Ako mi raniš srce upotrijebit ću jednu jedinu kletvu: "Dao Bog da ti moje usne budu jedini lijek i da bez njih boluješ zauvijek!"

Tell me your secret, and I tell you mine....

Povjerenje - gdje je granica do koje možemo nekome vjerovati?
Ovaj svijet zna biti nekad prilično okrutan prema nama. Najgore je kad nas izdaju oni od kojih očekujemo najviše. Zbog takvih stvari obično više ne vjerujemo nikome.
Sumnjamo u sve i skrivamo svoje ranjive točke negdje duboko u sebi. Pitanje je dokle možemo tako živjeti.
Prije ili kasnije zatreba nam netko da podijelimo s njim svoje probleme. Tad je najvažnije pronaći osobu kojoj bez straha možemo vjerovati. Ali ljudi su prevrtljivi, zato, možemo li ikome na ovom svijetu vjerovati slijepo, potpuno, bez tračka sumnje?
Možda je ta sumnja potrebna, kako bi nas poticala da se neprestano trudimo biti bolji i održati taj odnos povjerenja, tj. ne razočarati drugu stranu. Povjerenje obvezuje - znam, znam, zvuči otrcano, ali i istinito. Ako nam neko pokloni svoje povjerenje onda bi se mi trebali potruditi da to povjerenje i opravdamo. Najteže je otkriti nekome sve svoje nade, snove, želje, strahove. Takav odnos koji se gradi na povjerenju teško će biti izgubiti, a sigurna sam da će ga biti i nemoguće zaboraviti. Za takvo nešto treba puno hrabrosti, vjerojatno upravo zato kažu da nas najviše usrećuje ono čega se najviše bojimo.



btw. ispričavam se kaj nisam tak dugo pisala, i svima vam šaljem VEEELIKI pozdrav! ;)