Ako mi raniš srce upotrijebit ću jednu jedinu kletvu: "Dao Bog da ti moje usne budu jedini lijek i da bez njih boluješ zauvijek!"

U današnjem brzom tempu života ljudi često ne primjećuju važne trenutke. Oni jednostavno prođu pokraj nas a da ih nismo ni svjesni. Natojimo ostvariti svoje ciljeve, zatrpavamo se poslovima i u svom tom kaosu nismo ni svjesni kako vrijeme leti, prolazi kraj nas, a mi postajemo sve stariji. I kad godine učine svoje a mi ostanemo sami, shvatimo kolko smo propustili dok smo pokušavali ostvariti "više" ciljeve. Sjetimo se svih prijatelja koje smo namjeravali nazvati ali baš je onda nešto iskrsnulu.... Pitate se gdje su, kako žive. Sjećaju li se vas?? Možda ih više ni nema... i još uvijek ne možete shvatiti što je to bilo tako bitno da ste radi toga izgubili kontakt s dragim ljudima. Pravih prijatelja je malo. Ne dopustite da se izgube. Nemojte dozvoliti da se jednog dana prepoznate negdje u ovim mojim riječima. Napravite predah, barem 10 min, nazovite dragu osobu, prijatelja kojeg dugo niste vidjeli, popričajte s njima, otiđite na piće. Jednog ćete se dana tih trenutaka sigurno sjećati s osmjehom.

Danas sam, službeno, i ja godinu starija....

P.S. smatram da nisu godine one koje nas čine mlađima ili starijima, mislim da je to ono nešto u nama