Drama Queen *
26.01.2008., subota
Bijeg u besmislenost
|
Uzmi me, to je sudbina ima žena koje zaključaju srce poput dragog kamena... Da li vam poznat osjećaj očaja? Ja nisam bila otporna te većeri.. Sama ja i prazna ulica. Vjetar me ljuljao, nosio misli, hladnoća mi se uvukla pod kožu... Nikada, kao onda nisam osjetila toliku prazninu srušili su moj svijet, tako hladno i zaboravili kao da nikada nisam ni postojala.. Praznina vlastitog postojanja postajala je sve veća. Nitko se nikada nije potrudio saznati zašto? Zašto sam tako hladna, zašto sam tako "savršena".Za njih sam bila jednostavno drugačija, umišljena..I baš zbog njih naučila sam biti gruba zbog svoje slabosti, hladna zbog svog straha... Bojala sam se reći da se bojim, priznati da nije sve onako dobro kao što se čini. S vremenom sam naučila živjeti tako, u strahu da me ne otkriju. Skrivala sam se maskom savršenstva, to ih je smetalo. A sada sama na ulici, vjetar je odnio tu masku..šteta, nije bilo nikoga sad da me vidi. Ne bi me prepoznali, da, bile su to suze i razmrljana šminka, nije bilo onih blještavo bijelih zubića i savršena osmjeha. Ovo sam bila samo ja, obična, prosjećna ja..Sigurno im se ne bi svidjelo ono što bi vidjeli. Hodala sam potpuno razoružana lažnim samopouzdanjem. Sama sam sebi priznala pogrešku. Tražila sam krivca. Ali u toj masi dvoličnih pogleda nisam pronasla ni jedno poznato lice. Nisam imala koga optuživati...  (razlog mog osmjeha) Priznajem, sama sam sebi kriva. Ali željela sam samo najbolje. Mislila sam da ce tako biti lakse. Ali nije. Pekla me svaka suza, bilo mi je sve teže. Nije stvar u nesretnoj ljubavi, a bilo ih je, previše razočaranja u ljubav baš kad bi se ponadala dogodilo bi se nešto što bi ubilo svaku nadu, ubilo ju do korijena. Valjda sam ja beznadan slučaj. Ali pomirila sam se s tim, ne radi se ovdje o ljubavi, više ne.. Nešto sam shvatila, ja sam uvijek druga. Uvijek zamjena glavne glumice, koliko god se trudila nikad nisam bila dovoljno dobra. Nikom. Ja sam samo jetina kopija kopije. Kad bi samo mogla prebrojati one nevidljive žuljeve na rukama, kad bi samo mogla dokazati da sam se trudila, možda bi nešto promjenila ali to je isto kao boriti se s vjetrenjačom. Znam da ću izgubiti. Nikada se nisam predala, borila sam se do kraja. Borila. Prošlo svršeno vrijeme. Ovaj se put predajem bez borbe. Ovo će biti moj kraj. Nije me briga. Želim ostaviti sve za sobom. Nije me briga. Nisam pronašla smisao. Nije me briga. Opet je netko bio bolji od mene. Nije me briga. Prestala sam se smijati. Glume kao da im je stalo. Pitaju zašto? Žalim..ali sad je kasno.  (evo ga opet) Neću se nikome ispričavati, ako vam se ne sviđa ne morate dolaziti. Ovo je moje mjesto i ovdje će biti kako ja kažem.. Nisam dobro ovih dana, neka se nitko ne naljuti, ali više ne glumim. Ipak me briga. |
10.01.2008., četvrtak
|
Knjiga kaže: Ljubav ostaje. Ljudi se mjenjaju. Ostao je trag. Iscrpila ju je svaka borba. Lomio ju je svaki pad. Želja za promjenom je postala jača od straha. Promjenila se. Postala je ono što je naviše mrzila. Oprezna, cinična, ponosna, hladna, obična.. To su poslijedice. Više nije napadala na svaku riječ. Mudro je šutila. Nije se bojala. Samo je išla linijom manjeg otpora. Glumila je i pretvarala se. Više nije voljela. Nije vjerovala ničemu/u nikoga/u sebe... Previše razočaranja. Čista logika. Zanimala ju je samo cijena: - Koliko košta jedan osmijeh? -Žalim nije na sniženju danas. -Hvala. Onda drugi put. Uvijek drugi put. Nije dobila prijatelje, savjet, ljubav, utjehu, pažnju.. Više sreće drugi put! Nekako me Ona previše podsjeća na mene.. Ja kažem: Ljubav prestaje. Ljudi ostaju.  Još tražim kraj. Kraj dostojan one nazovimo ljubavi.. Prošlo je vremena. Dovoljno. Više se ne ljutim, k vragu ne sjećam se ni zašto sam se ljutila. Osjećaji su se raspršili kao mjehuri sapunice. Bol je iščeznula tiho kao što je i došla.. Razdvojili samo staze. Više ne hodamo istim putem. Više nismo mi, sada sam ja, sada si ti.. Više nismo tajna, i ne trebamo čuvare.. Moram se samo riješiti navike, da razmišljam gdje si, da ne tražim tvoj pogled sa šanka, da ne analiziram svaki tvoj korak.. Više ne trebam tebe, trebam Kraj!  ... Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim. Tako je kratka ljubav, a tako pust zaborav. Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju, moja je duša nespokojna što ju je izgubila. Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje, i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem. |
