sluša upozorenja. Ja jednostavno volim/obožavam svoj posao!!! Ako ništa drugo barem mogu uživati u ovome...    Pozdrav iz Alžira! Još jedan dan u Sahari! p.s. još 18 dana i idem doma... |
10.06.2007., nedjelja
Gdje sam trenutno
HBBC se nalazi 1000km jugoistočno od glavnog grada Alžira, 150km od Libijske granice i 50km od Tunisa.  Ova nakupina metala, plastike i drveta je mjesto gdje trenutno 150 ljudi živi, jede, spava i naravno radi. Moj docimer je iz Indonezije, preko puta spavaju Pakistanac, Francuz, 3 Talijana i Njemac. Par blokova dalje su Škot i novopristigli Australac, cura iz Malezije, dva druga iz Kazakstana, Englez i Sirijac, Japanac, Norvežanin i hrpa Alžiraca. Pravi mali UN. Ženska populacija 4/150.  Ja sam jedan od sretnika koji ima sobu i wc samo za sebe. Postoji podjela na junior i senior sobe. Svatko ko je inžinjer ili prvostupnik ima pravo na senior sobu. Svi šljakeri i početnici su u sobama s 2-4 kreveta i naravno sobe im nemaju WC već za svako pišanje i tuširanje postoje zajedničke prostorije.  Zahvaljujući našem indijskom kuharu hrana je super. Svatko može jesti kolko hoće i kaj hoće. Od ljutih jela prema kojim bi i pakao bio hladnjača do čokoladnih torti. Pa nek se onda neko buni da hrana ne valja, ali da čovjek ne vjeruje Arapi se bune. Valjda im je to u genima. Kad se izađe van kampa, napuste se sve blagodati luksuznog života. Za tobom ostaje bar nekakva sigurnost, a pred tobom pjesak i 50 stupnjeva u hladu...    Kad padne mrak i kad se ekipe vrate u kamp, vrijeme je za "TANGO" ne ples već pivo. Kako ta mala limenka, smeđe, ne baš previše ukusne tekućine izmami osmjeh sa svakog lica.  Par limenki i vrijeme je za spavanje. Buđenje u 6:00 pa rad do 18:30 (u biti svi su dežurni 0-24h) i tako sedam dana u tjednu. Pozdrav iz Alžira! Plaža je super samo je more malo daleko!!! |
09.06.2007., subota
Svaki početak je težak!!!
Pozdrav!Ugodan dan iz sunčane Sahare! Svako jutro nakon što pročitam vijesti, a telefoni, mail i ostala čuda komunikacije još uvijek miruju prebacim se na čitanjje blogova. Čitam tuđa iskustva, komentare, pregledavam slike i mislim si da bih i ja mogao napraviti nešt ovakvo. Ako ništa drugo pomoći nekome ko treba savjet ili informaciju o kulturi, mjestu gdje živim i ljudima s kojima radim. Mjesto radnje: Hassi Berkine/Algeria Vrijeme radnje: prošlost/sadašnjost Kratak opis radnje: Noćna mora svih ekologa: Nafta  Kad se malo snađem bit će više toga, ali za sad toliko. Sretno! |
| lipanj, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Lipanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Lipanj 2007 (7)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Puno slika, čak možda i nešto teksta. Moja iskustva i iskustva prijatelja. Poneka dogodovština, priča i ostalo što se može dogoditi kad izađete iz kuće i nogom stupite u svijet.
Citam i uzivam
http://cranberrie.blog.hr/http://www.lmarkes.com/blog/
http://amerikanac.blog.hr/
http://travels.blog.hr/
http://ana1981.blog.hr/
http://rudarka.blog.hr/
http://www.ribafish.com/
Slike dolaze iz...
Rusija (Noyabrsk/Western Siberia)Nizozemska (Offshore)
Njemačka (Vechta)
Francuska (Paris i okolica)
Mađarska (Budimpešta, Szeged...)
Angola (Kabinda, Luanda)
Gabon (negdje u prašumi)
Alžir (Hassi Berkine, Hassi Messaoud, In Amenas, In Salah)
Kontakt
MAIL:samirgolub@gmail.com
dostupan i na:
msn messenger: samirgolub@hotmail.com