Drama Queen *
23.10.2007., utorak
Nudim se na dlanu..
|
Mrzim prosječnost. Mrzim sredinu. Listopad je, sredina mjeseca, ne mogu više izdržati težinu postojanja. Probudila me kiša. Prekinula zadnji san. I bolje tako, sada se mogu kontrolirati. Osjećam prazninu, prazninu što je ostala za tobom, na trenutak prođu me trnci, prepuštam se.. Najgori osjećaj? Očaj...dopustio si mi to da osjetim, i onda kada sam postala svjesna da te gubim, da nema načina da te vratim na ono mjesto, da te ne mogu na silu natjerati da shvatiš da je meni stalo...što mi je drugo preostalo.. Najlakša stvar? Pogriješiti. Nije prvi put, priznajem i što dalje razmišljam sve je ustvari od početka bila pogreška. Ali još jednom, uvjeravam sama sebe, poslijednji put se ponižavam, do tog trenutka vjerujem da jedna poruka, jedan vapaj može nešto promijeniti...Drhtim cijelim tijelom dok ti šaljem poruku, u tom trenutku imao si moju sudbinu na dlanu, sporo su mi minute prolazile..Gotovo da me nisi ni razočarao. Kao da sam jedino to od tebe mogla i očekivati. Hrpa riječi, nabacanih bez smisla. Kao da bolje ne zaslužujem. Riječi ionako nemaju značenje. Barem ne za mene. Nemaju? Naravno da imaju. Već sam umorna od toga, analizirati svaki tvoj poglad, svaki pokret, svaku tvoju rijeć, ali sada je sve bilo jasno. Očito je da ništa ne mogu promijeniti. Kriva procjena, vjerovatno zbog previše votke. Hm..što pijan govori...ma nije važno, više me ne možeš povrijediti.. Palim cigaretu, gledam dim gdje mu se gubi trag u moru zraka..hladno mi je i ne razmišljam o ničem, lažem zapravo..pitam se do kada ću biti mazohist? Zar uživam sama sebi nanoseći bol. Ne. Ne znam. A htjela sam samo dio tebe i tvoga vremena. Sada više ne znam što želim, sve to već predugo traje..Trebam san, ma odustajem, predajem se... Razlog? Mislim da je tako najbolje. Ležim u krevetu, iscrpljena, osjećajući više olakšanje nego bijes dok tonem u san. Idući dani prolaze u nekom maglovitom sjećanju i kajanju. Sve već viđeno, sve doživljeno, želim ubrzati vrijeme, želim da prođe i ovaj dan, bezličan kao i svi drugi... Polako se slažu kockice, otvaram oči iako još uvijek gledam kroz maglu, sada su stvari jasnije. Rekao si svoje, sada je na meni red. Dugo mi je trebalo da shvatim kakav si ti, prije sam samu sebe uvjeravala da te dobro poznam, to što volim i tvoje mane, vjerovala sam da je to ljubav, zamalo...ali ne. Tanka je granica između ljubavi i ne ljubavi. Ne mrzim te, zapravo ne znam mrziti i ne želim se učiti mržnji, tada bih bila kao ti. Ali sada znam da to više nije ljubav... Upravo sada ovaj tren dok ovo pišem bio je jedan od onih trenutaka kad se prepustim, kad mi misli zbog tebe same lutaju, ne znam kamo me vode, samo se nadam da želim ići tamo...  Razlog? Da postojao je razlog zašto me nije bilo neko vrijeme, zašto nisam pisala, upravo opisan događaj, kap koja je prelila čašu, dugo mi je trebalo da skupim snage i da priznam kako sam se osjećala svake sekunde te jebene većeri. Bolno je to bilo, kunem se, i još zna zaboliti, ali sada sam bolje, polako sam svoja, dok..ne nađemo se opet na onom istom putu..  Negdje sam pročitala da je bezumno mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn, ali sada je listopad, nema ruža, valjda imam pravo na to... |
