Što kaže znanost? Frustracija (lat. frustratio = zavaravanje, osujećivanje) stanje je osjećajne napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva, izazvano zaprekama ili poteškoćama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe. Zapreke na koje nailazimo u našim nastojanjima da ostvarimo naše želje i težnje mogu biti vanjske, koje proizlaze iz prirodne ili društvene okoline, i unutarnje, uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima ili sukobom motiva. Vanjske zapreke mogu biti neke nepogode (npr. nestanak el.energije u dizalu), zbog čega smo spriječeni u nekom svom nastojanju. Unutarnje zapreke mogu biti osobine ličnosti, npr. neodlučnost, skromne sposobnosti ili tjelesni nedostaci. Stanje frustracije najčešće je uzrokovano neskladom između razine težnja i mogućnosti pojedinca. Ako je razina aspiracije prilagođena individualnim mogućnostima, pojedinac će birati ciljeve koje može ostvariti. Tako, na primjer, djevojka izrazito niska rasta neće čeznuti da bude manekenka. Osim različitih zapreka na koje nailazimo u nastojanjima da postignemo ciljeve koje smo odabrali, svi smo svakodnevno izloženi i nizu pritisaka iz okoline, koji nas, primjerice, nagone da u što kraćem vremenu što više učinimo. Suočeni smo sa zahtjevima kojima teško udovoljavamo, npr. živimo u buci, zagađenom zraku, zaplašeni mogućnostima različitih katastrofa koje ne možemo spriječiti. Svi smo tako izloženi stresu s kojim se, kao i sa frustracijom, nosimo na različite, više ili manje uspješne načine. Stres je stanje koje nastaje kada su ljudi suočeni s događajima koje smatraju prijetećima svojoj dobrobiti ili koji od njih traže ulaganje posebnih napora kako bi udovoljili zahtjevima koji se pred njih postavljaju. Pritom je za doživljaj stresa odlučujuće kako pojedinac procjenjuje svoju ugroženost u određenoj situaciji, i svoje sposobnosti da se s tom situacijom nosi. Procjena prijetnje pretpostavlja anticipirani gubitak ili povredu, koja može, ali i ne mora nastupiti. Doživljaj prijetnje osniva se na znanju o ugroženosti. Procjena ugroženosti ne mora biti realistična. Tako se mnogi ljudi neće odreći potencijalno opasnih navika, npr. pušenja ili brze vožnje. Nerealistična procjena povezana je s obrambenim mehanizmom (o čemu ćemo još govoriti) koji kaže: To za mene ne vrijedi. Psiholozi razlikuju primarnu i sekundarnu procjenu. Primarna procjena odgovara na pitanje “što ova situacija znači za mene”, a sekundarna procjena odgovara na pitanje “mogu li se nositi s tom situacijom”. Ako pojedinac, na osnovi takve sekundarne procjene, zaključi da je sposoban svladati neki zadatak, riješiti problem ili promijeniti situaciju u svoju korist, prijetnja se pretvara u izazov. Pojedinac tada zaključuje da će, uz ulaganja dodatnih napora, postići za sebe nešto povoljno. Vrste stresora Stresori su unutarnji ili vanjski podražaji, događaji ili situacije koji izazivanju stanje stresa. Razlikujemo: a) kataklizmičke stresore koji djeluju na cjelokupnu populaciju, npr. rat, nuklearna nesreća, potres i sl., b) osobne stresore, koji su također jakog intenziteta, no pogađaju pojedinca, npr. zbog smrti voljene osobe, saznanja o vlastitoj teškoj bolesti i sl., c) svakodnevne stresore - dugotrajne repetitivne događaje koji čine dio svakodnevnog života; nisu jakog intenzitetan npr. dnevne trzavice u obitelji, školi, na poslu, u prometu i sl. Načini reagiranja na frustraciju i stres Ljudi se razlikuju svojom osjetljivošću na frustrirajuće situacije te reakcijama na stanje frustracije i stresa. One koji mogu mirno podnijeti poteškoće na koje nailaze nazivamo tolerantnima ili otpornima na frustraciju. Osobe koje dobro podnose frustrirajuće situacije uglavnom su i uspješne u načinu reagiranja, tj. uspješno zaobilaze zapreku, uklanjaju poteškoće ili promijene cilj koji se pokazao nedostižnim. Naročito intenzivno doživljavanje stresa uzrokuju situacije koje nismo mogli predvidjeti i nad kojima nismo imali nikakve kontrole. Intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna podrška. U nešto pojednostavljenom obliku, reakcije na stresore mogu se svesti na tri osnovna oblika: a) tolerantnost, tj. procjena da nas stresor neće ugroziti, b) kontroliranje, tj. direktan utjecaj na stresor koji nas ugrožava i c) rezignacija, tj. odustajanje od utjecaja na stresor ili primjena nekog drugog obrambenog mehanizma. Toleriraju se oni stresori za koje je procjena pojedinca da je manja šteta otrpjeti ih nego se protiv njih boriti. Prilagođeno i neprilagođeno ponašanje Prilagođeno je ponašanje ono koje smanjuje stanje frustracije i djelovanja stresora, a ne izaziva nove poteškoće. Primjeri su prilagođenog ponašanja: usmjeravanje na promjenu situacije, rješenje problema, uklanjanje stresora, zamjena nedostižnih ciljeva dostižnima. Manje prilagođenim ponašanjem smatra se usmjeravanje na promjenu vlastitog doživljavanja (emocija, kognitivnih procjena). Pojedinac takvim ponašanjem ne rješava zapreku ili prijetnju, već samo svoj doživaljaj te zapreke ili prijetnje. Postoje životne situacije u kojima je promjena vlasitog doživljavanja jedino što pojedincu preostaje: npr. konclogor, ili ako izgubimo osobu koju smo voljeli, ili ako nam neka bliska osoba oboli od neizlječive bolesti. Sve što možemo učiniti jest mijenjati svoj doživljaj. U stanju frustracije i stresa pojedinci uglavnom češće izabiru neprilagođeno ponašanje. U takvim situacijama smanjuje se mogućnost logičkog mišljenja. U rastu osjećajnog uzbuđenja, pojedinac više ne vidi alternativno rješnje. Tako npr. za vrijeme požara ljudi stradaju jer guraju vrata van umjesto da ih povuku unutra. Anksioznost Anksioznost (lat. anxius = tjeskoban) je osjećajna reakcija na neku situaciju koja je procijenjena frustrirajućom ili prijetećom, a očituje se u neugodnom osjećaju zabrinutosti, napetosti i straha. Osnovna je razlika između anksioznosti i straha to što anksioznost najčešće nije izazvana poznatim, određenim uzrokom, već pojedinac ima takav osjećaj zbog nejasne predodžbe nečega što bi se moglo dogoditi. Obrambeni mehanizmi ličnosti i vrste obrambenih mehanizama Prema Sigmunu Freudu, obrambeni mehanizmi ličnosti nesvjesni su procesi iskrivljavanja realnosti koji pojedinca brane od anksioznosti. Dakle, radi se o upotrebi različitih kognitivno-osjećajnih strategija pomoću kojih subjekt nastoji smanjiti anksioznost u situacijama koje ne može kontrolitati. Obrambeni mehanizmi uključuju uvijek neki nesvjesni oblik samozavaravanja. U literaturi je opisano dvadesetak vrsta obrambenih mehanizama. Mi ćemo ovdje navesti devet najpoznatijih. 1. Pomaknuta agresija. Ne napada se izvor poteškoća, već se agresija usmjeruje na neki prikladan bliski cilj. Npr. djevojčicu je naljutila mama, a ona lutki otkine glavu. 2. Racionalizacija. Očituje se kao umanjivanje vrijednosti cilja koji nismo uspjeli postići i pretjerano isticanje vrijednosti cilja koji smo bili prisiljeni izabrati. Npr. netko nije uspio upisati željeni studij, no zavarava se potom da je taj i tako bez veze, a ono što je upisao baš je ono pravo. 3. Supstitucija. To je zamjena ciljeva, tj. novoizabrani cilj će barem djelomično zadovoljiti onemogućenu potrebu. Npr. žena koja ne može imati djecu, odabire posao dječje odgojiteljice. 4. Kompenzacija. To je ulaganje većeg truda i napora da bi pojedinac postigao rezultat u nekom području u kojem je kompetentan te tako kompenzirao područje u kojem je nekompetentan. Npr. dječak koji je neuspješan u sportu, bit će jako uspješan na kompjutoru. 5. Projekcija. Omogućuje pojedincu da se ne suoči s nekim svojim manama jer ih pripisuje drugim ljudima. Npr. neka ružna djevojka lista modni časopis i govori: “Vidi kako je ova ružna.” 6. Regresija. To je impulzivno, neprikladno ponašanje nalik ponašanju djeteta. Stoga se i naziva regresivno, u smislu već prijeđenih faza razvoja. Npr. žena plače i vrišti iako vikom neće riješti svoju situaciju. 7. Fiksacija. To je uporno ponavljanje nekih akcija za koje je očito da neće dovesti do cilja. Npr. nenadarena osoba uporno se, iz godine u godinu, prijavljuje na neki umjetnički studij. 8. Negiranje. To je oblik odbijanja pojednica da se suoči s nekim nedostatkom ili ugrožavajućom situacijom s kojom se ne može nositi. Npr. negiranje je često kod roditelja koji se ne mogu pomiriti sa spoznajom o bolesti svog djeteta. Tada smatraju da se radi o pogrešnoj dijagnozi pa sebe i druge uvjeravaju da će dijete ozdraviti. 9. Rezignacija. To je pasivizacija, odustajanje od cilja koji bi se moglo postići uz ulaganje dodatnog napora. Kako živjeti sa stresom Osobe koje se uspješno nose sa stresom, koje su naučile podnositi stresnu situaciju i promijeniti je u svoju korist, izlaze iz stresnih situacija snažnije i otpornije na buduće stresove. Osobe koje nemaju prikladne načine reagiranja na stresne situacije i osobe koje nemaju socijalnu podršku, mogu se razboljeti. Već smo spomenuli da naše reakcije na objektivne događaje zavise od naše interpretacije tih događaja. Tumačenja su pod utjecajem očekivanja i vrijednosti pojedinca. Naša se očekivanja često pretvaraju u proročanstvo koje samo sebe ispunjava. Ljudi koji vjeruju da će uspjeti u onome što rade, najčešće i uspijevaju. Osobe koje očekuju neuspjeh, doista ga i dožive. Vrijednosni sustav stečen socijalizacijom snažno djeluje na ciljeve svakoga od nas. Motivacija koja se osniva na vanjskim poticajima naziva se ekstrinzičnom motivacijom, a ona koja se osniva na unutarnjim poticajima naziva se intrinzičnom motivacijom. Uspješnije se sa stresom nose ljudi: - koji imaju smisla za humor, - koji se nadaju jer nada je aktivan proces koji, na osnovi realistične procjene situacije, zamišlja bolja vremena koja dolaze: “Sada može krenuti samo nabolje”, - koji se posvete poslu, ili vjeri, ili nečemu, - koji novo iskustvo doživljavaju kao izazov, a ne kao prijetnju, - koji vjeruju da čovjek nije bespomoćan, da može promijeniti objektivnu situaciju ili, u najgorem slučaju, doživljavanje te situacije. Religioznost Većina istraživanja pokazuje da su osobe koje sebe opisuju kao religiozne, u prosjeku nešto sretnije od onih koje nisu religiozne. U jednom istraživanju provedenom u 14 europskih zemlja, 84% onih koji su izjavili da idu u crkvu jednom tjedno bilo je zadovoljno svojim životom, dok je među onima koji su izjavili da nikad ne idu u crkvu takvih bilo 77%. Evo još nekih zanimljivih rezultata nekih istraživanja: - aktivni vjernici u Sjevernoj Americi rjeđe postaju delinkventi, rjeđe zloupotrebljavaju drogu i alkohol, rjeđe se razvode i izvršavaju samoubojstvo, - aktivni vjernici fizički su zdraviji i žive dulje, - udovice koje su aktivne vjernice zadovoljnije su od udovica koje vjeru ne prakticiraju aktivno, - duboko religiozne majke djece s poteškoćama u razvoju manje su podložne depresiji, - vjernici se brže oporavljaju nakon razvoda, nezaposlenosti, ozbiljne bolesti ili gubitka voljene osobe, - među starijim su ljudima najvažnije stvari za sreću zdravlje i vjera. I još nekoliko podataka o nekim istraživanjima: religija je više povezana sa srećom kod Amerikanaca nego kod Europljana. Ostali kojima je važnija za sreću jesu: stariji ljudi, samci, umirovljenici, ljudi lošijeg zdravlja te žene. Kompeticija i kooperacija, zapad i istok Potreba za eksternom kontrolom značajka je pojedinaca zapadne civilizacije. Istočnjaci smatraju da stres nastaje zbog naglaska na kompeticiji umjesto na kooperaciji, na brzini i pretjecanju prirode, umjesto na pokoravanju prirodi. Istočna kultura tako prihvaća starenje i smrt kao dio života, a zapadna smatra da starenje i smrt nisu dijelovi života te ih nastoji zanijekati. Oba pristupa pružaju drukčiji oblik kontrole vlastitog života. Kompeticiju i kooperaciju još nazivamo primarnom, odnosno sekundarnom kontrolom. Ljudi koje žele postići primarnu kontrolu, nastoje djelovati na svoju okolinu, promijeniti okolnosti i druge ljude. Pristaše sekundarne kontrole prilagođavaju se datoj realnosti, nastojeći promijeniti svoj doživljaj te realnosti. Zapadna kultura naglašava primarnu kontrolu: ako te nešto smeta, promijeni to. Istočna kultura naglašava sekundarnu kontrolu: lakše ti je noge zaštititi papučama nego cijelu zemlju prekriti tepihom. Naglasak na primarnoj kontroli potiče samostalnost, a cijena koju se za to plaća jest osamljenost. Sekundarna kontrola omogućuje bliskost s drugim ljudima i smirenost, a cijena je samozatajnost i sporiji napredak. Možda je tajna uspješnog suočavanja sa stresom u točnom prepoznavanju o kojoj se od tih dviju mogućnosti u pojedinom slučaju radi. Mr.sc. Dario Miletić, prof. Izvor: Narodni zdravstveni list (http://www.zzjzpgz.hr/nzl/33/psiho.htm)

 
- 16:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

 

---

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.